Predsjednik Društva hrvatskih književnika (DHK) Božidar Petrač u intervjuu za narod.hr govorio je o više tema, kao što su izdvajanja za kulturu iz državnog proračuna, o dosadašnjem radu aktualne ministrice kulture Andree Zlatar- Violić, rezultatima natječaja za Javne potrebe u kulturi te kako je u svemu tome prošao DHK, a kako HDP, na kojim će kulturnim programima DHK raditi tijekom ove godine, itd.
Izdvajanja za kulturu svela su se na svega 0,49 posto državnoga proračuna. Na tu su poražavajuću činjenicu prvi reagirali kazališni krugovi negodujući što je za potrebe privatnog kazališta Rade Šerbedžije odobreno 800.000,00 kuna dok su za nacionalne kazališne projekte iznosi znatno manji ili su smanjeni u odnosu na dosadašnje. Je li taj primjer dobar pokazatelj koliko je aktualnoj vlasti stalo do hrvatske kulture i kako procjenjujete kulturnu politiku Milanovićeve vlade?
Da, ovo je, barem otkako je demokratske Hrvatske, najmanji postotak izdvajanja za kulturu, nepunih 0,5%, precizno, kako ste naveli 0,49%. Pretpostavljam da ne moram posebno naglašivati činjenicu da se u prilikama recesije, depresije i krize uvijek najviše uzimalo kulturi. Kao da još uvijek živimo u vrijeme u kojem valja razlikovati „bazu“ i „nadgradnju“. Zanimljiva je bila emisija „Pola ure kulture“, objavljena 9. travnja ove godine. Niz izjava kulturnih djelatnika, a na kraju cjelokupni komentar ministrice kulture gospođe Andree Zlatar Violić. Čini se, mi nju ili ministarstvo kojemu je na čelu ne možemo kritizirati ili preispitivati, ona je slobodna svima nama odgovoriti i tako zaključiti poglavlje o kulturi emsije „Pola ure kulture“. Zar razgovor, odnosno pravi dijalog ne bi bio pošteniji način komuniciranja? Tako, gdje komunikacije nedostaje, tamo se i problemi gomilaju. Kulturnu politiku Milanovićeve vlade ocrtao sam kratkim riječima: „Nesposobnosti, ime ti je Ministarstvo kulture, njezini predstavnici i vlada koja takvu kulturnu politiku podupire“.
Dosadašnji rad ministrice kulture prof. dr. Andree Zlatar-Violić naišao je na oštre kritike „ljevice“ i „desnice“, pa i crkvenih tiskovina. Nije li vrijeme za ostavku gospođe ministrice, koja je u dvije godine mandata postala simbolom maćehinskog odnosa prema hrvatskoj kulturi?
Gospođu ministricu Zlatar-Violić ne poznajem kroz neke posebne prijateljske relacije. Nekoliko smo puta u dvadesetak godina razgovarali, čak netom no što je postala ministrica, u trenutcima kad to uopće nije očekivala. Visoku ju cijenim kao znanstvenicu, profesoricu na Odsjeku za komparativnu književnost, no preko nekih kriterija ona ne bi smjela prelaziti riječima „mogućnost je jedno, a stvarnost nešto posve drugo“, ili „koliko novca, toliko muzike“, ili „a zašto prije nisu prosvjedovali“. Ona vrlo dobro razumije da je irelevantno hoće li netko dobiti kao potporu 5.000,00 ili 10.000,00 kuna. Ali u takvim se situacijama – pogotovo ukoliko čovjek želi ostati svoj i častan – daje ostavka.
Ministarstvo kulture objavilo je rezultate natječaja za Javne potrebe u kulturi. Kako je u svemu tome prošlo Društvo hrvatskih književnika i programi s kojima ste se natjecali?
Ministarstvo kulture je objavilo, koliko znadem, početkom kolovoza prošle godine natječaj, a rezultate 27. ožujka 2014. za tzv. redovnu djelatnost 680.000,00 (hladni pogon, odnosno plaće djelatnica, materijalni troškovi itd.), digitalizaciju za koju nismo dobili ni kune, iako smo mislili započeti s digitalizacijom našeg časopisa „Republika“, informatizaciju za koju smo dobili 8.000,00 kuna za nabavu jednog solidnog računala kako bismo mogli konačno započeti s isplatom naknade za autorska prava za posudbu knjiga i u okviru međunarodne suradnje za dva programa odobren nam je samo jedan, i to u visini od 6.280,00 kuna za kulturnu/književnu suradnju sa Sofijom.
A HDP, kako je ono prošlo?
Što se tiče Hrvatskoga društva pisaca, oni su glede međunarodne suradnje dobili potporu za deset programa, 2.000,00 više dobili su za informatizaciju, manji iznos dobili su za redovnu djelatnost (hladni pogon, odnosne plaće djelatnika, materijalni troškovi itd.) što je razumljivo jer je njihov prostor znatno manji, manji su režijski troškovi, manji je broj članova i zaposlenih.
