U ovom osvrtu, recenziji, na najnoviji roman Mate Sušca obratit ću pozornost na samo nekoliko književnih, spisateljskih odlika romana – na način kako pisac oslikava svoje književne junake i jezično – stilske karakteristike pripovijedanja. To radim s toga jer bi se o puno toga zaista moglo dugo i iscrpno pisati, ali i ovaj uvid koji ću ponuditi dovoljan je razlog budućim čitateljima da dohvate knjigu i iščitavaju je s punim i potpunim užitkom.
> Predstavljanje romana Mate Sušca ‘Kuća’ u srijedu u dvorani Hrvatskog slova
Sam uvod u roman kojim nas je pisac uvodio u priču, fabulu, daje naslutiti poantu koja se nameće i onda kada se roman pročita do kraja. Citirajući Matoša, a ovaj citira velikane prošlosti koji su govorili o kući kao ishodištu sigurnosti, polazištu i dolazištu nakon svih putovanja, stvarnih ili zamišljenih, domu koji je ponekad istovjetan pojmu čovjeka koji u njemu obitava ili je obitavao, domu koji se isto tako ponekad izjednačava s domovinom, pisac nam da naslutiti temu koja će se provlačiti kao nit vodilja kroz čitavo njegovo djelo. Sve se vrti ili će se vrtjeti oko kuće, doma, sigurnosti, utočištu od svih nevolja, skloništu od svih nevera i zlih slutnji.
Glavni junak Ikas, a u Hercegovini nema čovjeka koji nema nadimak koji je skoro uvijek slika i prilika čovjeka koji ga nosi, s ponosom ili kao teret – svejedno, pregrmio je puno toga u životu. Okusio udarce koje život donosi ne pitajući mogu li se podnositi, hoće li ostaviti trajne ožiljke, hoće li ih čovjek nadjačati ili će se pod naletom viših sila slomiti. Ikas je, kao i mnogi njegovi sunarodnjaci, bio u iskušenjima kojim putom krenuti: prihvatiti primamljivu ponudu sebi na korist, a drugima na štetu, ili krenuti za svojim snovima, s vjerom u Boga i dobrotu ljudsku, svjestan da dani koji slijede su dani tegobni i teški.
Radnja romana događa se u prijelomnom vremenu kada se lomio socijalizam i komunistička dogma, kada se počinje rušiti Jugoslavija kao kula iluzija, ali koja će povući za sobom rat, progonstva, ubojstva nevinih, hrabrost odvažnih, vrijeme koje rađalo slom iluzija, rađalo krvnike i žrtve, heroje i kukavice. Ikas je puno toga pregrmio i bacio iza sebe i vrativši se u zavičaj, u svoje Brotnjo, želi obnoviti roditeljski dom, rodnu kuću i, duboko u podsvijesti, oživjeti ono doba kada se nije imalo, ali se sretno i zadovoljno živjelo. Daleko prisnije, jednostavnije, prihvatljivije i ljudskije nego onda kada se odraslo, zaradilo i imalo, ali puno toga i nepovratno izgubilo.
Pisac slika selo uronjeno u vrijeme poslije domovinskog rata u Brotnju, a ta slika se može prenijeti na bilo koje selo u Hercegovini. Slika i prilika vremena koje je porušilo ili narušavalo prijašnje odnose, materijalne, kulturne, duhovne i bilo koje druge vrijednosti. Ljudi se snalaze i „snalaze“, pokušavaju pronaći, moguće, ono što je nepovratno izgubljeno, otišlo u nepovrat. Neki ne mogu pobjeći iz prošlosti i sjećanja na nju, drugi grabe naprijed nesvjesni da su puno toga izgubili što novac i privilegije novoga doba ne mogu nadoknaditi. To su likovi puni ožiljaka, bolnih rana, preboljenih, ali nikada izbrisanih poraza i razočarenja. Svi oni nose svoju prošlost i rado bi je se otarasili i započeli tamo gdje su se u djetinjstvu rodili snovi. Ali, da je to tako jednostavno…
Jezik kojim pisac piše i stilski jezični obrazac koji rabi čini ga jedinstvenim i prepoznatljivim, a to je ono čemu treba težiti svaki pisac: stvoriti svoj prepoznatljivi stil izražavanja, prepoznatljivost slaganja misli i rečenica, način pripovijedanja, nizanja slika i metaforičnost jezičnog iskaza. Jezik njegovih junaka je jezik našega sela kojim se govorilo prije pedesetak, sto godina. To je vrijeme kada se jezični izraz brusio živeći među ljudina, izgrađujući sebe kao osobu i bruseći govor u kojem nema ništa suvišnoga, osom kada baš toga treba. Kad treba udariti udara se izravno u glavu bez obzira koliko se to sviđalo sugovorniku. Ta psovka nije vulgarna, jer je dio svakodnevne komunikacije, nosi u sebi i porugu kad treba, humor kad treba, šalu i dosjetku kad je za to trenutak.
Pisac majstorski kombinira i uklapa dijalog u kratke deskripcije ili pripovijedanje, ali to čini tako da čitatelja ne zamara suvišnim i nepotrebnim, već ga vodi naprijed u priču podržavajući njegovu pozornost na zavidnoj razini. A to je osobina svakog dobrog pisca da zna “zavesti“ čitatelja, uvesti ga u priču i držati mu pozornost do kraja.
Ovo je roman o našim ljudima, roman o jednom vremenu čiji smo sudionici, manje ili više, osobno bili ili kroz priču naših bliskih bili intimno vezani jer se ticala kako nas tako i naših najbližih i dragih. Čitajući roman u meni se neprekidno rađale asocijacije na slična događanja koja su se događala oko meni, događala meni ili ljudima koje sam dobro poznavao ili za njih bio intimnije vezan.
Knjiga je da se čita, a siguran sam da će se ovaj roman čitati iako ima broj stranica koje će one nesklone čitanju duljih tekstova u početku staviti u dvojbu: Kad ću to pročitati? Ali, zar se knjiga mora pročitati u jednom danu? KUĆA će naći svoje stanare koji će ući u nju i ugodno s njenim junacima „prolistati“ vrijeme o kojem uvijek treba poslušati priče onih koji su to vrijeme obilježili ili koje je to vrijeme obilježilo!
Podsjetimo, u srijedu, 26. rujna 2018. u 19 sati, u dvorani Hrvatske kulturne zaklade i Hrvatskoga slova u Zagrebu (Hrvatske bratske zajednice 4, u prizemlju Nacionalne i sveučilišne knjižnice) održat će se predstavljanje romana književnika Mate Sušca “Kuća”.
Predstavljanje organizira Ogranak Matice hrvatske Čitluk.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
