Čovjek stekne u životu jednog ili dva prijatelja i spozna da je to najveći dar koji može dobiti od Boga na hodočašću ovom horizontalom koja se zove zemlja. Tome prijatelju povjerit ćeš obranu doma, domovine i sebe sama bez ostatka. Bez sumnji. Takav čovjek nosi u sebi praiskonski zbir svih predačkih vrlina koje mogu nadvladati slabosti i efemernosti svakodnevice. To sabiranje silnica izbija iz prijatelja u trenutcima i tragedije i radosti jer on je sućutan, milosrdan čovjek. Takav bijaše u svojoj duši Tonči Škarić.
Rođen na obali našega hrvatskoga mora, na otoku ribara i težaka, upio je iz toga sredozemnoga sna golemu snagu naših nepresušnih humanizama kao i ranjivosti prema starim tugama i radostima naše hrvatske narodnosne baštine, osjetio je samoću, nagost boli i čekanja na dan povratka slobode. Jer takva bijaše duša Tonča našega Škarića, duša za let i snove stvorena.
Povezan s kamenitim tlom svoga otoka, s njegovim sinovima i kćerima uzeo je na životnom putu svoju dionicu od mladih dana 1971. u obitelji koja stradava kao što su razarane brojne čestite obitelji ne samo te godine, nego i desetljećima prije. Kao mnogi i on odlazi izvan opasne sredine da bi spoznao neizbježnost čežnje za povratkom. Povratkom u utrobu svoga mora kojem je Tonči Škarić pripadao u plovidbi punoj slabosti i strasti, ljubavi i vjere u Božju providnost. Brač je bio njegova Itaka, njegovo trobojno jedro nosilo ga je uvijek i nepogrješivo prema kućnome pragu na kojem je našao i posljednji smiraj.
Sjećamo se stvaranja nove slobodne Hrvatske u kojoj je jedna značajna brazda pripala i Tonču Škariću. Stajali smo zajedno nas tridesetak pred Saborom davne 1988. godine i tražili povratak putovnica kao znaka slobode što ih je komunizam oteo. Naš je Tonči Škarić prisustvovao na svim značajnim skupovima, hranio i pružao konačište mnogima potrebitima kao biblijski sljedbenik Kristovih riječi. Nitko ga nije mogao nadmašiti u darivanju ne samo materijalnih stvari, nego i u duhovnoj snazi koju je najljepše iskazivao u svojoj BLAŽENOJ RIČI, svojem govoru rodnoga Sumartina.
Držao je kao na dlanu svoj san o slobodnoj Hrvatskoj i dušom koja nikada ne stari lebdio nad cijelom domovinom. Draga mjesta njegova otoka postala su tajnovita sastajališta prognanih i progonjenih a Tonči Škarić samozatajnim pouzdanikom. Mnogih više nema među živima, oni čekaju čestitoga čovjeka Škarića na drugoj nepoznatoj obali obasjani blistavim svjetlom.
Prijatelj uvijek znači pouzdanost, snagu koja premosti ponore i strahove. Takva unutarnja snaga izbija kao gejzir iz njegova bića onoga vreloga srpnja 1991. godine kad se stavlja na raspolaganje hrvatskoj vojsci, ZNG, svojim TIGROVIMA, GROMOVIMA i ostalim časnim sinovima svoje Hrvatske, vodeći kao prvi i jedini vojarnu PETRUŠEVAC sve do 1996. Odlazili su na bojišnice, puni zanosa i nada koje je dijelio s njima kao kopno i more. Izmirio je tu dihotomiju kroz majku Slavu rodom iz našega kamenoga zaleđa i oca Nikolu rođenoga na istom otoku. Oni bijahu gnijezdo u kojem se začeo obasjan vrelim sunčevim krugom, baštinio čudesni smisao za život i upio snage mora – njegove neobuzdane bure, juga vratolomnih valova, opasnih lebiča i utiha koje zovemo bonacama. Tako se predao u Petruševcu našoj mladosti koja je kretala u krvavi pohod naoružana najviše željom za slobodom i vjerom u Boga. Ono najjače oružje dijelio je svima: duhovno snažnu ekspresivnost rodoljublja jer Tonči Škarić imao ga je u izobilju.
Stario je polako i radovao se odraslim sinovima. Radovao se unucima koje nije dočekao. Igrao se zato drugom djecom koja su mu prilazila osjećajući toplinu i čežnju za onim neiskazivim, lijepim, humanim što posjeduje svaka obiteljski odana duša. U njemu su do posljednjega trena gorjele strasti prema obitelji, prijateljima, prema njegovom otoku, maslinama i vinovoj lozi, kamenu i maestralu, neverama, kapetanima, sidrima, mornarima i valama, žalima i još uvijek neistraženim daljinama.
U njegovom životu nije bilo banalnih stvari – svaka i najmanja sitnica imala je značenje koje je on svojom osobnošću gradio, oplemenjivao i uzveličao. To je bio osobiti osjećaj za ljepotu i radost života koju je Bog darovao čovjeku Tonču Škariću. Hrvatska domovina ne gubi sina – on odlazi u legendu, on je partio u krilo Isusovo, pod plašt Majke Marije i njegove majke Slave, on je samo prividno nestao kao jedro na obzorju pučine koju je ugledao rođenjem na svom otoku. Hrvatska je treća mistična majka koja ga sprema u svoja njedra. On je to zaslužio svojim životom, čašću i dobrotom.
*Nevenka Nekić, 23.6.2017.
