Eloi.
Sad će opet tugovati i stavljati cvijeće i svijeće.
Do sljedećeg puta.
Ima li izgubljenije civilizacije od nas…? Bog nam se objavio, a mi odabrali živjeti bez Njega – odsjekli korijenje, pogubili orijentaciju i razlog života.
Pa sad bauljamo od tragedije do tragedije i ne razumijemo ništa.
Odličan komentar čitatelja (Sivooki) ispod teksta naslovljenog Emocionalni slom pjevačice zbog terorističkog napada na njezinom koncertu na portalu Narod.hr potiče na dublje promišljanje o ovoj tragediji.
Svaka je civilizacija i kultura određena prvenstveno onim što vjeruje jer po tome i živi.
Naša je, kao nijedna u povijesti i sadašnjosti određena sekularizmom, nedostatkom osjećaja za sveto, za tajnu života, za misterij i nadnaravno, a onda i nedostatkom poniznog divljenja životu i zahvalnosti za nj te izostankom dubljeg smisla, cilja i ideala.
Kao kult svoga štovanja naša je civilizacija ustoličila LJUDSKA PRAVA i LJUDSKE OSJEĆAJE. A to znači: činit ću ono što želim. Znači da će čovjekov sebični JA, ona niža razina njegova bića, određivati pravila i vrijednosti, što je put u pakao.
Krhki stvorovi uzeli su sebi božanska prava te ih Bog predade nevaljalu umu njihovu (sv. Pavao).
Grješan, gonjen i vučen samo nagonima, strastima, neurednim i promjenjivim emocijama (kojima se može i izvana upravljati), prosječni zapadnjak ne zna čak ni toliko koliko su umni pogani znali o božanskom zakonu pravde, o umjerenosti, razboritosti i moralnosti kao temeljima dobrog i mirnog života. Pored blaga kršćanske duhovnosti prokušane u iskustvima svetaca i zabilježene u knjigama što skupljaju prašinu po velebnim knjižnicama, živi kao u bunilu i vrtlogu, a da nema pojma o življenju na duhovnoj razini, koja uravnotežuje osjećaje i bistri razum te donosi duševni mir. Da se ne spominje njegovo potpuno nepoznavanje djelovanja Duha Svetoga, koji čovjeka uzdiže iznad nagonskih, egoističnih, zlih i kaotičnih sila – one njime, naime, neizostavno ovladavaju po grijehu, i vodi u blaženstvo nespoznatljivo zemaljskom umu.
Današnji zapadnjak, usprkos tomu što ga cijela povijest i umjetnost (posebice književnosti) poučavaju o borbi između dobra i zla (u nju je uključen duhom, čak i kad niječe postojanje duhovnog), o borbi svjetla i tame, Boga i Sotone, djeluje kao slijepac. Ne vidi da je u duhu čovječjem ključ svega što se očituje u vidljivom svijetu, ne shvaća kako mu ograničenost na tjelesnu i materijalnu stvarnost i slijepo slijeđenje osjećaja i strasti oslabljuju moć rasuđivanja i vode ga u pakao. Taj je pakao u zbilji uočljiv i djelatan na više načina, ali ga on ne prepoznaje kao takvog i ne povezuje s metafizičkim, duhovnim svijetom. Može to biti goli, hladni intelekt bez emocija, koji ni pred čim ne preže; emocionalno sagorijevanje i gubljenje sebe (svoje duše) u ovisnostima, zločinu, kaosu i ludilu; duhovna dezorijentiranost sa simptomima rezignacije, depresije, očaja nad besmislom svijeta i postojanja; bijeg u zabavu, čulne naslade i virtualnu stvarnost, kockanje s vlastitim životom do samoubojstva. U konačnici – hipnotiziran banalnostima ne pada mu na pamet da postavlja pitanja o vlastitom smislu, ali zato spontano prihvaća tzv. toleranciju kao pokrivalo za prešutno odustajanje od sposobnosti razlikovanja vrlina i poroka, zla i dobra, normalnog i nenormalnog, moralnog i nemoralnog.
Tragično je što je u takvo stanje naša civilizacija upala nakon što je svoje temelje izgradila na Kristu i Evanđelju, nakon tolikih duhovnih velikana koji su je podigli iz barbarskog nasilja i ropstva i pokazali svijetu što je sloboda duha, nakon što je iz nje u ostatak svijeta otišla Radosna vijest o Kristu, širenje koje su nebrojeni njegovi sljedbenici platili životom. Zato će krah ove naše civilizacije, ako se ne dogodi preokret i povratak Istini, biti strašniji od propasti drugih civilizacija u povijesti. Veliki je grijeh protiv Duha Svetoga prezreti razum i grješno zanijekati istinu, odbaciti Boga, odbaciti temelje vječnosti i graditi na pijesku prolaznosti.
