Nevine žrtve uvijek su bile uzor i nadahnuće ljudima koji su se sjećali njihovih života. Prvi od njih je Gospodin Isus Krist, koji je dao svoj život kao nevina žrtva, za spasenje svijeta.
Hrvatski narod, samo u 20. stoljeću, ima stotine tisuća nevinih žrtava od kojih mnoge leže po jamama diljem hrvatskih, slovenskih, bosanskih i hercegovačkih polja. Danas, na Veliki Petak, sjećamo se nekih od njih.
Kako su čudne ljudske sudbine, ili kako su nedokučivi putovi Gospodnji! Kao primjer možemo navesti Dvije Dragice iz Izbična, u brdima iznad Širokog Brijega, dvije mlade žene koje su brutalno bile mučene po partizanskim sljednicima dvije godine po okončanju Drugoga svjetskog rata te na kraju ubijene i bačene u škripine. Točno 65 godina nakon smrti (12 .prosinca 2012. godine), dobivaju veličanstven spomenik upravo na mjestu gdje su bile ubijene, prenosi. Onda ponižavane kao “narodni neprijatelji“, sada čašćene kao mučenice i svetice, piše blidinje.net
Po okončanju rata na Bleiburškom polju, bezbrojno je mnoštvo hrvatskih vojnika bilo razvlačeno po “križnim putovima“, mučeno i ubijano. Sve su to činili “osloboditelji“, ljudi u velikoj mjeri bez svijesti i savjesti, vođeni od Komunističke partije, željni krvi i osvete. Oni hrvatski vojnici koji se nisu željeli predati ili su kasnije uspjeli pobjeći iz kolona smrti skrivali su se po planinama i zabitnim predjelima svjesni da će njihova predaja značiti vjerojatno smrt ili barem teške muke i u nadi da nova vlast neće zadugo.
Njima su pomagali jataci, i sami u neprestanom strahu da će biti otkriveni te i sami mučeni i ubijeni. Skupine „škripara“ skrivale su se i u planinskim područjima oko Izbična i imale svoje pomagače. Udbaši su bili na tragu. Tako su uhitili i Dragicu Pavković ženu Milinu i Dragicu Pavković kći Ilijinu – jednu prisiljavajući da izda muža, drugu brata. A njih su uhitili nakon što ih je izdala njihova prijateljica, a nedavna „obaćenica“ i suradnica udbaša, da znaju gdje se škripari skrivaju.
Djevojku Dragicu, kći Ilijinu, odvode na Sve svete 1947. u Cerov Dolac u Jurilja i počinju sustavno mučiti da izda one koji se skrivaju. Mučenje je trajalo 40 dana i bilo je užasno, potpuno neljudsko. Svjedoci kažu da su je svih tih zimskih prehladnih dana po noći skidali golu i po nekoliko puta polijevali vodom pa se voda na njoj smrzavala, ili bi je stavljali golu u korito za napajanje stoke pa bi se voda zamrzla, a onda bi otkidali led s njezina tijela i trgali kožu i meso. Neprestano su tražili da izda gdje se skrivaju škripari. Ona unatoč najtežim mukama ipak sebi nije dopustila da bude izdajica.
Još je jedna Dragica Pavković mučena i ubijena od komunista, u istom mjestu, na isti način.
Druga Dragica, žena Milinu (kojega su partizani već bili ubili, a ona to nije ni znala) uhićena je istoga dana 1947. godine. Mučili su je u župnoj kući koju su bili pretvorili u improvizirani zatvor (svećenici su već ranije bili pobijeni i nitko od njih nije bio u župnoj kući). Nakon 40-dnevnog mučenja bila je neprepoznatljiva: prije je imala lijepe i zdrave zube, a na dan smrti nije imala ni jednoga zuba u glavi.
Konačno su obje ubijene 12. prosinca 1947. u škripini u blizini župne kuće te pokopane – ili bi se prije moglo reći zavaljene – na istome mjestu. Dragica, udovica Milina, imala je jednoga sina koji je i danas živ. On je poslušao savjet te nije majčine kosti prenosio u obiteljsku grobnicu (kada je došlo vrijeme da se to smjelo učiniti) jer će doći vrijeme kada će dvjema Dragicama biti učinjena posebna čast na mjestu na kojem su ubijene.
Naime, na tom mjestu podignut je spomenik dvjema Dragicama, koje su nevine mučene i ubijene.