Prenosimo u cijelosti propovijed koju je mons. Juraj Batelja jučer, na Stepinčevo, održao u rodnom selu hrvatskog blaženika.
Dragi hodočasnici!
Poštovani gledatelji Hrvatske televizije!
Dragi štovatelji blaženog Alojzija Stepinca!
1. Riječi sv. Pavla upućene učeniku Timoteju: »Jačaj se milošću u Kristu Isusu« (2 Tim 2,1), upućene su svakomu kršćaninu. Blaženi Alojzije shvatio ih je ozbiljno i one nam pomažu u njegovu liku otkriti da je bio i jest čovjek Božji; čovjek žive vjere i potpunog pouzdanja u Boga.
Zaključujemo to iz pisma koje je on 12. listopada 1953. godine uputio isusovcu Miroslavu Vaninu: »Neka samo Bog dade milost našem narodu da sačuva dragocjeni dar svete vjere Kristove, onda se isplate ne samo tamnice i zatočenja nego i smrt.«1
O takvim svjedocima govori Isus u današnjem evanđelju: »Svi će vas zamrziti radi imena moga« (Mt 10,21). Trostruko je Isusovo proročanstvo: zbog vjere u njega njegovi će učenici biti izdani i predani na sud, bičevani i razapinjani, ubijani. Nespokoj će razarati obitelji jer će roditelji prijavljivati djecu i djeca roditelje.
Brojni svjedoci ovoga Isusova navještaja još su među nama; iskusili su ga svi Kristovi učenici u komunističkom režimu Titove Jugoslavije! Osobno sam, kao župnik, tješio roditelje utučene jer su ih djeca prijavljivala zbog odlaska na nedjeljne mise; hrabrio djecu koja su se odlučila za svećenički ili redovnički poziv protiv volje roditelja zbog straha od gubitka posla; potajice sam krstio djecu zaposlenika u državnoj službi. Takve prilike blaženi Alojzije opisao je 1. lipnja 1955. godine riječima: »Kad pakao kroz svu vječnost ne bi bio drugo nego samo ovo, što mi ovdje svaki dan proživljavamo, to bi bilo strašno ˗ oslobodi nas, Gospodine!«2
Svjedočimo da su sijači mržnje – premda se još žilavo opiru – doživjeli osudu naroda željna slobode! Radi nje je blaženi Alojzije jačao i tješio povjerene mu vjernike. Bdio je da ih nitko ne ugrabi iz »ruke Božje« (Mudr 3,1). Napisao je 31. prosinca 1958. godine dr. Ivi Andresu: »Znam, da se Vaša vjera nije pokolebala u svim ovim žalosnim zbivanjima sadašnjice i da ćete iz ove svjetske krize izaći samo ojačani (…). Međutim svi ti žalosni događaji ne smiju i ne mogu uvjerenog kršćanina pokolebati u njegovom vjerovanju, niti ga pokolebati u vjeri u pobjedu Božje stvari u svijetu.«3
Juridičko ubojstvo nevina čovjeka
2. Predragi u Kristu Isusu! Blaženi Alojzije Stepinac kršćanska je načela od rane mladosti primjenjivao u svom životu. Uvršten u apostolski zbor odlučio je »bez ikakva straha braniti katoličku istinu«,4 a toj odluci ostao je vjeran do smrti. Svjedok je tome pismo koje je odavde 4. prosinca 1959. godine poslao »Organu Narodne Vlasti« koji ga je odlučio preslušati »prema pozivu Okružnog Suda za Osijek«. Progonitelj mu je spočitavao da svojim pismima potiče na rušenje države, da kleveće narodnu vlast, da buni narod.
