Prošloga mjeseca u Pragu u Češkoj održan je Šesti GavranFest, kazališni festival na kojemu se se igrale predstave prema književnim tekstovima Mire Gavrana. O toj, ali i drugim temama, progovorio je za portal HKV-a.
Možete li nam reći kako je prošao posljednji GavranFest, kako je reagirala publika i kakva je bila medijska popraćenost?
Protekli GavranFest u Pragu, šesti po redu, je bio uspješan iznad mojih očekivanja. Predstave su bile jako kvalitetne, a i sama organizacija festivala bila je odlično odrađena, čemu su ponajviše pridonjeli selektor i producent František Karoch, te praška udruga LASTAVICA. Važno je napomenuti da se festival održavao u dva jako dobra praška teatra (Divadlo Jary Cimrmana i Divadlo TRONIČEK) pa je sve to presudilo da su se na festivalu pojavili neki od ponajboljih čeških glumaca, redatelja, ravnatelja kazališta, prevoditelja, a sve je to imalo i lijepi medijski odjek i u Češkoj i u Hrvatskoj.
S obzirom na to da sam u Češkoj do sada imao osamnaest premijera, a u Pragu su objavljeni i moji romani “Judita” i “Kafkin prijatelj”, odavno se ondje osjećam kao domaći pisac, i ne čudim se više lijepom prijemu u njihove publike. Za mene kao kazališnog pisca je velika privilegija imati festival posvećen predstavama nastalim prema mojim tekstovima, jer mi je to sjajna prigoda za susresti se s glumcima i redateljima koji su me radili i popričati se s njima.
Kako je uopće došlo do utemeljenja GavranFesta, koji zasigurno predstavlja primjer jedinstvenog kazališnog festivala u Europi?
Sve je počelo 2013. godine, kada se u Slovačkoj dogodilo da je istodobno bilo čak 6 mojih predstava na scenama njihovih teatara, pa su u Divadlu JANA PALARIKA u Trnavi, nedaleko Bratislave, odlučili pokrenuti taj festival ravnatelj Emil Nedielka i redatelj i sveučilišni profesor iz Bratislave Michal Babiak. Od iduće godine, festival je postao međunarodnim pa su na njemu nastupali i teatri iz Pariza, Beča, Krakova, Zagreba, Celja, Brna… Uglavnom: dogodila su se četiri GavranFesta u Slovačkoj, te 2013. jedan GavranFest u Krakovu u Poljskoj, a od ove godine festival će se odvijati u Pragu, jednom godišnje početkom travnja, tako da su već otpočele pripreme za idući festival.
U kojim se sve gradovima trenutno izvode Vaša djela?
U ovome trenutku je oko pedesetak mojih živih predstava koje trenutno igraju u Zagrebu, Moskvi, Parizu, Sao Paolu, Pragu , Krakovu, Varšavi, Mumbaiu, Bautzenu, Vilniusu, Bratislavi, Klaipedi, Rigi, Sofiji, Lođu, Mariboru, Mostaru, Beogradu, Prištini, Novosibirsku, Novokuznjecku… Po četiri žive predstave imam u Pragu, Moskvi, Zagrebu, Krakovu… Doista se ne bih smio žaliti na recepciju mojih predstava.
Kako gledate na stanje na hrvatskoj kazališnoj sceni? Slažete li se s nekim kazališnim kritičarima koji govore o slijepome imitiranju zapadnih uzora, a često i prodavanju ideologije pod firmom kazališnih predstava?
Generalno gledano: naša kazališna scena je raznovrsna i svaki gledatelj može pronaći ono što njemu odgovara. Na žalost, najviše se piše o onim predstavama koje obrađuju neku ispolitiziranu temu, pa neupućeni gledatelji misle da nam je kompletno kazalište ispolitizirano, da sve predstave obiluju nasiljem, i pseudomodernitetom. Srećom po nas gledatelje: situacija nije takva.
Kada ste odlučili postati književnik, a kada vidjeli da ono što pišete ima vrijednost?
Sa šesnaest godina sam počeo pisati i otkrio veliku radost u tome. A kada sam sa dvadeset i dvije godine napisao dramu Kreontova Antigona, koja je netom potom uprizorena u zagrebačkoj Gavelli, bio sam siguran da to što radim ima vrijednost.
