Ljudevit Montfortski, francuski katolički svetac, teolog, misionar, svećenik i pisac umro je na današnji dan 28.4.1716. Proglašen je svetim 1947., a njegova teološka razmišljanja utjecala su na razvoj suvremene marijanske doktrine.
Papinsko geslo koje si je izabrao sveti Ivan Pavao II. bilo je ‘Totus Tuus’ – Sav Tvoj! Ove riječi su zapravo izražavale njegovo bezuvjetno predanje Blaženoj Djevici Mariji. I to geslo Papa duguje sv. Ljudevitu Montfortskom, koji ga u ‘Raspravi’ donosi na cjelovit način: ‘Sav sam Tvoj, i sve moje pripada Tebi, moj ljubezni Isuse, po Mariji tvojoj Presvetoj Majci’, piše Kraljica Mira.
Sveti Ljudevit Montfortski živio je i pastoralno djelovao kao svećenik u Francuskoj. On je propovjednik, pisac, asketa, skulptor i mistik. Vrsni teolog i zaljubljenik u Blaženu Djevicu Mariju. Ostat će u povijesti zapisan kao jedan od najveći pučkih misionara u Katoličkoj Crkvi koji je za vrijeme života propješačio nevjerojatnih 25 tisuća kilometara i održao nekoliko stotina misija.
Njegov kratak život često je označen nerazumijevanjem. Svoje stanje duše opisuje ovako: ‘Osjećam se kao lopta u igri. Još nije udarena s jedne strane, već je biju s druge krutim udarcima. Neka me kleveću, neka mi se izruguju, neka ruše moj dobar glas. Ovo je posluga i nužna pratnja što je božanska Mudrost šalje u kuću u kojoj hoće da se nastani’.
Montfortovo geslo života bilo je ‘Bog sam’. To svoje opredjeljenje ovako je opjevao: ‘Samo Bog je moja nježnost, samo Bog je moj oslonac, samo Bog je moja ljubav, moj život i moje bogatstvo’.
Unatoč poteškoćama koje prolazi, Montfort osjeća veliku utjehu Majke Božje. To je opisao i jednoj svojoj pjesmi: ‘Ova dobra Majka i Učiteljica posvuda me snažno pomaže, i kada zbog slabosti padnem ona me odmah podiže. Evo, kazujem vam čudesnu spoznaju – ja nosim Mariju u sebi – urezanu crtama slave – ali u tami vjere.’
Montfort je imao i posebnu milost da vidi prisutnost Isusovu u osobama siromaha i bijednika. Oni su ga prozvali ‘dobri otac Montfort’.
Sveti Ljudevit umro je za vrijeme svojih posljednjih pučkih misija. Njegova zadnja propovijed bila je o slatkoći i ljepoti Isusa Krista. Kada je njegov biskup čuo za njegovu iznenadnu smrt, uzviknuo je: ‘Izgubio sam najboljeg svećenika u biskupiji.’
Na njegovu grobu nalazi se epitaf na kojem piše:
‘Prolazniče što vidiš? Ugašenu baklju, čovjeka koji je sagorio u vatri ljubavi, koji bijaše sve svima. Ako pitaš za njegov život, nijedan nije bio tako čist, ako pitaš za njegovu pokoru, nijedna ne bijaše stroža, za gorljivost, ne bijaše je veće, za pobožnost prema Mariji, nitko nije od njega više sličio sv. Bernardu. Kristov svećenik, u svom životu je izražavao Krista, posvuda je riječju propovijedao Krista, neumoran, nije počinuo do li u grobu. Bio je otac siromaha, zaštitnik udovica, pomiritelj grešnika. Njegova slava nalikovala je njegovu životu. Kako je živio, tako je i umro. Zreo za Boga, otišao je u raj. Umro u godini Gospodnjoj 1716., u dobi od 43. godine.’
Sveti Ljudevit Marija Grignion Montfortski utemeljitelj je i duhovni otac misionara monfortanaca. Članovi ‘Družbe Marijine’ mogu biti braća i svećenici, koji su primili od Crkve jednu posebnu duhovnost i karizmu.
Pod karizmom monfortanaca podrazumijevamo jedan poseban dar koji je Montfort primio od Boga i kojega je prije svega on sam živio a potom priopćio svojim učenicima i nasljedovateljima.
Apostolski misionar
Montfort, koji je od pape Klementa XI. dobio naziv ‘apostolski misionar’, želio je misionare-propovjednike, koji će nastaviti Isusovo poslanje koje je on povjerio apostolima.
Kao što se vidi iz Montfortovih izvornih tekstova, karizma misionara monfortanaca je prije svega evangelizacija, koja ima za svrhu dovesti svaku osobu do sjedinjenja s Isusom Kristom. To se sjedinjenje ostvaruje putem obnove svijesti o važnosti krsnih zavjeta, te putem prave pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji.
Što su Monfortanci?
Monfortanci dakle pripadaju institutu apostolskog života, s naglašenom marijanskom karakteristikom.
Montfort je napisao nekoliko pisanih djela. ‘Rasprava o pravoj pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji’ je njegovo najvažnije djelo napisano 1712. godine. Kako on sam kaže: ‘Uzeo sam pero u ruku da stavim na papir ono što sam s uspjehom učio javno i privatno u svojim misijama, kroz dugo godina.’
Po proročkoj riječi samoga sveca, rukopis je bio sakriven zbog francuske revolucije ‘u tami jednoga kovčega’, i nakon toga zaboravljen i ponovno otkriven godine 1849. Od tada je postala marijansko djelo koje je doživjelo više od tristotine izdanja, na tridesetak jezika.
Prvi hrvatski prijevod uredio je nadbiskup dr. Josip Stadler godine 1894. U uvodu nadbiskup kaže: ‘Čitaj često ove istine, pogotovo prigodom Marijinih blagdana, i nemoj misliti da će ti postati dosadne. Vjeruj mi, što je više budeš čitao postat će ti to draže. Nećeš lako ostaviti iz ruke ovu malu knjižicu.’
U vrijeme kada je još vršio kardinalsku dužnost u Poljskoj, povodom posjete svetištu Jasne Gore godine 1968., Papa je povjerio jednoj grupi vjernika sljedeće: ‘Iz te knjige naučio sam što to znači prava pobožnost prema Majci Božjoj.’
Godine 1979. poljski biskupi su izričito rekli: ‘To je najdraža knjiga Svetoga Oca Pape, od koje se on ne rastaje već mnogo godina.’
Sam Papa je osobno posvjedočio u jednom razgovoru veliki utjecaj Monfortove duhovnost na svoj duhovni rast:
‘Čitanje ove knjižice za mene je predstavljao jedan odlučujući preokret u mome životu. Rekoh preokret iako se radilo o jednom dugom nutarnjem putu koji se podudarao s potajnom pripremom za svećeništvo. Upravo tada mi dođe u ruke “Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici”, jedna od onih knjiga koju nije dovoljno jedanput čitati. Sjećam se da sam dugo vremena nosio tu knjižicu i u tvornicu sode gdje sam radio, tako da su se njene lijepe korice uprljale vapnom. Čitao sam uvijek iznova njene odlomke jedan za drugim…’.
Tekst se nastavlja ispod oglasa