Proniknuvši nakane progonitelja on je ovako obrazložio nedolazak na saslušanje: »Razlog, zašto se ne mogu odazvati jest ovaj: Ja sam po Vrhovnom Narodnom Sudu NRH 11. listopada 1946. osuđen na 16 godina prisilnog rada, stvarno na tamnicu u Lepoglavi, a danas na internaciju u Krašiću. Ta osuda bila je juridičko umorstvo nevina čovjeka, kao što je to shvatio sav civilizirani svijet.«5
On je prijetnje suočio hrabro, evanđeoski odlučno. Napisao je: »Posljedica te osude bila je da je moj fizički život u roku od ovih trinaest godina, što ih provodim u zatvoru i internaciji, dospio na rub groba. Inozemni i domaći liječnici učinili su što su mogli, da mi život produlje, ali mi zdravlja povratili nisu niti će ikada više moći. Istočili su mi do sada 34 litre krvi, a točenje se i dalje nastavlja. Ja sam danas praktički invalid.«6
O blažena mučenika! On mučeništvo ne traži, ali ga dragovoljno, svetački, prihvaća.
»Ionako su odlučili da me ubiju!«
3. Braćo i sestre! Progonitelj nije imao smilovanja. Nanesene patnje ne dopuštaju humanizirati progon kojim je protubožji režim terorizirao blaženog Alojzija i njegov narod, a takvi pokušaji još su snažno prisutni u hrvatskom društvu. Zašto? Zato što se bezbožna ideologija ukotvila u to društvo i grčevito se bori za opstanak. Blaženi Alojzije je ovako opisuje: »Ja sam sada katolički biskup već dvadeset i šestu godinu. Nikada se o državu kao takvu ogriješio nisam, ni ovu ni bivšu. Ali nisam nikada smatrao niti smatram državom bilo koju političku stranku. Ako se dakle borim protiv njezine ideologije, za koju sam uvjeren, da je skroz kriva, zar je to borba protiv države?
Ako KPJ smije ognjem i mačem goniti Katoličku Crkvu već petnaest godina, odvraćati ljude od polaska crkve, krštenja djece, slanja djece na vjeronauk, odvraćati od sklapanja ženidbe u crkvi, ako smije uništavati katoličke zavode i škole, tiskare i štampu, imovinu i činiti bezbroj drugih nasilja, po čemu se, molim, meni upisuje u zločin, ako dignem svoj glas u obranu katoličkih svetinja? Jesam li se time ogriješio o povelju Ujedinjenih Naroda o pravima čovjeka ili se netko drugi ogriješio o tu povelju, kad mene nakon tolikih krvavih nepravdâ i nasiljâ želi mučiti raznim ispitivanjima u stvari, za koje nikada ne ću priznati bilo kakve krivice. Zar vam nije dosta, da su vaši stanoviti prvaci javno priznali prof. Meštroviću, da nisu imali nikakve podloge za proces protiv mene, a proces je ipak proveden i njegove posljedice znače praktički moju smrt, kao što sam razložio?«7
Svjestan da je određen za žrtvu radi vjere spremno je trpio i umirao. Štoviše, bilo je vidljivo da u njemu Duh Sveti izvodi djelo ljubavi kojom on ne samo da umire za Sina Božjega, već umire kao on, ubijen.
On je ovdje u Krašiću, opkoljenom policijom, to potvrdio 19. lipnja 1954. riječima: »Ionako su odlučili da me ubiju!«8
»Pred upravitelje i kraljeve vodit će vas poradi mene!«
4. Predragi u Kristu Isusu! Došli smo na hodočašće – počastiti svoga sveca, svoga blaženika, svoga miljenika! Sve je ovdje podsjetnik na jedno tegobno razdoblje naše crkvene i nacionalne povijesti. Mučan podsjetnik, ali veličajna žrtva, privlačna i neodoljiva. Istinita! Ne zato što su nevjernici odredili juridički i fizički dokrajčiti blaženog Alojzija, već zato što je njegov duh imao božansku snagu nadahnutu Duhom Svetim. Baš zato nasilna smrt nije naudila njegovu duhu, već su vjernici i nevjernici postali svjedoci kako se i u njegovom životu potvrdila Božja riječ da nitko tko se uzdao u Boga nije postiđen (Ps 31,2).
