“Nova Pečarićeva knjiga posvećena hrvatskom političkom emigrantu Nikoli Štedulu sažimlje brojne akademikove političke akcije, u koje je bio uključen i sam Štedul, a kroz njegov lik i djelo oslikan je svojevrsni presjek sudbine hrvatskoga politikona tijekom druge polovice 20. i prvih dvaju desetljeća 21. stoljeća”, rekao je Mate Kovačević, književnik i kolumnist na predstavljanju knjige akademika Josipa Pečarića ‘JA SAM POBJEDNIK’ NIKOLA ŠTEDUL.
> Štedul je preminuo ne dočekavši pravdu do kraja, no gdje je danas njegov egzekutor Vinko Sindičić?
Govor prenosimo u cijelosti:
Pred nama je još jedna publicistička knjiga akademika Josipa Pečarića, jedna iz serije njegovih knjiga posvećene suvremenicima, koji su svojim radom i životom u određenom vremenskom razdoblju dijelili istovjetna ili slična politička stajališta.
Nemoć nacionalnih ustanova
Knjiga posvećena bivšem hrvatskom političkom emigrantu Nikoli Štedulu, čovjeku na kojeg je jugoslavenska Udba izvela atentat u samo praskozorje obnove hrvatske državnosti, a koji je čudom preživio taj pokušaj ubojstva, jedna je od mnogih knjiga akademika Pečarića, koje pokazuju svu nemoć nacionalnih ustanova pa i znanstvenih instituta da se izdignu iz ljušture bivšega jugokomunističkog sustava i progovore jezikom slobode. Dakle, hrvatskim jezikom!
S druge pak strane nepresušna energija, utjelovljena u Pečarićevu pisanu riječ, otkriva neumorna čovjeka koji poput kakve moćne nakladne agencije nadomješta praznine u našem informacijskom i političkom prostoru.
Prijateljstvo i suradnja Pečarića i Štedula
Početni dio knjige, kao svojevrsna najava, posvećen je slikom i riječima Nikoli Štedulu, kako bi čitatelj s nekoliko s nekoliko crtica, što samoga Štedula, a što drugih autora, bio upućen o životu i djelovanju čovjeka, čije ime nosi nova Pečarićeva knjiga.
Nakon kratke biografske crte o Štedulu, ključni sadržaj knjige, kako i sam autor navodi, svjedoči o prijateljstvu i suradnji Nikole Štedula i akademika Pečarića. Ona je zapisana u tekstovima ranijih Pečarićevih knjiga, poglavito u brojnim pismima i peticijama upućivanih manje više domaćim političkim moćnicima, a koje je uz brojne potpisnike supotpisivao i gospodin Nikola Štedul.
Tako je zbog neprofesionalno vođenih i politikantski uređivanih emisija na javnoj televiziji HTV upućena peticija za kadrovskim smjenama u toj nacionalnoj televizijskoj kući.
Riječ je, naime, bila o reakciji hrvatskih intelektualaca na sve veći prodor velikosrpske promidžbe na HTV-u, a koji je eskalirao na katolički blagdan sv. Josipa, inače zaštitnika hrvatske države, intervjuom srbijanskoga patrijarha Porfirija, u kojem se Srbijanac okomio na kanonizaciju hrvatskoga mučenika blaženoga Alojzija Stepinca.
Potpisnici, među kojima i Štedul, su upozorili na uzurpaciju medijskoga prostora, zloporabu javnoga medija i u najmanju ruku nedoraslost novinara, koji je sa Srbijance vodio razgovor. Ostatak posla, nakon ove peticije, trebala je odraditi novinarska struka. No kako se ta struka, zbog svoje duboke povezanosti s određenom politikom, tijekom godina sve više pretvarala u promidžbu, bilo je nerealno očekivati od propagandista da riješe problem obvezatnih pretplatnika javne televizije.
Ozbiljniji zahvat politike
Za ozbiljniji zahvat politike treba imati znatno snažniju moć u Hrvatskom državnom saboru. No i onda bi trebalo stvoriti preduvjete za početak lustracije, osigurati slobodno istraživanje i publiciranje radove bez uplitanja politikantskih središta moći, odnosno onoga što se danas najčešće naziva dubokom državom, a u čijoj pozadini stoje upravo snage poražene u Domovinskom ratu.
Naime, nismo mi u Domovinskom ratu porazili samo srpsku vojsku, nego ponajprije Jugoslavensku narodnu armiju, a stvaranjem neovisne hrvatske države i samu ideju jugoslavenstva pa bi se možebitna lustracija trebala usredotočiti upravo na te destruktivne čimbenike, koji već više od dva desetljeća razaraju tkivo hrvatske državnosti.
Štedulova knjiga
Drugi je tekst posvećen najavi gostovanja Nikole Štedula, u povodu izlaska Štedulove memoarske knjige. Kako su u nas, zahvaljujući različitim nedostatcima političkoga sustava, stvoreni, umjesto demokratskih, navijački tabori, onemogućena je tako i javna rasprava o Štedulovoj vrijednoj knjizi. Zato je ona općenito prešućena u srednjostrujaškim medijima, dok je na medijskom rubu panegirički slavljena. U takvom odnosu očito nije moguće uspostaviti nikakvu komunikaciju pa su izostale i rasprave o iznimno važnim stvarima o kojima i Štedul piše.
Kao prilog u uvjetno rečeno prvom poglavlju knjige objavljen Štedulov tekst, u kojem on piše o konformizmu, Vijeću za suočavanje s prošlošću, pozdravu “Za dom spremni” i fašizmu.
On s pravom u tom tekstu upozorava na vjerodostojnost samoga Vijeća, koje već u kvalifikaciji hrvatske ratne države polazi s jugoslavenskih i komunističkih stajališta. Iz tako unaprijed određena očišta, nemoguće je donositi bilo kakve nepolitička, a poglavito stajališta pravovaljano i znanstveno utemeljena na činjenicama o postupcima jugokomunističkoga režima, koji se hranio rušenjem svake hrvatske državne neovisnosti. Uostalom, najnoviji razvoj događaja, pokazuje kako se u pozadini takvoga gledanja na povijest pripremala i agresija na Ukrajinu, što najzornije pokazuje t. zv. denacifikacija, kao jedan od ciljeva ruske invazije na Ukrajinu.
“Za dom spremni”
Kad je pak riječ o pozdravu “Za dom spremni” Štedul s pravom upozorava na, kako ga on zove ekstremni konformizam Ustavnoga suda, kojim se poslužio donoseći svoj pravorijek.
Čudesnu odluku Ustavnoga suda Štedul argumentirano pobija kronološkom metodom nastanka tog hrvatskog pozdrava. No, mislim kako je vrijeme da napokon netko postavi pitanje, ne samo Ustavnom sudu, zaduženu za interpretaciju Ustava, nego i svima onima koji tvrde kako iz preambula Ustava RH proistječe da je Hrvatska stvorena na t. zv. antifašizmu.
Naime, sporni navod preambule koji glasi: Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo: – u stvaranju hrvatskih kneževina u VII. stoljeću; i t.d.– u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), i t.d. konstatira samo dvije oprječne hrvatske državnosti tijekom Drugoga svjetskog rata.
Preambula o odbacivanju komunističkoga sustava
Za prvu tvrdi da su u njoj samo uspostavljeni temelji državne suverenosti u odlukama ZAVNOH-a, dok za drugu konstatira stvarno proglašenje državne nezavisnosti – Nezavisne Države Hrvatske. Prva je, dakle vlastitu nacionalnu državnost podredila stranoj državi – Jugoslaviji, čime se praktično odrekla vlastite državnosti, nasuprot stvaranoj državnosti ugrađenoj u ratnu NDH. Kako je jugoslavenskim komunistima primarni cilj bilo uništenje NDH, onda je u preambulu s pravom umetnut prilog nasuprot, što znači na suprotnoj strani od pune državnosti.
Ako bismo prihvatili tumačenje preambule t. zv. antifašista za dio o isključivo zavohaškoj državnosti, onda nema nikakva razloga da istovjetno tumačenje ne nastavimo i dalje pa tako u skladu sa zaključkom ovoga dijela preambule o odbacivanju komunističkoga sustava u sklopu promjena međunarodnoga poretka 1990. ne odbacimo i temelje zavnohaške državnosti koja nas je gurnula u Jugoslaviju.
Hrvatska vlast sudjeluje u slavljenju i veličanju masovnih ubojica vlastitoga naroda
Tekstovi koji se veže na Štedulovo izlaganje su prosvjed protiv besmislenoga obilježavanje t. zv. antifašističkog ustanka u Srbu. Naime, radilo se o srpsko-četničkoj pobuni protiv hrvatske države, a u toj pobuni počinjeno je etničko čišćenje hrvatskoga naroda s područja sjeverne Dalmacije, južne Like te dijelova Bosne i Hercegovine.
Morbidno je da bilo koja hrvatska vlast sudjeluje u slavljenju i veličanju masovnih ubojica vlastitoga naroda!
Potom slijede dva razgovora s Nikolom Štedulom u javnim glasilima, u kojima kroz vlastito iskustvo progovara o preživjelim jugokomunističkim strukturama unutar obnovljene hrvatske države te prikazi Štedulove memoarske knjige.
Aktivnosti u kojima je sudjelovao
Ostatak knjige posvećen je raznim Pečarićevim javnim aktivnostima – od peticija do predstavljanja knjiga, u kojima je sudjelovao i sam Nikola Štedul.
Zadnja pak dva poglavlja donose izvješća sa sprovoda i ispraćaja Nikole Štedula.
Nova Pečarićeva knjiga posvećena hrvatskom političkom emigrantu Nikoli Štedulu sažimlje brojne akademikove političke akcije, u koje je bio uključen i sam Štedul, a kroz njegov lik i djelo oslikan je svojevrsni presjek sudbine hrvatskoga politikona tijekom druge polovice 20. i prvih dvaju desetljeća 21. stoljeća.
Knjiga je vrijedan dokumentarni materijal, koji svjedoči o životu jedne sasvim druge i drukčije Hrvatske. One stvarne Hrvatske koja se nalazi daleko izvan strogo nadzirane pozicije i opozicije.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
