Od sredine listopada prošle godine mogli smo na Prvome programu HRT-a u nedjeljnom terminu poslije središnjeg dnevnika gledati seriju u 12 nastavaka pod nazivom „Novine“. Ona je ovih dana, na istom programu, reprizirana u svakodnevnom emitiranju. A može se pogledati i na nekoliko interneskih portala. Seriju su za Hrvatsku radioteleviziju realizirali produkcijska kuća Drugi plan, koji predstavljaju producenti Miodrag Sila i Nebojša Taraba. Režirao ju je Dalibor Matanić, po scenariju novinara Ivice Đikića. Hrvatska televizija je za tu seriju izdvojila 12,5 milijuna kuna. U njoj je nastupilo više od 80 glumaca. Autori serije su najavili da u jesen započinje nastavak snimanja te serije „u istom stilu i u istom duhu“.
Gledanje te serije u meni je pobudilo prisjećanje na propagandne filmove komunističkih i fašističkih režima. Imao sam dojam da su ta serija i ti filmovi po nečemu jako slični. U spomenutim komunističkim filmovima i u našoj suvremenoj seriji jednak je odnos prema stvarnosti. Jedina razlika su suprotni predznaci. Dok su prvi idealizirali postojeću vlast i stvarnost, u našoj seriji je ta stvarnost radikalno sotonizirana. Različiti su predznaci, ali je stvarnost potpunoma isto tretirana. Stvarnost kakva ona uistinu jest i istina o njoj autore nekadašnjih spomenutih filmova i naše serije nije pretjerano zanimala. Veza filmskog uratka sa stvarnošću, kada ona i postoji, labava je, sporadična i nategnuta.
Diktatorski režimi su snimali filmove u kojima su i društvo i država ispeglani do savršenstva, tako da su kadrovima šetali sve sami nasmijani i sretni ljudi. U našem demokratskom režimu državna televizija financira seriju u kojoj je sve u društvu i državi kriminal i dekadencija. I tu seriju, kao i spomenute filmove, možemo svrstati u propagandne uratke. Pozitivnih likova u seriji „Novine“ nema, pozitivnih djelovanja aktera nema. Serija stvara sliku potpuno razorenog društva, u kojem nema normalnih i moralnih ljudi. Sva moguća zla prisutna u svijetu naglašeno su u njoj prikazana. Teško da se gledatelj može prisjetiti i jedne od najgorih ljudskih opačina koja nije prikazana u seriji.
U toj opsjednutosti nizanjem svakovrsnog nasilja i najrazličitijih opačina autori serije su iskazali značajan odmak od stvarnosti. Nisu dopustili da ih stvarnost i životne istine sputavaju u nakani da u svojoj seriji prikažu maksimalno crnilo ljudskih egzistencija. Kao što mi je zamorno bilo gledati djela komunističke propagande tako mi je sada bilo zamorno gledati djelo ovakve propagande temeljene na ljudskoj destrukciji i nasilju. Još teže mi je odrediti komu i čemu može služiti opisani sadržaj serije, odnosno poruka koju ona odašilje.
Serija u početnim epizodama prati zbivanja u redakciji koja proživlja promjenu vlasnika (a taj dio serije je zanimljiv i gledljiv) te se dalje razvija tako da naredne epizode sve manje imaju veze s novinama, a sve više se bave suodnosom gradonačelnika Tomaševića i bogatog poduzetnika Karduma, dvojice opskurnih, opakih i izopačenih likova. Zapravo se radi o pokušaju prikazivanja zamršene mreže i isprepletenosti interesa politike, krupnoga kapitala, Katoličke crkve, policije i pravosuđa. Na vrhu kriminalne piramide nalaze se spomenuti gradonačlinik i poduzetnik. Prva razina ispod njih je Katolička crkva, koja je preko „oca nadbiskupa“ povezana s obojicom ključnih aktera, s gradonačelnikom izravno, a s poduzetnikom posredstvom njegove majke. Ta poveznica između vrha piramide i nadbiskupa provlači se kroz sve epizode. Nadbiskup je prikazan kao važan akter u sprezi novca i politike te on prima novac za svoje usluge, on ostvaruje i utjecaj na kadrovska i vlasnička rješenja u novinama. U toj piramidi kriminala i opačina, na razinama ispod, su policija, sudstvo i obavještajno podzemlje. Njihovi se predstavnici ne pojavljuju baš u svakoj epizodi, a i nemaju izravan kontakt s glavnima na vrhu piramide.