Danas je svima jasno da su »za vrijeme [njegova] suđenja rabljeni falsificirani dokumenti« i da su izaslanici komunističke vlasti dolazili k njemu u lepoglavsku kaznionicu s nakanom da mu savjetuju neka popusti u svome stavu i pođe u Rim i tamo napravi »crkvenu karijeru«. »Oko četiri puta«, Alojzije im je rekao: »Sram vas bilo! Falsificirate dokumente da uništite jednog čovjeka!«9
No, i nakon što je Izvanraspravno vijeće zagrebačkog Županijskog suda 22. srpnja 2016. godine u cijelosti poništilo presudu komunističke vlasti nadbiskupu Alojziju Stepincu i presudilo da ga se otada »ima smatrati neosuđivanom i nevinom osobom«, čula se čudovišna izjava predsjednika Republike Srbije Tomislava Nikolića: »Stepinac nikada nije osuđen u Hrvatskoj, kako u NDH tako i u današnjem pravnom sledbeniku te ustaške države. Osuđen je u Jugoslaviji, a Srbija je pravni sledbenik svih zemalja bivše Jugoslavije, i sa tim su saglasne sve novostvorene države.«10
Kardinal Franjo Kuharić rekao bi da takve riječi raspiruju vjersku i nacionalnu mržnju, i da »ne pogađaju u srce« samo biskupe i vjernike, već čitav narod. »Pogađaju čak i one koji nisu vjernici, ali su ljudi dobre volje koje zanima objektivna istina (…). Nadbiskup Stepinac nije stajao iza političkih vlasti, ali je stajao iza etičkog načela da svaki narod ima pravo na svoju slobodu, pa prema tome i hrvatski narod«.11
Jesu li riječi predsjednika Nikolića nijekanje pravnog poretka koji je hrvatski narod sebi izborio u suverenoj, međunarodno priznatoj državi? Ili su te riječi žal što je jednom narodu izmaklo prisvajanje tutorstva nad drugim i onemogućen svetosavski nacionalizam?
Znači li to da spomenuta država ustraje u lažnim optužbama nevina čovjeka? Onoga koji je uspio spasiti desetke tisuća srpske ratne siročadi, zauzimao se za obespravljeni srpski narod i njegove pastire. Zar su lašci svjedoci te plemenitosti iz redova srpskog naroda? Zašto se ne može čuti glas Srbâ kojima je blaženi Stepinac spasio život? Zašto se iz tih krugova ne čuje osuda četničkih zločina nad kćerima i sinovima hrvatskog naroda! Srećom, Božja riječ nije okovana, i jača je od ljudske zloće. Jamči to Duh Sveti koji je i na Alojzijeva usta zborio: »Oče, oprosti im, ne znaju što čine« (Lk 23,34).
»Rado dajem svoj život za Katoličku Crkvu.«
5. Dragi štovatelji blaženog Alojzija Stepinca! Živimo u doba podmuklih i otvorenih napada na Katoličku Crkvu. Mijenjaju se figure vlasti, ali neprijateljstvo protiv Boga ne jenjava. Koliko je mržnje u sramoćenju Crkve Božje! Ima u njoj ljudskih elemenata. No, premda ima vidljive poglavare i grijehu podložne pastire, unutarnjom povezanošću nerazdruživo je sjedinjena s Kristom Gospodinom. Baš zato je Crkva lijepa i snažna, ali ne po ljudima. Ona je »božanska ustanova«.12 »Ako je Krist«, rekao je jednom zgodom blaženi Alojzije, »glava Crkve, a to On jest, premda je nevidljiv, otuda proizlazi da sav život Crkve, kao tijela Kristova dolazi od Krista; štoviše, Crkva nije drugo doli živi Krist.«13
Kao vjernici znamo da je Krist osim u Riječi i u sakramentima, utjelovljen u svojoj Crkvi. O blaženog Origena koji je uskliknuo: »Dirnuti u Crkvu, znači dirnuti u Krista!«14
