Nadbiskup Stepinac uoči II. svjetskog rata: Pročitajte što je u propovijedi studentima poručio o domoljublju

Foto: stepinac.zg-nadbiskupija.hr

Blaženi Alojzije Stepinac (1898.-1960., nadbiskup 1934.-1960.) bio je zagrebački nadbiskup u nemirnim vremenima uoči, tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. Tijekom njegovog biskupovanja izmijenile su se tri različite države: Kraljevina Jugoslavija, Nezavisna Država Hrvatska na čelu s ustaškim režimom i komunistička Jugoslavija. Svaki od ta tri režima je, u većoj i manjoj mjeri, gajio neprijateljstva prema Katoličkoj Crkvi, no nadbiskup Stepinac je u svim tim okolnostima zauzeo čvrsti i jasan stav, braneći uvijek istine koje Crkva naučava i temeljne vrijednosti čovjekova dostojanstva.

Za razumijevanje odnosa nadbiskupa Stepinca prema totalitarnim ideologijama koje su tada potresale Europu mogu nam pomoći i isječci iz njegove propovijedi iz 1938. u kojoj je studentima progovorio o domoljublju.

Ova propovijed je održana još u međuratnom razdoblju te nam donosi jasno izražene nadbiskupove stavove prema temama koje će II. svjetski rat donijeti na dnevni red, stavljajući u pitanje mnoge ovdje izrečene tvrdnje.

U vrijeme ove propovijedi Hrvatska se nalazi u sastavu međuratne Kraljevine Jugoslavije. Položaj Hrvata u ovoj državi obilježenoj velikosrpskom hegemonijom bio je iznimno težak i nepovoljan. Stoga je nacionalno pitanje bila važna tema u životu svakog Hrvata, te nadbiskup ovo pitanje, kao vrlo aktualnu temu, stavlja pred studente, smatrajući upravo njih važnom karikom u životu cjelokupnog naroda.

Druga važna povijesna okolnost jest djelovanje nacizma koji je već u to vrijeme na vlasti u Njemačkoj te pojava ekstremnonacionalističkih ideologija po Europi. I prema takvim se aktualnim pojavama nadbiskup kroz ovu propovijed određuje.

U nastavku donosimo dijelove njegove propovijedi iz 1938.

“Za uvjerena katolika ljubav prema narodu je moralna i etička dužnost”

“Želim da upotrijebim ovu priliku i da iznesem stanovište Crkve o stvari, koja se danas mnogo tretira, a koja vaše duše nerijetko stavlja na kušnje, a to je odnos uvjerenog katoličkog intelektualca prema svome narodu.

Nerijetko se danas čuje, kako neki govore, da inteligencija ne pripada narodu. A čemu se vi onda školujete? Čemu vaši napori i muke oko sticanja znanja? Mislim, da tu nema mnogo toga, što treba pobijati. Kao što ne može istinski napredovati čovjek bez glave, bez zdrave pameti, tako ne može istinski napredovati ni narod bez zdrave i poštene inteligencije. Zato nema pogibelji, da bi narod odbacio inteligenciju, koja se istinski stara oko njegova duhovnog i materijalnog napretka.

No, ima jedan drugi prigovor, koji se ruši na vas, buduću inteligenciju. Katolici su, kažu, internacionalni. Prema tomu su nenarodni i nemaju osjećaja za narod. Jeste li vi uistinu zato, što dokumentirate svoju odanost Crkvi, osuđeni, da budete manje narodni negoli drugi? Ili niste li upravo vi, koji poštujete Crkvu i slijedite njezinu nauku, niste li, velim, baš vi prava narodna inteligencija i narodna uzdanica?

Mnogo se, istina je, govori o ljubavi prema narodu. Ali mnogi tako govore o njoj zato, što koristi njihovu džepu. Drugi opet zato, da lakše pokriju razne prljavštine. Treći zato, što su željni slave. No, za uvjerena katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, nego je ona moralna i etička dužnost.

“Ljubav prema narodu i prema katoličkoj vjeri se popunjuju”

Ako bih, dakle, rekao, da katolik smije ljubiti svoj narod, onda bih premalo rekao. Jer ljubav prema samome sebi ili ljubav prema roditeljima nije samo dozvoljena, nego je i zapovjeđena. A narod nije ništa drugo nego velika obitelj, veliko krvno srodstvo. Kako god, dakle, ljubite više svoju braću i sestre negoli druge ljude, tako i svoj narod više negoli drugi, a da pri tom nijednog naroda ne mrzite i ne prezirete. I tko razuman može to zamjeriti? Zar će tko zamjeriti djetetu, ako više ljubi svoju majku negoli tuđu?

Ljubav, dakle, prema narodu i ljubav prema katoličkoj vjeri ne isključuju se ni najmanje, nego se lijepo popunjuju kao dvije sestre blizanke, koje imaju jednoga te istoga Oca na nebesima. Bog pak ne može sebi protusloviti.

