Foto: Miro Gavran

“Postali smo drugačiji od naših djedova i baka i kad je u pitanju odnos prema ljubavi i kada je u pitanju odnos prema temeljnim ljudskim vrijednostima. U mome romanu prošlost nam pomaže da bolje osvijestimo kakva nam je sadašnjost, a i obrnuto”, kaže za Narod.hr istaknuti hrvatski dramatičar i romanopisac Miro Gavran s kojim smo razgovarali o njegovom novom romanu “Nekoliko ptica i jedno nebo”, nadahnut događajima iz vremena velike gladi u Hercegovini tijekom Prvoga svjetskog rata.

Narod.hr: O čemu se ukratko radi u Vašoj najnovijoj knjizi “Nekoliko ptica i jedno nebo”?

Miro Gavran: U romanu “Nekoliko ptica i jedno nebo” u pozadini radnje imamo Prvi svjetski rat, točnije 1917. godinu, kada je u vrijeme velike suše i velike gladi od koje su brojni ljudi umirali, fra Didak Buntić, svećenik i ravnatelj gimnazije na Širokom Brijegu, pokrenuo akciju spašavanja djece.

On je organizirao konvoje i prihvat djece u Hrvatskoj kako bi ih spasio od gladi. Uz samoga fra Didaka Buntića, moji su junaci dječak i djevojčica koji prvim vlakom kreću na taj put spasa prema Slavoniji i Srijemu… ubrzo oni postaju mladić i djevojka, pa ja u radnji idem sve do 1922. godine, razvijam njihovu ljubavnu priču, ali dajem i prikaz Slavonije onoga vremena, koja je bila bitno drugačijim mjestom za život od ondašnje Hercegovine.

Uz ovu biografsku, povijesnu i ljubavnu priču od prije jednoga stoljeća, u romanu imam i drugu paralelnu priču koja otpočinje na kolodvoru u Novoj Gradiški ne tako daleke 1987. godine, pa se nastavlja deset godina potom u Zagrebu, Novoj Gradiški i ponovno u Hercegovini.

U tom suvremenijem tijeku radnje imamo bitno složeniju ljubavnu priču i prikaz junaka koji na drugačiji način doživljavaju i život i duhovnost, nego što je to bilo sedamdeset odnosno osamdeset godina ranije.

Narod.hr: Kada ste se prvi put čuli o fra Didaku Buntiću i jeste li odmah dobili inspiraciju za knjigu?

Miro Gavran: O seobi djece iz Hercegovine u doba gladi, prvi puta mi je o tome govorio prije tridesetak godina moj prijatelj Marijan Bušić, osnivač tvrtke Potomak poznate po Croata kravatama.

Marijan je još prije trideset i nešto godina imao ideju kako bi kroz kravatu mogao ispričati priču o Hrvatima i Hrvatskoj… u to vrijeme dok još nismo bili samostalni to se činilo gotovo nemogućom utopističkom zamišlju… a onda mi je jednoga dana ispričao o tome kako je u godinama gladi njegov otac doveden u Hrvatsku, kako bi se spasio, te mi je ispripovijedao i što se zbilo kada je nakon nekoliko godina, Marijanov djed došao po svoga sina, koji ga nije prepoznao.

Tu sam epizodu, uz male preinake upleo u svoj roman “Nekoliko ptica i jedno nebo”. Ali tada još nisam znao za fra Didaka Buntića, s njime me upoznao župnik iz Međugorja fra Marinko Šakota i urednik časopisa “Glasnik mira“ Mario Vasilj.

Njih dvojica su me potaknuli da se pobliže upoznam s biografijom tog iznimnog čovjeka, prosvjetitelja, dobrotvora i vizionara, što je po svim dostupnim dokumentima bio fra Didak.

Povukla me ta priča, to dramatično vrijeme, neke slike i likovi koji su mi bljesnuli pred očima.