Koliko su kod književnika važni talent i nadahnuće, a koliko stalan rad na vlastitu talentu?
Podjednako je važno nadahnuće i kontinuirani rad. Sam talent nije dovoljan, kao što je veliki rad besmislen ako nema talenta. A uz to dvoje je bitno da pisac ima istinsku potrebu za pripovijedanjem, za pričanjem priča.
Književnik Ton Smerdel je u knjizi Duh umjetnosti zapisao je da cilj umjetnosti „traženje onoga što smo izgubili“ i „produbljivanje onoga što smo u zanosu besmrtnosti sobom donijeli i što nastojimo oživotvoriti“. Nije li, međutim, današnja umjetnost, pa tako i književnost, previše usmjerena prema pukome oponašanju i prikazivanju zbilje, sa svim njezinim opačinama, trivijalnostima, prizemnostima i nakaradnostima, umjesto na traženje dobroga, istinitoga i lijepoga?
Dobar pisac od svake teme može napraviti uvjerljivu priču. Pesimizam i optimizam nisu estetske kategorije. Zalažem se za to da svaki pisac ima pravo na izbor teme, na svjetonazor, na građenje svjetova koje on smatra relevantnim… Međutim, ja kao čitatelj, pa i kao pisac, moram priznati, da sam skloniji literaturi koja čovjeka ne svodi samo na materijalnu dimenziju. U suvremenoj europskoj književnosti doista u novije vrijeme prevladava pesimistična, depresivna literature u kojoj pisci nastoje prikazati ono najgore u ljuskoj egzistenciji. Čini mi se da čitatelji tome baš i nisu tako skloni.
Kako gledate na stanje na hrvatskoj književnoj sceni?
Kao i u teatru i tu svaki čitatelj može pronaći puno dobroga za sebe.
Možemo li govoriti o postojanju književnih klanova u Hrvatskoj?
Možemo… Ali mi se ne da gubiti vrijeme na tu temu.
Vi ste najprevođeniji hrvatski književnik i bez dvojbe jedna od najvećih živućih europskih dramatičara. No, imam dojam da se u hrvatskim medijima više može čuti o nekim književnicima koji se više bave ideološkim radom, nego književnošću. Kako komentirate odnos medija prema Vašem djelu? Imate li dojam da mediji kao da često žele prešutiti vrijedne, marljive i talentirane ljude nauštrb mediokriteta i onih koji pripadaju određenim klanovima?
Mislim da mi ta povremena prešućivanja nisu naškodila, nego me sačuvala od opasnosti da postanem “potrošni pisac za jednu sezonu”. Rekao bih da me ima dovoljno u medijima, te da svi u Hrvatskoj koji vole književnost i kazalište uglavnom mogu doći do informacije kada se pojavi moj novi roman ili nova predstava. A pošto osobno nisam sklon nikakvim ekscesima, mislim da je logično da nisam previše zanimljiv medijima.
Kako komentirate stanje u kulturi? Jesu li naši političari uopće svjesni velike uloge kulture u današnjem visokoglobaliziranom svijetu?
Ja uvijek volim promatrati stanje u kulturi iz perspektive onih koji kulturu konzumiraju. Ako tako gledamo na kulturu, onda možemo reći da je stanje u našoj kulturi osrednje ili solidno. Ako stanje u kuturi promatramo iz perspektive kuturnih skandala, ljudi koji odlučuju o kulturnom životu, onda je ocjena bitno negativnija. Većina političara, na žalost, nije svjesna koliko je kultura važna i za obrazovnu razinu društva i za turizam i za gospodarstvo…
Kako gledate na ulogu intelektualaca i institucija kao što su HAZU, Matica hrvatska i Društvo hrvatskih književnika? Trebaju li intelektulaci jače dignuti glas protiv društvenih anomalija?