Što je s rukopisima, časopisima, međunarodnim aktivnostima i stipendijama?
Glede natječaja što ga je Ministarstvo kulture objavilo 1. travnja i koji je otvoren do 2. svibnja vrlo je teško prognozirati kako će Ministarstvo kulture vrjednovati naše programske aktivnosti. U proteklih dvije godine otkako ovo Ministarstvo djeluje, a pri njemu i određena Vijeća – od potpora za rukopise, časopise, međunarodne aktivnosti i stipendije – Društvo hrvatskih književnika prolazilo je znatno gore od Hrvatskoga društva pisaca. Nesrazmjerno gore, ali treba imati na umu da u tijelima Ministarstva posve izostaju članovi našega Društva, bez obzira što smo znali kadšto predložiti i do tri člana, ostavljajući Ministarstvu kulture da izabere one koji su mu po volji i koji su – po njemu – suradljivi.
Nedavno ste upozorili kulturnu javnost da se ove godine po prvi put ne će dodijeliti nagrade „Judita“, „Davidias“ i „Slavić“ o Danu hrvatske knjige. O čemu se zapravo radi i može li se nekako ublažiti ova neugodna situacija?
Upozorio sam hrvatsku kulturnu i najširu javnost da se od 1997. otkako je Hrvatski državni sabor ustanovio 22. travnja kao Dan hrvatske knjige ne će tvarno dodijeliti nagrade jer je Ministarstvo kulture tek 1. travnja objavilo natječaj koji obuhvaća i nagrade. Na situaciju takvu kakva jest ne gledam ni s kakvom neugodnošću: mi ćemo u srijedu, 16. travnja u Splitu proglasiti dobitnike nagrade, a nagrade ćemo njihovim autorima uručiti u sklopu manifestacije „Knjiga Mediterana“, znači u drugoj polovici rujna ove godine. Žao mi je što su se neki mediji iz spomenute izjave zadržali samo na toj činjenici kako će izostati dodjele nagrada za Dan hrvatske knjige „Judita“, „Davidias“ i „Slavić“, a nisu naglasili našu želju da po isteku natječaja nagrade dodijelimo u Splitu uz manifestaciju „Knjiga Mediterana“. Rekoh, naše je tročlano Povjerenstvo svoj posao obavilo i dobitnici nagrada bit će proglašeni u srijedu, 16. travnja 2014. na tiskovnoj konferenciji koja dotiče i manifestaciju Marulićevih dana.
Upozorili ste nedavno Vladu na brojne neriješene zamolbe za stalnom novčanom nadoknadom umirovljenih književnika koji od mirovine ne mogu živjeti. Jeste li dobili odgovor? Kako biste ocijenili položaj književnika u hrvatskom društvu?
Točno. Potpisali smo na inicijativu Društva hrvatskih književnika izjavu u kojoj tražimo od Vlade da se očituje o zahtjevima koje je zaprimila u dvije godine i nekoliko mjeseci molbe različitih umjetnika, dakako i književnika koji ulaskom u mirovinu jedva spajaju kraj s krajem, a to svojim prinosima sigurno nisu zaslužili. Izjavu su supotpisali predsjednik Društva dramskih umjetnika Boris Svrtan i predsjednik Hrvatskoga društva pisaca Nikola Petković. Uvijek je položaj književnika u našem narodu bio dvojben, jedni su preživljavali, drugi životarili, treći neprestance tražili financijsku potporu, četvrti se osigurali sinekurama… Teško je u jednom društvu kojemu očito nije stalo do kulture i dugoročne kulturne politike očekivati kako-tako zadovoljavajući položaj književnika i umjetnika, ukoliko nije posrijedi estrada i žeđ za senzacionalizmom.
U veljači ove godine upozorili ste na neprihvatljive poteze rukovodstva HRT-a kojima se bitno suzuje svaki govor o očuvanju i razvoju hrvatske kulture i promicanja znanstvenih, obrazovnih i umjetničkih programa. Ima li u tom pogledu ikakvih pozitivnih pomaka?
Točno. Upozorili smo na niz neprihvatljivih poteza rukovodstva HRT-a sa svim posljedicama takva nerazumna ponašanja. Istina, naš je prosvjed urodio sastankom s glavnim ravnateljem HRT-a g. Goranom Radmanom i njegovim suradnicima. Sastanku su nazočili i predstavnici nekih drugih udruga. Pokušali su u dvosatnom razgovoru naći određena rješenja po kojima bi govor o očuvanju i razvoju hrvatske kulture i promicanja znanstvenih, obrazovnih i umjetničkih programa bio znatno više prisutan na HRT-u. Razgovaralo se i o određenim susretima na tzv. nižim razinama koji bi omogućili tješnju suradnju HRT-a i određenih kulturnih institucija, društava i udruga.
