Državno odvjetništvo Republike Hrvatske ovih je dana zaprimilo vrlo neobičnu predstavku. Potpisana grupa građana od njega traži da prema nadležnim institucijama Austrije krene sa zahtjevom da se poništi nezakonita osuda Petra IV. Zrinskog i Frana Krste Frankopana na smrt te s tim u vezi razjasne okolnosti stradanja Jurja V., Nikole VII., Adama i na kraju Ivana Antuna Zrinskog.
Ti hrvatski velikaši, pripadnici najmoćnije hrvatske plemićke obitelji, nastradali su pod vrlo čudnim okolnostima a brojni povjesničari smatraju da njihova smrt nimalo nije bila slučajna. Jednog je usmrtio vepar u lovu, jedan je otrovan, jedan je poginuo u bitci s Turcima pogođen u leđa, a jedan je nakon montiranog procesa umro u zatvoru.
Svi u Hrvatskoj znaju da su u Bečkom Novom Mjestu 30. travnja 1671. pogubljeni Zrinski i Frankopan nepravedno osuđeni. Međutim, predstavka o kojoj ovdje govorio uopće se ne bavi pitanjem morala i pravde, nego isključivo zakonitosti. Ona polazi od teze da Bečki dvor nije bio nadležan donijeti presudu koju je donio. Na mjestu na kojem se danas nalazi pivnica, Nikoli i Franu odsječene su glave, posebnom milošću pošteđeni su odsijecanja ruke.
Oproštajno pismo „Moje drago serce“ Petra Zrinskog supruzi Katarini Zrinski Frankopan pisano na hrvatskom jeziku, Krsto je bio oženjen Talijankom pa je njegovo pismo bilo na talijanskom, jedno je od najemotivnijih štiva hrvatske književnosti. Koliko su bili moćni, cijenjeni i popularni Zrinski, i zbog toga vjerojatno trn u oku kuće Habsburg, govori i podatak da je oproštajno pismo Katarini te iste godine bilo prevedeno na više svjetskih jezika. Slaba je to utjeha bila Katarini, interniranoj u samostanu u Gracu gdje je i umrla, znajući da joj je Bečki dvor zaplijenio imovinu a kako predaja kaže sam kralj Leopold posvojio ogrtač pokojnog muža.
Sedam godina prije Petrovog pogubljenja i njegov brat Nikola VII umro je pod čudnim okolnostima. Prema službenim izvorima ubio ga je vepar u lovu u Kuršanečkom lugu pored Čakovca 18. studenoga 1664. Nikoli ništa nisu mogle gomile Turaka ali je zato, njega izvrsnog konjanika, jedan vepar došao glave. Čini se da je njegovom stradanju svjedočio samo jedan sluga te da je bečki dvor brinuo o udovici toga sluge, što tada nije bilo nimalo uobičajeno.
U Gornjem je Kuršancu 18. studenoga 1994. podignuto spomen obilježje na tragičnu smrt velikog hrvatskog bana. Nikola VII bio je hrvatski ban, pjesnik i vješt vojskovođa. On je praunuk Nikole Zrinskog Sigetskog. Pisao je na mađarskom i Mađari ga i danas smatraju jednim od svojih najznačajnijih baroknih autora. On vjerojatno ne bi protiv toga imao ništa jer je volio mađarski narod ali se prije svega smatrao Hrvatom. Poznata je njegova izreka “Inače, svjestan sam, dapače znam, i neću zatajiti da sam Hrvat, i to Zrinski”. Ban Nikola VII. dao je urediti Bibliothecu Zrinianu koja je danas možda najvrjedniji dio naše Nacionalne sveučilišne knjižnice.
Otac Petra i Nikole, Juraj V umro je naglo 28. prosinca 1626., u vojnom taboru u Požunu tj. današnjoj Bratislavi. On je u trenutku smrti imao samo 27 godina a sin Petar 5 dok je Nikola bio godinu dana stariji. Juraj je bio hrvatski ban i jedan od najvažnijih vojskovođa u Tridesetogodišnjem ratu. Suvremenici su tvrdili da ga je dao otrovati carski generala Albrecht von Wallenstein. Spominje se da se otrov nalazio u rotkvi.
Tragično je svršio i Jurjev unuk, Petrov sin, punim imenom Ivan IV. Antun Baltazar Zrinski. Petar i Katarina imali su i tri kćeri, jedna je umrla u Turskoj a dvije su završile u samostanu. Ivan je bio njihov jedini sin. Nakon pogubljenja oca ostao je bez imanja. Bečki ga je dvor bez ikakvih ozbiljnih dokaza optužio za veleizdaju i 1683. strpao u zatvor u kojem je ostao punih 20 godina. Umro je od upale pluća 11. studenoga 1703. u Grazu. Družba Braće hrvatskoga zmaja prebacila je 1944. njegove posmrtne ostatke u zagrebačku Katedralu u kojoj i danas počiva uz svog oca Petra i ujaka Frana Krstu, čiji su posmrtni ostaci preneseni u Katedralu u travnju 1919.
Ivanov bratić a Nikolin sin, Adam, punim imenom Adam Josip Sigismund Zrinski, nije imao ni pune dvije godine kada mu je otac stradao u lovu. U Beču se školovao kod isusovaca a u belgijskom Luevenu studirao je pravo. Proslavio se u oslobodilačkim ratovima protiv Turaka a poginuo je u bitci kod Slankamena 1691. Po svemu sudeći nisu ga ubili Turci jer je bio pogođen s leđa. Budući da je stradao mlad bez nasljednika s njime je izumrla i ta Zrinska loza.
Od 1624. do 1703. u čudnim su okolnostima skončala petorica pripadnika obitelji Zrinski, trojica su obnašala bansku službu a svi su bili izvrsno školovani i ugledni ljudi, dobri vojskovođe i uporni ratnici za oslobođenje hrvatskih zemalja od Turaka.
Imala je obitelj Zrinski i kratku avanturu s prelaskom na protestantizam ali svi ovdje spomenuti njeni članovi bili su katolici i u pravilu poklonici veće samostalnosti hrvatskih krajeva u odnosu na Beč. Jesu li upravo zbog toga svi oni izgubili glavu. Ako smo mislili da je politika bila po život opasna samo za obitelj Kennedy, krivo smo mislili. Do zaključenja teksta nismo dobili odgovor iz DORH-a o eventualnom postupanju po zahtjevu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