Spomenute institucije, unutar svojih mogućnosti, čine puno na tome da naš kulturni život bude bogatiji. Član sam sve tri spomenute institucije i ne mislim da one moraju preuzimati ulogu “političkih komentatora” niti narodnog glasa savjesti, a niti trebaju glumiti “prosvjetitelje” iz vremena Ilirskog pokreta niti Hrvatskog narodnog preporoda. Svaki književnik, umjetnik, akademik, dobiva toliko puta godišnje prigodu dati intervju i javno nastupiti… neki od nas su skloniji toj vrsti aktivizma, a neki manje… i to treba uvažiti, nismo svi isti.
Neki ljudi više mogu pridonijeti svojim djelom, a drugi svojim javnim nastupima. Ja osobno smatram da je bolje da takve institucije samo u iznimnim situacijama trebaju izići s nekim priopćenjem ili apelom bitnim za opće kulturno ili društveno dobro. Sedamdesetih godina smo imali “hrvatsku šutnju”, a ja se bojim da sada polako svi ne odemo prema “hrvatskoj brbljaonici”, pa se u toj kakofoniji od tisuću glasova ne čuje niti jedan glas. Riječi moramo opreznije odvagivati.
Poznato je da se nikada niste politički i ideološki svrstavali, no ipak nas zanima Vaš općeniti pogled na stanje u hrvatskoj politici i društvu. Možemo li povijest hrvatskog naroda od 1991. do danas usporediti s lutanjem Izabranog naroda nakon izlaska iz ropstva?
Moj stav je da je hrvatska politika vođena Stjepanom Radićem, a potom Vladkom Mačekom, gotovo gandijevskim metodama uspjela izboriti visok stupanj demokracije i parlamentarizma, te je imala distanciranost od bilo kakvih ekstrema. A onda je došao Drugi svjetski rat, koji je kod nas na vlast doveo revolucionarnim putem, prvo ustaše, a potom partizane, doveo je do poništavanja parlamentarnog života i doveo do nepoštivanja privatnog vlasništva… Od toga se do danas nismo oporavili.
Možda je prejaka konstatacija da lutamo poput Izabranog naroda, ali bi nam svakako u ovim vremenima kada Europska unija prolazi kroz svojevrsnu krizu identiteta, a naša lijeva i desna politička elita gubi energiju na popravljanje svoje prošlosti, bilo dobro potražiti nadahnuće u politici kakvu su zastupali Radić i Maček. Njih dvojica su znali definirati jasne nacionalne ciljeve, znali su odabrati pravu strategiju i metode za doći do cilja, a istodobno su bili miljama daleko od bilo kakvog ekstremizma.
Početkom godine nominirani ste za prestižnu svjetsku nagradu za dječju knjigu „Andersen“. Što za Vas znači ta nominacija?
To je bilo svojevrsno priznanje da moje knjige za djecu i mlade imaju svoju vrijednost. Iako sam manji dio vremena u svome životu posvetio književnosti za mlade, smatram to bitnim djelom svoga književnog rada, jer su me mnogi čitatelji upoznali baš kroz te tekstove.
Je li teže pisati za djecu ili za odrasle?
Meni je teže pisati za odrasle.
Imate li književne uzore?
Nemam uzore u smislu da bih želio pisati poput nekog drugog, ali imam svojevrsnu antologiju od stotinjak pisaca koji su me kao čitatelja obradovali.
Vi ste de facto jedini profesionalni pisac u Hrvatskoj, s obzirom na to da dobar dio književnika uz književnost radi i novinarski ili drugi posao. Gdje je tajna Vašeg uspjeha?
Teško mi je samoga sebe analizirati. Neki od književnih kritičara i teatrologa i u Hrvatskoj i u inozemstvu su pisali da je tajna moga uspjeha u čvrstoj fabuli, emocijama, humoru, brzim suvremenim dijalozima, neobičnim karakterima… U svemu tome ima ponešto istine, ja pak, smatram da je tajna moga uspjeha u tome što nikada nisam slijedio nikakvu modu i što sam nastojao “istinu svoga srca” iskazati na najjednostavniji i najsugestivniji način, uvijek poštivajući svoje čitatelje i gledatelje.
Koju ste posljednju knjigu objavili?
Zadnja mi je knjiga za odrasle objavljena jesenas u izdanju zagrebačke Mozaik knjige pod nazivom SUZE I SMIJEH, a u njoj su komedije Sladoled i Pivo, libretta Byron i Veli Jože, te dramatizacija moga romana Krstitelj.