Roman se gotovo sam od sebe napisao. Naravno, ja sam si uzeo slobodu da i Didaka i to dramatično vrijeme opišem na svoj način, pridodavši mu nekoliko “malih junaka” s važnim emotivnim pričama. Sretan sam što su čitatelji i javnost sjajno prihvatili roman, ljudi me gotovo svakodnevno zovu i izražavaju komplimente.

Na nedavno održanoj promociji u DHK, te na sajmu knjiga Interliber ljudi su kupovali po nekoliko primjeraka u želji da ih daruju i drugima.

Narod.hr: Što je posebno zanimljivo u toj dvostrukoj ljubavnoj priči?

Miro Gavran: Mogao sam ostati kod ljubavne priče iz prošlosti i “povijesno-biografskog “ romana, kao što sam mogao dati samo tu suvremenu ljubavnu priču.

Ali na ovaj način, kada se u jednom romanu isprepliću dvije ljubavne priče između kojih je osamdeset godina razmaka, počnemo se pitati koliko smo se promijenili u relativno kratkom vremenskom periodu.

Postali smo drugačiji od naših djedova i baka i kad je u pitanju odnos prema ljubavi i kada je u pitanju odnos prema temeljnim ljudskim vrijednostima. U mome romanu prošlost nam pomaže da bolje osvijestimo kakva nam je sadašnjost, a i obrnuto.

A da ne bih čitateljima pokvario radost pripovijedanja i postupnog otkrivanja veze između jedne i druge ljubavne priče, neću ništa više od ovoga otkrivati.

Narod.hr: Koja je ovo po redu Vaša knjiga? O čemu ste pisali u prethodnim romanima?

Miro Gavran: Kada su u pitanju prozne knjige za odrasle, ovo je moj deseti roman.

Eto prošlo je dobrih pet godina od prethodnog romana “Kafkin prijatelj” u kome su junaci bili Franz Kafka i Max Brod…

Kao pisac sam startao romanima vezanim uz moju rodnu Slavoniju “Zaboravljeni sin” i “Kako smo lomili noge”.

U “Zaboravljenom sinu” je glavni junak lakše mentalno retardirani mladić od dvadeset godina neizmjerne dobrote, dok sam u “Kako smo lomili noge” s poprilično humora opisao jednu neobičnu obitelj kroz pedesetak godina u Slavoniji i Zagrebu.

A vrijedi svakako spomenuti i moje romane nadahnute Biblijom “Judita”, “Krstitelj” i “Poncije Pilat”… sretan sam što su i romani iz “slavonskog ciklusa” kao i romani iz “biblijske trilogije” imali brojna izdanja i u Hrvatsko i u inozemstvu: od Petrograda do Buenos Airesa i Santiaga de Čile, od Praga, Beča, Bratislave i Ljubljane, pa sve Pekinga i Osla.

Uz romane, moram spomenuti i jedinu moju knjigu kratkih priča i dužih pripovijesti čiji je naziv “Mali neobični ljudi” a koja je imala šest izdanja na hrvatskom jeziku.

Narod.hr: Najprevođeniji ste hrvatski književnik i zasigurno jedan od najvećih živućih europskih dramatičara. Stječe se dojam da Vas nema prečesto u medijima. Jeste li osobno zadovoljni s odnosom medija prema Vašemu radu?

Miro Gavran: U protekle dvije do tri godine ima me dosta u medijima.

Ali bilo je i takvih perioda kada moje tvrdo koričene romane objavljene u Beču na njemačkom jeziku ili premijere u Parizu, Pragu, Moskvi, Ateni, Mumbaiu, neki mediji ne bi niti spomenuli.

Sada s ove distance mislim da je i to bilo dobro za mene kao pisca i čovjeka, jer sam se u miru i tišini mogao posvetiti svome poslu.

Narod.hr: Na čemu trenutačno radite i što imate u planu?

Miro Gavran: U nedjelju 27. studenoga bit će premijera moje drame “Parovi” u maloj dvorani Lisinski, a u produkciji Teatra GAVRAN.

Nakon što je taj tekst premijerno zaigrao u Litvi i u Mekedoniji, napokon ga može vidjeti i naša publika na hrvatskome jeziku.

Redatelj je Robert Raponja, dok u glavnim ulogama nastupaju Ana Vilenica, Ivan Glowatzky, Mladena Gavran, Ivica Jončić, Jakov Gavran i Sara Moser. Svaki od glumaca igra po četiri uloge, ukupno su dvadeset i četiri lika i mogu reći da je ovo najambicioznija predstava Teatra GAVRAN u proteklih četrnaest godina.

Uz to: Teatar GAVRAN od ljetos pretpremijerno igra moju dvadeset godina staru komediju “Zaboravi Hollywood” u posve novoj postavi, u režiji Mire Međimorca sa Željkom Koenigsnechtom i Jakovom Gavranom u glavnim ulogama, a premijeru smo zakazali tek za kraj siječnja.

A nakon uspjeha sa mjuziklom “Pacijenti” za koji je Tonči Huljić pisao glazbu, a Igor Barberić ga je režirao, otpočeli smo pripreme za jedan novi mjuzikl s kojim želimo izići pred publiku u ljeto 2018. godine, samo smo se dogovorili da o tome ne otkrivamo još nikome ništa prije ožujka iduće godine… pa me do kraja ove sezone čeka premijera komedije “Traži se novi suprug” u Kerempuhu, premijera mjuzikla “Byron” u Kazalištu KOMEDIJA za koji je Darko Domitrović napisao glazbu, a Ivana Čoh je redateljica, zatim premijera igrokaza “Kako je tata osvojio mamu” u Žar ptici, u režiji Slađane Kilibarde, a prema mome istoimenom romanu za djecu koji je do sada imao čak dvanaest izdanja na hrvatskome jeziku.

Očekujem u idućoj godini i nove premijere i nova izdanja knjiga u Njemačkoj, Izraelu, Češkoj, Poljskoj, Rusiji, Slovačkoj, Kini, Japanu, Sloveniji, Brazilu… itd… itd…

Najprevođeniji suvremeni hrvatski pisac

* Miro Gavran (Gornja Trnava, 1961.) godinama drži titulu najprevođenijeg suvremenog hrvatskog pisca – djela su mu prevedena na 38 jezika, a knjige su mu imale više od 150 izdanja u Hrvatskoj i inozemstvu.

Nagrađivani književnik ujedno je najizvođeniji suvremeni hrvatski dramatičar u proteklih dvadesetak godina – prema njegovim dramama i komedijama postavljeno je oko 300 kazališnih predstava diljem svijeta, koje je vidjelo više od tri milijuna ljudi.

Jedini je živući dramatičar u Europi koji ima kazališni festival njemu posvećen, izvan zemlje rođenja, na kojem se igraju isključivo predstave nastale prema njegovim tekstovima, Riječ je o Gavranfestu koji se od 2003. održava u Slovačkoj.

Godine 2013. Miro Gavran proglašen je počasnim građaninom Malog Lošinja.

U travnju 2014. godine izabran je za člana Ruske akademije književnosti u Moskvi, dok je u svibnju iste godine izabran za člana suradnika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu.

Bio je hrvatski je kandidat za Nagradu Andersen za 2016.godinu, najznačajniju svjetsku nagradu za dječju književnost. U siječnju 2016. godine dobio je Srebrnu medalju Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Slovačke za dugogodišnje djelovanje na području slovačko-hrvatske kazališne i književne suradnje, dok je u kolovozu iste godine dobio Orden Kneza branimira s ogrlicom od predsjednice Republike Hrvatske za zasluge u promocanju ugleda hrvatske književnosti u domovini i svijetu.

Od svoje dvadesete godine živi u Zagrebu. Oženjen je glumicom Mladenom Gavran, s kojom je 2002. osnovao Teatar GAVRAN. Njihov je sin Jakov glumac.

Izvor: narod.hr