Baš zato što je Crkva Kristova i što smo mi jedno s Kristom i njegovom Crkvom, bl. Alojzije nas opominje: »Progonstvo je za nas katolike svagdanji kruh, jer je Isus rekao: ‘Ako su Mene progonili, i vas će progoniti’ (Iv 15,20).«15 Radi naše ustrajnosti u vjeri napisao je 18. siječnja 1960. godine nepoznatom svećeniku: »Glede budućnosti naše Crkve ne budi nimalo zabrinut! (…). Krist je i danas gospodar Crkve, htjeli to ili ne htjeli današnji progonitelji. Kao što su prošle sve dosadašnje oluje kroz ovih dvije hiljade godina, tako će proći i ova!«16
Kad je na Badnjak 1945. godine doznao da se po Zagrebu i državi skupljaju potpisi s nakanom da se stvori klima za njegovo uhićenje i osudu na smrt, blaženi Alojzije je otišao tajniku odsutnog apostolskog vizitatora don Giuseppeu Masucciju, i rekao mu: »Ako se to dogodi, izvijestite Svetog Oca, da rado dajem svoj život za Katoličku Crkvu.«17 Štoviše, u travnju 1952. godine poručio je papi Piju XII.: »Ja sam spreman umrijeti ne samo za Crkvu općenito uzevši već, s milošću Božjom, za svaki kanon Crkvenoga Zakonika Svete Crkve Božje!«18
Takvu junaku pristaju riječi kršćanske starine: »Želim samo biti sin Crkve, nosilac Kristova imena… Želim da mi moj život i djela dadu pravo da se zovem kršćaninom. Ako bih ja, kojega zovu – jer sam svećenik – Tvojom desnicom, jednoga dana učinio nešto što se protivi nauku Crkve i istini evanđelja, i tako postao sablazan, onda me jednoglasno odsijecite, udaljite što dalje od sebe.«19
»Stojte čvrsto u Gospodinu!« (Fil 4,1)
6. Dragi hodočasnici! Svjestan Isusovih riječi: »Šaljem vas kao janjce među vukove« (Lk 10,3), naš Blaženik nas u oporuci upozorava da će nas svijet progoniti zbog vjere u Isusa Krista. Reče: »U našu su se sredinu uvukli bezbožni ljudi, koji su (…) sve poduzeli da istrijebe ime Božje iz vaših duša, i da vas učine, vele, blaženima i bez Boga (…). A ja vam, dragi moji dijecezani, u času, kada odlazim s ovoga svijeta, moram reći na sve te pokušaje ono, što je o takvim vođama rekao Izaija prorok: ‘Narode moj, zavodnici su tvoje vođe. Oni kvare tijek tvojoj stazi’ (Iz 3, 12) (…). Svaki pokušaj, izgraditi kulturu, civilizaciju, sreću jednog naroda bez Boga, znači zapečatiti njegovu vremenitu i vječnu propast. Zato, dragi moji dijecezani, ono što je sveti Pavao doviknuo Filipljanima, to i ja dovikujem vama na rastanku: ‘Stojte čvrsto u Gospodinu!’ (Fil 4,1). Samo u Bogu je vaša sreća i vremenita i vječna. Izvan Boga ne ostaje ništa nego propast.«20
Mogao je tako govoriti jer ja čvrsto stajao u Gospodinu. Doveden u sudnicu Blaženik je primjetio: »A stvarno sva je sudnica tako inscenirana, da bi se čovjek u prvi čas zastrašio. Ali tješila me je Isusova riječ: Dabitur vobis in illa hora! ‒ Dat će vam se u onaj čas! (usp. Mk 13,11). I meni je dano: Šuti! ‒ Tako i bȉ ‒ Deo gratias! [Bogu hvala!]«21 Mogao je tako govoriti jer je vjeru učinio izvorištem i sudištem svoje savjesti. Sjećajmo se njegova poticaja: »Ne bi smjelo biti dana u našem životu da se ne preporučimo Bogu Duhu Svetomu da nas krijepi u borbi protiv grijeha i zla i da nam pomogne do pobjede nad neprijateljima naše duše.«22
Iz njegova su nam iskustva dragocjene Isusove riječi: »Kad vas predadu, ne budite zabrinuti kako ili što ćete govoriti. Dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti. Ta ne govorite to vi, nego Duh Oca vašega govori u vama!« (Mt 10,19–20). Mučenici su baš zato istiniti jer po njima govori Duh Božji.