Autor ste biblijske trilogije Judita, Krstitelj, Poncije Pilat. Otkud nadahnuće za biblijsku trilogiju?
Naravno, kod tih romana, nadahnuće je Biblija, te moj unutarnji duhovni svijet: koji su određivale, sumnje, vjerovanja i traženja. Pet godina sam posvetio ispisivanju tih romana, misleći da će oni biti važni samo meni i užem krugu čitatelja… dogodilo se, na moje iznenađenje, da su ti romani imali brojna izdanja u Hrvatskoj i u inozemstvu, te da su ih prigrlili i vjernici i ateisti… a i oni koji su na pola puta između sumnje i vjere.
Koliko je vjera bitna u Vašem životu? Za sebe tvrdite da ste mali novoobraćenik…
S obzirom na to da sam tek u zrelim godinama postao vjernikom, znadem kako je ići kroz život i bez vjere i s vjerom. Doista je lakše kada čovjek vjeruje, kada ima taj duhovni oslonac. Meni pomogne to što svaki dan počnem i završim molitvom, te što svaki dan pročitam ulomak iz Novog zavjeta, ponekad neku od Pavlovih poslanica ili ponešto od starih proroka ili ponešto iz Knjige mudrosti.
Svakodnevno druženje s Biblijom mi pomaže da se ne dam zabljesnuti svakodnevnicom. Zahvaljujući Bibliji na drugačiji način odmjerim i svoje pobjede i svoje poraze… l lakše uspijevam ostvariti kritičku distancu i prema samom sebi, a i prema svijetu koji me okružuje.
U mlađim danima uz drame i prozna djela pisali ste i pjesme. Kako to da ste prestali s pisanjem poezije?
Čak se ne bih usudio reći da sam do kraja prestao s pisanjem pjesama… samo su mi razmaci od jednog do drugog ciklusa pjesama znali biti i po desetak godina dugi. Prije tri godine sam probrao pjesme koje su nastajale kroz nešto više od tri desetljeća i objavio jedinu svoju poetsku knjigu, pod nimalo originalnim nazivom Pjesme. Poeziju sam uvijek volio poput proze i drame, ali sam bitno rjeđe znao dobiti poticaj da se izrazim kroz stih.
Godine 2012. dobili ste nagradu HAZU za roman Kafkin prijatelj, u kojemu pišete o životu Maxa Broda i Franza Kafke. Je li taj roman Vaše najsloženije djelo?
Taj roman mi je jako drag i već je objavljen i na nizozemskom, češkom, slovačkom, albanskom, engleskom. U njemu se govori o ljudima kojima je literatura važna koliko i sam život, ali i o ženama koje su odredila Kafkinu i Brodovu sudbinu… Međutim, taj roman nije moje najsloženije djelo. Smatram da je moje najsloženije djelo roman Krstitelj u kome tri pripovjedača (Saloma, mladi svećenik Elizej, te mladi trgovac i revolucionar Bilema) pripovijedaju svoje živote i trenutak kada u te živote ulazi prorok Ivan Krstitelj.
Planirate li uskoro objaviti neko novo djelo i koje su Vaše buduće aktivnosti?
Pišem novi roman i nadam se dovršiti ga do kraja ove godine. Uz to bi ponovno ovoga ljeta Compagnie du soir iz Pariza trebala izvoditi dvadeset dana za redom na Međunarodnom festivalu u Avignonu moju dramu Sve o ženama, u kolovozu bi trebala biti premijera moje komedije Lutka u Kopenhagenu, u rujnu premijera moje drame Čehov je Tolstoju rekao zbogom u Pragu, u listopadu premijera mjuzikla Pacijenti u Velikoj dvorani Lisinski za koji sam ja pisao libretto, Tonči Huljić glazbu, a Igor Barberić radi režiju i scenografiju. U studenome bi Teatar GAVRAN trebao izići s mojom komedijom Parovi u režiji Roberta Raponje… Još je puno toga u igri do kraja godine, pa ćemo vidjeti što će se od toga realizirati.
Tekst se nastavlja ispod oglasa