Književnicima je jezik i pravopis svakodnevni alat. Prošle godine dobili smo još jedan u nizu pravopisa, onaj iz radionice Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Društvo hrvatskih književnika nije se uključilo u tzv. „javnu raspravu“ o njemu, što se može smatrati i stanovitim odgovorom. Je li to zato što smatrate da bi prije jedinstvenoga pravopisa trebalo prethodno donijeti Zakon o jeziku, ili…?
Društvo hrvatskih književnika je na svojoj Redovitoj skupštini održanoj u lipnju 2012. održalo posebnu raspravu o položaju hrvatskoga jezika. Glavna izlaganja podnijeli su akademici August Kovačec i Mislav Ježić. Nakon njihovih izlaganja provedena je rasprava i jednoglasno su prihvaćeni Zaključci Skupštine DHK-a o položaju i stanju hrvatskoga jezika. Objavljeni su u „Kolu“ Matice hrvatske 2013. sa svim drugim dokumentima, uključujući i čuvenu Deklaraciju. Među ostalim, zauzeli smo se i za donošenje Zakona o jeziku. A što se tiče samoga Pravopisa što ga je izradio Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje osobno ga pozdravljam kao vrlo dobru inicijativu u unošenju reda u naše razjedinjeno i osobnim interesima premrežno jezikoslovlje.
Na sajmu knjiga u Leipzigu ove godine autori iz Hrvatske sudjelovali su u sklopu zajedničkoga štanda zemalja tzv. jugoistočne Europe. Ima li DHK mogućnosti na međunarodnom planu, kao što su sajmovi knjiga, plasirati djela svojega članstva?
Članovi Društva hrvatskih književnika rijetko sudjeluju na međunarodnim sajmovima. Sudjeluju uglavnom članovi Hrvatskoga društva pisaca i oni tzv. „dvostruki članovi“. Glede sajma u Leipzigu, članovi DHK-a nisu sudjelovali i nisu bili pozvani, a financijski je to Ministarstvo kulture pokrilo kao manifestaciju na kojoj su sudjelovali članovi HDP-a.
Na kojim će kulturnim programima Društvo hrvatskih književnika raditi tijekom ove godine?
Teško mi je odgovoriti na Vaše pitanje jer ne znam kako će naše programske aktivnosti proći na natječajima Ministarstva kulture. Među onim temeljnim stvarima izdvojio bih simpozije posvećene Bogdanu Radici i Franji Markoviću, zatim ponovljenom simpoziju posvećenu stogodišnjici smrti Antuna Gustava Matoša koji bi se trebao održati 6. studenoga u Zagrebu; dakako, valja spomenuti Zagrebačke književne razgovore na kojima će sudjelovati brojni strani i domaći književnici i razmatrati odnos književnosti i Prvoga svjetskog rata, pogotovo u okviru europskih literatura.
Podsjećam na naše časopise „Republika“, „Most“ i „Književnost i dijete“; ističem naše redovite tribine, Umjetničke večeri posvećene određenim hrvatskim književnicima, primjerice Slobodanu Novaku, podsjećam na obljetnice nekih vrsnih hrvatskih pjesnika, primjerice fra Lucijana Kordića, Vinka Kosa, Rajmunda Kuparea, Donadinija; želim podsjetiti i na 25. obljetnicu održavanja prve tribine na kojoj se 1989. progovorilo o hrvatskoj emigrantskoj književnosti; želim podsjetiti na Dan hrvatske knjige, dakle na 22. travnja koja će se održati pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Hrvatskoga sabora g. Josipa Leke i recital Matoševe poezije te predstavu Rene Medvešeka i Čede Antolčića koja će se iste večeri održati u prostorijama DHK-a, posvećena Siniši Glavaševiću. Želim skrenuti pozornost na naše Komorne večeri koje, kao i Umjetničke večeri organiziramo u suradnji s Muzičkom akademijom i Akademijom dramske umjetnosti.
Podsjećam također na osamnaest gostovanja vrsnih književnica i književnika iz matičnih zemalja naših nacionalnih manjina u suradnji s Koordinacijom nacionalnih manjina grada Zagreba. Dakako, i ne kao zadnje, želim podsjetiti na našu Malu knjižnicu koju uređuju Ivica Matičević, Antun Pavešković i Maja Gjerek. No tek kad ćemo znati kakve će biti financijske potpore, moći ćemo realno znati što od svega spomenuta možemo ostvariti.
S osobitom radošću govorim o našoj Maloj tribini koju vodi Hrvoje Kovačević – riječ je o tribinama koje se održavaju u našim prostorijama i koje posjećuju djeca i mladež zagrebačkih škola, same škole izabiru književnike s kojima se susreću. Druga vrsta tribina koje me raduje jest tribina „Školama u pohode“, posebice onima koji nose imena hrvatskih književnih velikana. Ove jesene u tom smislu mislimo obići sve škole u našoj zemlji koje nose ime Antuna Gustava Matoša i Frana Galovića. No živi bili, pa vidjeli. Hvala na razgovoru.
Tekst se nastavlja ispod oglasa