Serija je istodobno nizanje nekoliko filmskih priča, isključivo ružnih, negativnih i destruktivnih, bez napetosti i pravog dramskog ritma. Nema u njima dramskih zapleta i raspleta, sve je nekako predvidljivo, nema čekanja nove epizode da se otkrije tijek daljnje radnje. Većina glavnih likova povezana su patološkim oblicima seksa i konzumiranjem droga i alkohola. Postoje i cijele sekvence za koje ne znate točno s kojom ih od filmskih priča povezati, stanoviti broj glumaca se iz nepoznatih razloga pojavio, počinio neko zlodjelo ili opačinu, te se na isti način izgubio iz serije. Značajan broj kadrova sami su sebi svrhom, bez ikakva dosluha s pričom.
Najčvršća poveznica svih sekvenci u seriji, koje nije baš uvijek lako povezati, je mjesto događanja. Tako tijekom svake epizode višekratno gledamo tmurne panoramske snimke Rijeke, koje sugeriraju da se sve to događa u tom gradu. Jedna od orginalnosti serije je da u svakoj epizodi jedan od glavnijih likova bude snimljen uronjenog lica u vodu, u kojoj kao da proživljava utapanje, što je mučan prizor, na koji vjerojatno značajan broj gledatelja odvraća pogled od ekrana.
Primjereno razini kvalitete serije bila je i njena gledanost, bez obzira na to da se radilo o najterminu Prvoga programa Hrvatske televizije, nedeljnom terminu iza središnjeg dnevnika, kada je i najviša cijena TV reklama. Prema istraživanju AGB Nielsena, u ciljnoj skupini populacije starije od četiri godine, serija je imala početnu gledanost od 5,3 posto, da bi se gledanost narednih epizoda ustalila na oko 3,5 posto. A takvu gledanost kod nas imaju prosječne i loše turske sapunice. Kada spominjemo sapunice navedimo da je i u seriji „Novine“ primijenjena “sapuničarska” tehnika rezanja kadrova. Kadrovi u kojima se ništa ne događa nego likovi samo šeću, sjedaju, ustaju, blesavo gledaju i ne rade ništa, se režu na duge šnite. Kad počne dijalog s nekim sadržajem ključnim za radnju, kadar se, kao u sapunicama, sreže praktički usred riječi, da ostane “napetost” čekanja nastavka dijaloga između istih aktera, u ovoj ili sljedećim epizodama. To je neuvjerljivo i loše, jer jasno pokazuje namjeru da se manipulira interesom gledatelja.
Autore serije možemo podučiti o tome koja je razlika između njihovog uratka i umjetničkog djela. Kao primjer izdvajamo Spielbergov film Shindlerova lista. U tom se filmu radnja također događa u svijetu potonuća ljudskosti i destrukcije. No u njemu se autor svojom filmskom pričom izdiže iznad tragične zbilje i pronalazi tragove nade i pobjede nad zlom. Taj je autor u gustoj tami zla uspio upaliti svijeću. U seriji „Novine“ autori dosljedno u svakoj njenoj sceni ostaju vjerni destrukciji te i sami svojom (ne)kreativnošću postaju dio gliba kojega u seriji prikazuju. Oni su, a što si vjerojatno osobno nisu uspjeli posvijestiti, postali sastavnicom ljudskog potonuća kojega prikazuju u seriji koju potpisuju kao autori. Načinom na koji su ispričali priču o ljudskoj destrukciji autori su i sami u nju duboko uronili te postali sukreatori njene opstojnosti.
Tekst se nastavlja ispod oglasa