Najveća žrtva u tome su djeca, koju ne učimo da postoji dobro i zlo, istina i laž; da se istina može spoznati, zlo odbaciti, a dobro slijediti ako to želimo i tome težimo, ali ako zaista čeznemo za istinom bez obzira na svaki osobni interes i osjećaj. Svojim propustom izručili smo ih u ruke onih koji svjesno i nesvjesno služe zlu koristeći njihove osjećaje. I pomažemo takvima u njihovoj zloj namjeri tako što i sami ugađamo osjećajima djece bez dubljeg promišljanja o tome što je za njih objektivno bolje, korisnije, svrhovitije. A tamo gdje su osjećaji postali božanstva kojima se služi, svemu su otvorena vrata, bez ikakvih kriterija.
Promislimo o tome na primjeru ove tragedije, u kojoj je najmlađa žrtva osmogodišnja djevojčica, kako bi nas ona opametila i vodila prema buđenju, promjeni života dok još ima vremena.
Nije razumno dovesti ili poslati maloljetnike na koncert na kojem lijepa, zgodna, simpatična mlada pjevačica s licem djeteta, polugola i izazovna, pjeva pjesmu Opasna žena (i sama europska turneja nosi taj naziv – koja strašna simbolika!).
Oči i uši vrata su i našeg uma, duha, osjećaja, misli, mašte, nadahnuća. Djeci i mladima, kojima sve najprije i najdublje dotiče osjećaje, potrebno je jače osiguranje tih vrata.
Kakvu im poruku šalje pjesma s ovakvim dvosmislenim stihovima, uz zavodljiv ritam, glas i pokrete pjevačice:
Ne treba mi dopuštenje / Odlučila sam iskušati svoje granice
Jer to je moja stvar, Bog mi je svjedok / Započnem što sam završila
Ne treba mi sustezanje / Kontrola ovog trenutka/ Ja sam „na gotovs“/
Potpuno usredotočena, um mi je otvoren…
(predrefren) Sve što imaš, koža uz kožu, o moj Bože
Ne prestani, momče
(refren) Nešto u vezi s tobom čini da se osjećam kao opasna žena
Nešto u vezi, nešto u vezi, nešto u vezi s tobom
Tjera me da radim stvari koje ne bih trebala
Nešto u vezi, nešto u vezi, nešto u vezi
Sve djevojke žele bit takve
Loše djevojke ispod, takve
Znaš kako se osjećam iznutra
Nešto u vezi, nešto u vezi…
… jer ja sam ona koja uzima
Jer sam ona koja daje, to je samo priroda
Živim za opasnost…
Pjevačica Ariana Grande bivša je katolkinja, koja očito nije razumjela ništa od katoličke vjere jer priznaje da ju je odbacila zato što su joj u Crkvi rekli da ono što voli nije u redu: crtić Spužva Bob, Harry Potter, što Crkva ne prihvaća homoseksualnu praksu, a njezin polubrat je gay. I potražila je, zajedno s njim, zamjensku vjeru u kabali, koja joj daje dobar osjećaj da može kreirati svoju stvarnost, osjećati se dobro i nastojati biti dobra.
Neka joj dobri Bog bude milostiv pa je prosvijetli te ona spozna kako je sama postala najprije žrtva zavođenja, a onda i zavodnica na krivi put tolikih mladih duša; da je ova tragedija, potakne na dublje promišljanje o smislu i otvaranje Istini, koja se ne može prilagođavati našim osjećajima, nego se oni moraju prikloniti Istini.
Neka to bude i za sve nas točka osvješćivanja da smo sami svoji najveći neprijatelji kad okrećemo leđa Bogu i da će naša civilizacija, nastavi li ovakvim putem, na koncu sama sebe uništiti, teroristi i ostale ugroze samo će pomoći u njezinu srozavanju. Crkva i svaki istinski vjernik moraju to jasno i glasno govoriti, a uz to moliti i činiti pokoru.
Kuća bez temelja propada; isto tako kultura u kojoj se njeguje kult osjećaja bez etičkih pravila utemeljenih na naravnim zakonima, razumu i Božjim zapovijedima. Imamo još vremena za preokret, ali treba žurno djelovati. Prvenstveno treba shvatiti da je naša propast u nama, da joj grijeh otvara vrata, ali Bog ih može zatvoriti ako mu se u pokajanju vratimo. Mi sami biramo: blagoslov ili prokletstvo. Što volimo, to će nam se dati.
Matija Grgat profesorica je književnosti, autorica knjige “Književnost i duhovnost”
Tekst se nastavlja ispod oglasa