Da je tome tako, pokazuje bjelodano sâm Isus Krist, Majka Božja, dokazuju toliki proroci i toliki sveti muževi. Zar nije Spasitelj najprije propovijedao svom narodu izraelskom i prema tome nastojao najprije njemu koristiti? A u pjesmi ‘Magnificat’ zar se ne skriva iskra produhovljene ljubavi Majke Božje prema svome narodu? Dirljivi plač proroka Jeremije nije li odraz duboke ljubavi prema vlastitom narodu? Apostol sv. Pavao pošao je u ljubavi prema svome narodu tako daleko, da je zavapio: ‘Želio bih da sâm budem odbačen od Krista za braću svoju, koja su mi rod po tijelu’ (Rim 9,3). Odatle pojava, da katolička Crkva u svom djelovanju i te kako uzima u obzir i računa s nacionalnim osjećajem u narodima, među kojima djeluje. Zato, što prije može, postavlja obraćenim poganskim narodima svećenike i biskupe njihova jezika, koji najbolje poznaju dušu svog naroda. Zato im postavlja njihove svete narodne patrone. Ona poštuje sve njihove običaje, dokle god nisu u protivnosti s istinama kršćanstva ili zdravoga razuma.

Pusta je, dakle, bajka, da katolici ne mogu istinski ljubiti svog naroda. Tako što mogu tvrditi samo oni, koji ili ne ljube istinu ili špekuliraju serviranjem neistine. Ne samo da su takve tvrdnje bajke, nego, što više, mi se usuđujemo reći, da se ne može govoriti o pravoj ljubavi prema svom narodu kod ljudi, čiji život nije u skladu sa zakonom Božjim i Kristovim Evanđeljem.
Što znači ljubiti? Amare est bonum velle! Ljubiti reći će htjeti, željeti, požrtvovno tražiti dobro onoga, koga ljubiš. Žrtvovati se za njegovo dobro i to tim više, što je veće i potrebnije dobro, o kojemu se radi, onim redom kojim to traži hijerarhija vrijednosti.

A što je, pitam vas, najveće dobro za pojedinca i za narod? Ono, bez čega mu nema trajne egzistencije. To pak nije ni novac, ni zemlja, ni znanost, ni sila, nego vjera i moral, obraz i poštenje. Jest, vjera katolička je prvo i najveće dobro Hrvatskoga Naroda, kao što bjelodano svjedoči cijela naša povijest.

To svjedoče neizmjerne žrtve za stoljetnih turskih ratova. To svjedoči ustrajno odbijanje svake invazije i hereze, koje su se kušale uvući u dragu nam domovinu. Ta katolička vjera ga je učila poštenju i čestitosti. Možete matematičkom točnošću i sigurnošću ustanoviti, gdje se ona potkapa na bilo koji način, da će ondje mjesto poštenja i pravde naskoro zavladati divljaštvo i rasulo. Ljubi li, dakle, istinski narod svoj onaj, koji riječju i djelom blati vjeru svojih otaca i nastoji mladež otrgnuti od Krista? Što će narodu konačno pravo na slobodu, što će cio svijet, ako jednom bude osuđen na smrt!”

Katolici i rasizam: ‘Ljubav prema narodu ne smije čovjeka učiniti divljom životinjom’

Moderni rasizam zamjera npr. Crkvi što neće pasti na koljena pred njegovim kumirima i pokloniti mu se.

Ali zar je narodnost najviše dobro čovječje? Nije, jer bi inače moralo biti u stanju da ispuni sve težnje čovjekove i učiniti ga blaženim na zemlji. A da to ne može, jasno je. A na koncu konca sa smrću prestaju i sve rasne razlike. Zato se čovjek na sudu Božjem neće opravdavati pripadnošću ovoj ili onoj rasi, nego poštenim životom i dobrim djelima. Ako dakle ljubav prema narodnosti pređe granice zdravog razuma, onda nije ljubav nego je strast, a strast niti je od koristi niti je od trajnog opstanka. Zato Crkva i u nacionalnom pogledu stavlja načelo- što nećeš da tebi drugi čini ne čini ni ti drugome! Ljubav prema svojoj narodnosti ne smije čovjeka učiniti divljom životinjom koja sve ruši i izazivlje osvetu nego ga oplemenjivati tako da svome narodu pribavi poštovanje i ljubav od strane drugih naroda. Zato ljubav prema vlastitome narodu ne stoji ni u kakvoj opreci s ljubavlju prema čitavom čovječanstvu nego se međusobno popunjuju. Svi su naime narodi djeca Božja i zato svi vape k Bogu- Oče naš koji jesi na nebesima!

Pravu dakle istinu i zlatnu sredinu i u ovom pitanju naučava Crkva, a ne kojekakvi rasizmi. I vi dakle nećete nikad ispravnije izraziti svoje ljubavi prema hrvatskom narodu nego ako slijedite nauk Crkve. Ona vas odvraća od ekstrema koji u narodnosti vidi kumira, kojemu moraju pasti žrtvom i najsvetija prava čovjeka i njegove osobe. Ali Crkva vas s druge strane upućuje da je grijeh biti ravnodušan prema svom narodu kako to uči razorni i krvavi komunizam. Moralna je i etička dužnost čovjeka da svoj narod ljubi. I zato svaki pravi katolik narod svoj cijeni, radi oko njegova moralnog i materijalnog podizanja i brani njegova prava.

Ako bi pak prezreli glas Crkve i poslušali novovjeke proroke, budite uvjereni da ćete biti ne spasioci nego grobari i svoje i hrvatske narodne sreće. Ponesite tu zavjetnu misao s ovih konferencija i recite vašim kolegama i kolegicama- grobar je svoje i narodne sreće onaj tko u Hrvatskoj ruje protiv Katoličke crkve!”

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr