„I riječ je tijelom postala“ (Iv 1,14) – naslov je božićne čestitke i pastirske poruke nadbiskupa metropolita đakovačko-osječkog mons. dr. Đure Hranića, upućene u ponedjeljak, 20. prosinca na tradicionalnom susretu s predstavnicima medija u Nadbiskupskom domu u Đakovu.
Nakon božićne poruke, u nastavku susreta nadbiskup je odgovarao na upite prisutnih novinara. Na pitanje kako komentira sve veći konzumerizam, trendove slavljenja Božića bez Djeteta Isusa, uputa Europske komisije da se izbaci riječ Božić, a koriste riječi poput „blagdani“, nadbiskup je odgovorio: „Od početka se dijete Isus moralo skrivati, Herod ga progoni i želi ga ubiti. Rekao bih da se to na ovaj ili onaj način ponavlja kroz čitavu povijest, do toga – što je meni nezamislivo – da u Europskoj komisiji dobiju diskretnu uputu da ne koriste riječ Božić nego ‘blagdan’ ili neku drugu prikladnu riječ.
Božić, malo dijete, Isus, jasle… ovdje na Trgu župa je priredila jaslice, tu su svijeće koje ćemo paliti, tu su šatre gdje se nešto malo prodaje, jede, pije itd., ali na žalost sve svedemo na to. Zašto? Pa zato što je to lakše, jednostavnije, komotnije, uopće nije zahtjevno, opuštajuće je. A Božić nas angažira, govori da se Bog združio s čovjekom i da ne možemo dalje ići kroz život, a da iza lica svakog čovjeka ne otkrivamo Božje lice.
Božić nas poziva na solidarnost, ali ne da darujemo od svoga suviška, stanemo pred kamere i pokažemo kako smo velikodušni i veliki, nego da u svojoj svakodnevici svoj život, svoj svakodnevni posao uistinu pretvaramo u velikodušno služenje i darivanje, u samoprijegornosti i spremnosti zaborava na sebe, da stvarno budem odgovoran, pošten i čestit u društvu, da stvarno nosim Boga i evanđeoske vrednote u društvo. To je zahtjevnije.
Potom, malo dijete Isus izaziva. Danas toliki žive zajedno, a ne žele i ne otvaraju se za djecu. Staviti dijete pred njih je izazov. Mene to ne čudi, to se događa kroz čitavu povijest, ali Bog je onaj koji je gospodar povijesti i ja se ne bojim za njegovo mjesto u povijesti, bez obzira na naše ponašanje. Naša bi ljudska povijest bila humanija, solidarnija kad bismo Bogu dopuštali da se nastanjuje među nama. Bez obzira na to, on snagom i djelovanjem svoga Svetoga Duha pronalazi tih i nevidljiv način da dotakne naša ljudska srca, da mijenja, vodi i usmjerava našu ljudsku povijest. Zato ne možemo kazati da bi ovaj svijet bio samo zlo, nego u njemu vidimo i toliko dobrih i lijepih stvari.“
Upitan što očekuje od rezultata nedavnog popisa stanovništva te kako će ti rezultati utjecati na život Đakovačko-osječke nadbiskupije, nadbiskup je rekao: „Zasigurno je za očekivati da će na području biskupije biti manje stanovnika, a time i manje vjernika. Demografi više ne govore o demografskoj depopulaciji, nego o demografskom slomu. Malo se djece rađa, puno nas više umire. Imali smo odljev mladog stanovništva. Vele da je to usporeno, ali nije zaustavljeno. Govore o pozitivnim pomacima koji su jako stidljivi. Otišlo nam je mlado stanovništvo u fertilnoj dobi, djecu ne rađaju ovdje, eventualno ih dolaze krstiti i opet odlaze ‘van’.
Zato je za očekivati da ćemo se susresti s bolnim činjenicama. Međutim, to moramo prihvatiti i dopustiti Bogu da nađe mjesta u našim srcima kako bi se nešto moglo promijeniti. Djeca se ne rađaju i ne prihvaćaju zbog ljubavi prema narodu, već samo iz ljubavi prema životu, otvorenosti prema daru života. Usvajajući Božju riječ da je najveće dobro koje čovjek može iza sebe ostaviti novi ljudski život, ulaganje u ljudsku osobu, podizanje djeteta itekako je zahtjevno. Lakše je i komotnije, manje zahtjevno imati kućne ljubimce, pa imati nekoga živoga u kući. Međutim, moramo znati birati što nam je vrijedno, što hoćemo. Evanđelje je uvijek zahtjevno ako želimo biti otvoreni.
Zamoljen da komentira aktualne podjele u društvu te mogući referendum, nadbiskup je rekao: „Nažalost je bolna činjenica da i nositelji najviših državnih vlasti zaboravljaju na ulogu i direktni i indirektni utjecaj koji imaju na život čitavoga društva.
Morali bi biti svjesni službe koju obnašaju, imati neke kontrolne mehanizme i ne dopuštati si ovako javne svađe koje višestruko jako negativno djeluju na život čitavoga društva. To mi je bolno i žalosno, i to indirektno vodi prema nekakvoj toleranciji govora mržnje, nasilja na nižim razinama u čitavom društvu.
Vjerujem da će Duh Božji dotaknuti srca onih koji si takvo što dopuštaju, da se nešto promijeni. Vjerujem da će i oni uočiti da se tako ne može naprijed i da se tako ne obnaša javna vlast u jednom društvu, i da nisam bolji, pametniji i sposobniji ako znam bolje zaoštriti jezik i još energičnije vratiti nazad, nego ako znam prešutjeti u javnosti, tražiti putove dijaloga s drugom osobom na način da zajedno sjednemo, pogledamo se u oči, da iskreno kao ljudi porazgovaramo te međusobno surađujemo na dobrobit čitavoga naroda.