Foto: Mihael Sučić

U javnosti se već tjednima „lome koplja“ o tome trebaju li se „otvoriti“ arhivi. Neki su za, neki su protiv, neki „brinu“ za osobne podatke ljudi koji bi se mogli otkriti, neki „brinu“ o brojnosti, a neki povjesničari i o tome da će se „dirnuti“ u „istine“ i da će nenormalne stvari postati normalne, odnosno da će „notorne“ stvari prestati biti „notorne“. Tako čak neki i prije otvaranja arhiva tvrde da će arhivska građa koja će postati dostupna pokazati da je komunistički režim bio dobar, ako ne i odličan za hrvatsko društvo!? Zanimljivo, kako neki povjesničari znaju i prije nego što vide, prouče i interpretiraju građu o jednom vremenu i režimu. Već sviraju kraj i prije nego što je utakmica (istraživanje) počelo. Otprilike kao i „kulturnjaci“ koji jedini znaju što je prava kultura, a što ne. Tako isto i ti povjesničari znaju što je prava istina, a što ne.

Prije svega, što je zapravo arhiv i arhivska građa? Arhiv je u prvom redu ustanova koja se „bavi prikupljanjem, čuvanjem i pripremanjem za uporabu arhivske građe.“ U spomenutu građu ubrajamo javnu i/ili privatnu zbirku isprava, dokumenata, knjiga, listova i drugu koja je proizašla od strane javnih ili privatnih ustanova, kao i fizičkih i pravnih osoba. Inače u Republici Hrvatskoj postoji velik broj arhiva među kojima možemo istaknuti arhive s najbrojnijom građom kao što su Hrvatski državni arhiv iz Zagreba, ali i državne arhive u Zagrebu, Varaždinu, Sisku, Karlovcu, Rijeci, Pazinu, Zadru, Splitu, Dubrovniku, Osijeku, Slavonskom Brodu. Za hrvatsku su povijest zanimljivi i arhivi kao što su Vojni arhiv Srbije (do 2006. godine Vojnoistorijski arhiv), Arhiv Jugoslavije i arhivi iz Beča, Graza, Budimpešte i Vatikana.

U tim se arhivima može pronaći građa o ljudskim sudbinama od srednjega vijeka pa preko 15. i 16. stoljeća do 20. stoljeća. Naravno, neke pojedince ne „brinu“ osobni podaci nekog kmeta i njegove obitelji, plemića i njegove obitelji ili svećenika iz 18., 19. ili prve polovice 20. stoljeća nego osobni podaci ljudi iz druge polovice 20. stoljeća. Pri tome se odmah misli da će se nešto negativno naći o žrtvi pod utjecajem današnjih misli da se svatko želi predstavljati žrtvom pa se takav način razmišljanja prenosi i na ljude čiji bi se osobni podaci mogli pronaći u gradivu iz druge polovice 20. stoljeća. Nameće se pitanje zašto spominjem razdoblje druge polovice 20. stoljeća, a ne zadnjih trideset godina. Zato što je i dalje unatoč trenutačno važećem zakonu teško ili gotovo nemoguće doći do gradiva koje je netko nekada (ili sada) proglasio bitnim, nedodirljivim po nekim parametrima.

Sve u svemu, promatrajući i iz perspektive žrtve i/ili obitelji žrtve koja želi otkriti kako je netko od njih došao do položaja žrtve, ali i iz perspektive istraživača potrebno je dopustiti u cijelosti korištenje arhivskog gradiva radi lakšeg i cjelovitijeg interpretiranja toga, po nekim povjesničarima dobrog komunističkog režima, odnosno koji nije niti izbliza bio zločinački nego je došlo do industrijalizacije i modernizacije o kojoj se često govori pri čemu se ne stavlja u širi europski i svjetski kontekst. Zapravo, često se zanemaruje kontekst kada se proučava hrvatska povijest, ne samo 20. stoljeća nego i općenito, ali o tome nekom drugom prilikom.

Stavljanjem bi se hrvatske povijesti u kontekst još povećala brojnost dokumenata, spisa pa i literature koju jedan istraživač, povjesničar treba proći, a o čemu pojedinci iz društva govore s velikom brigom. Na svu sreću povjesničara postoje metode koje se uče ili bolje rečeno stječu s iskustvom rada na arhivskoj građi pa se bez problema može proći na stotine i stotine dokumenata u relativno kratkom periodu. Ovisno o potrebama povjesničara i/ili javnosti interpretacija se arhivske građe potpomognuta literaturom iznosi u obliku knjige ili stručnih i znanstvenih članaka.

Na kraju se još samo treba pokušati objasniti pojam interpretacija arhivske građe koju koristim u ovome članku. Povjesničari iznose interpretacije arhivske građe na temelju kojih onda pojedinci ili skupine iz društva na osnovi svojih svjetonazora, iskustava i drugih trenutačnih okolnosti izvlače povijesne istine. Prema tome, svi imaju pravo na uvid u arhivsku građu koja je interpretirana, ali i ne mora biti jer svatko ima pravo otići u arhiv i sam čitati i istraživati u skladu sa svojim mogućnostima. Naravno, za što kvalitetniju interpretaciju, a nakon toga i dolazak do povijesne istine potrebno je koristiti što veći broj relevantne arhivske građe.

Izvor: narod.hr