Svetac naših dana
7. Draga braćo i sestre! Zloća svijeta ne može napakostiti prijateljima Božjim. Ohrabrimo se junaštvom ovoga svjedoka, blaženog Alojzija Stepinca, sjedinjena s patnjama Kristovim i ozarena uskrsnućem njegovim. Kardinal Gerhard Ludwig Müller, pročelnik Kongregacije za nauk vjere, požuruje nas: »Izričem želju da se grob bl. Alojzija Stepinca u prezbiteriju zagrebačke katedrale pretvori u važno središte međunarodnoga hodočašća.«23
Mairead McGuinness, potpredsjednica Europskog parlamenta, ustvrdila je u Bruxellesu 14. lipnja 2016., na otvaranju izložbe Put svetosti – o bl. Alojziju Stepincu: »Europski parlament je ovih dana postao svetištem jer je u njega došao svetac.«24
O Stepinčevoj veličini svjedoči i vlč. Jože Škorjanc, kojeg su Nijemci s više od 500 svećenika prognali iz slovenskih biskupija i samostana. Blaženi Stepinac ih je primio u svoju nadbiskupiju ili im omogućio smještaj u drugim biskupijama. Svoje udivljenje prema njegovoj osobi očitovao je 25. ožujka 1986. riječima: »Svi bi se morali pokloniti velikom dobročinitelju i spasitelju slovenskih svećenika za vrijeme okupacije, koji sada s preobraženima sigurno uživa spasenje u nebesima. Upravo bi to mučeničko srce trebalo sve više i više povezivati sve katolike u Jugoslaviji!«25
Da, to mučeničko srce kardinala Stepinca sazdano iz vjere u Krista Gospodina, neuništeno u vatri progoniteljeve mržnje, osposobljeno je sve više i više povezivati, ne samo katolike, nego sve ljude u Europi i u svijetu. Kako je to srce ohrabrujuće nadahnuće za naše doba!
Predragi štovatelji blaženog Alojzija!
Naš nebeski zaštitnik i zagovornik nastojao je biti vjeran učenik Isusa Krista i snagom te vjernosti ljubio je svoje progonitelje, molio je za njih i opraštao im. U spomenutom pismu sudištu u Osijeku, piše: »Ja sam čovjek, s obadvjema nogama u grobu, samo što se još nisam srušio. Ako organi Narodne Vlasti smatraju, da ja prepolagano umirem, neka narede moje fizičko likvidiranje, kao što su naredile moje juridičko likvidiranje prije petnaest godina. Sveti Ciprijan je takvom zgodom dao 25 zlatnih cekina krvniku, koji mu je odsjekao glavu. Ja ih nemam, pa se mogu samo moliti za onoga, koji bi to eventualno izvršio, da mu Bog oprosti i dade život vječni kao i meni u miru preminuti. Mogu i dalje moji mučitelji stražariti po vašem nalogu i onemogućavati moj život, ja znam svoju dužnost i uz milost Božju vršiti ću ju do kraja: do kraja bez trunka mržnje i osvete prema kome, ali i bez straha bilo pred kim.«26
To on danas poručuje i nama! Svjestan da smo u napasti pomisliti kako vjera koja traži žrtve nije suvremena, pisao je vlč. Ćirilu Kosu 3. srpnja 1959. godine: »Podržavajte i zadržite vedri duh optimizma kako pristoji onima koji ispovijedaju vjeru u svemogućeg Boga.«27
Hrabri nas sučelice raznovrsnim protivnostima i nadahnjuje evanđeoskim optimizmom. Jer ga Bog nađe dostojnim svoje slave, osjećamo da u njemu imamo čvrst oslonac, ispravan orijentir i zalog nade. Zato ga volimo i zato mu se molimo.
Ponesimo danas u život dragocjeno njegovo iskustvo: »’Nitko se nije postidio, tko se uzdao u Gospodina’ (usp. Sir 2,10). Nitko! U svoj povijesti roda ljudskoga: Nitko! Za tu činjenicu jamči sâm Bog Duh Sveti!«28 Za nju nam danas jamči blaženi Alojzije Stepinac.
Amen.
1 Copia publica trans. proc. s. virt. et mart. S. D. Aloisii Stepinac, S. R. E. Cardinalis, Roma, 1993., (dalje: CP), sv. 12., 196.
2 VRANEKOVIĆ, Josip, Dnevnik. Život u Krašiću zasužnjenog nadbiskupa i kardinala Alojzija Stepinca (5.XII.1951. – 10.II.1960.) (dalje: VRANEKOVIĆ), Zagreb, 2011., 407.
3 PISMA, 311.˗312.
4 »Nagovor prigodom čestitanja za imenovanje nadbiskupom koadjutorom, 3. lipnja 1934.«, u: Propovijedi, poruke i govori 1934.–1940. (dalje: PROPOVIJEDI I.), Zagreb, 2000., 3.
5 »Pismo sudištu u Osijeku«, Krašić, 4. prosinca 1959., u: STEPINAC, Viktor Alojzije, Pisma iz sužanjstva (1951–1960) (dalje: PISMA), Zagreb, 1998., 351.
6 PISMA, 352.
7 PISMA, 353.
8 VRANEKOVIĆ, 311.
9 VRANEKOVIĆ, 71.
10 http://www.blic.rs/vesti/politika/slucaj-stepinac-predsednik-nikolic-za-blic-hrvatska-zatrpava-jame-u-koje-su-ustase/mt41h0c, pregledano: 24. siječnja 2017.
11 KUHARIĆ, Franjo, predsjednik BKJ, »Uvodno izlaganje na početku zasjedanje Biskupske konferencije Jugoslavije u utorak, 28. travnja 1981.«, u: Blaženi Alojzije Stepinac. Glasnik ˗ Godišnjak Postulature, XXIV. (2016.), 55.
12 »Nagovor prigodom čestitanja nove godine Kaptolu i kleru, 31. prosinca 1937.«, u: PROPOVIJEDI I., 214.
13 KATEHETSKE PROPOVIJEDI, sv. 2., 129.
14 IVONIDES, Yves, Zvijezde koje ne zalaze. Dvadeset velikana crkve, (dalje: ZVIJEZDE KOJE NE ZALAZE), Zagreb, 32008., 89.
15 KATEHETSKE PROPOVIJEDI, sv. 2., 174.-175.
16 CP, sv. 14., 809.–810.
17 MASUCCI, Giuseppe, Misija u Hrvatskoj. Dnevnik od 1. kolovoza 1941. do 28. ožujka 1946., Madrid, 1967., 239.
18Pismo mons. Silvia Oddija, otpravnika poslova u Apostolskom veleposlanstvu u Beogradu, mons. Domenicu Tardiniju, tajniku Kongregacije za izvanredne vanjske poslove Svete Stolice, Beograd, 12. travnja 1952., u: CP, sv. 100, 831.
19 ZVIJEZDE KOJE NE ZALAZE, 89.
20 Isto.
21 VRANEKOVIĆ, 693.
22 STEPINAC, kard. Alojzije, Homilije prema poslanicama, Zagreb, 1959., 177.
23 MÜLLER, Gerhard Ludwig, Razgovor o nadi, Split, 2016., 189.
24 http://hu-benedikt.hr/?p=64646; http://dalicom.eu/marijana-petir-stepinac-je-za-hrvate-svet-i-srbija-to-ne-moze-promijeniti/, pregledano: 24. siječnja 2017.
25 BATELJA, Juraj, Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi. Životopis, dokumenti i svjedočanstva – prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskoga rata, Knjiga 3., Zagreb, 2010., 501.–502.
26 PISMA, 351.–353.
27 PISMA, 337.
28 CP, sv. 12., 289.
Tekst se nastavlja ispod oglasa