Julije Klović
Na današnji dan 5. siječnja 1578. u Veneciji je umro Juraj Julije Klović jedan je od najvećih europskih minijaturista 16. stoljeća i razdoblja manirizma, umjetnik koji je veći dio života proveo izvan domovine.
U nas poznatiji u izvornoj, hrvatskoj inačici svojega imena, prvi će u hrvatskoj i europskoj likovnoj umjetnosti, uz svoje latinizirano ime, Georgius Julius, vezati naziv Croata. Iako povijest umjetnosti ne bilježi podatke o njegovoj mladosti i ranome školovanju,, njegova su sjajna artistička vještina i kreativnost u europskim razmjerima ostavile važan trag u brojnim minijaturama i crtežima.
Poznanstvo i prijateljstvo sa slavnim Giuliom Romanom, Rafaelovim učenikom i baštinikom kojega upoznaje u Rimu, znatno će odrediti Klovićev životni put. Romano postaje njegov uzor i učitelj u čiju će čast, kad u Mantovi bude zaređen za svećenika, svoje ime promijeniti u Julije. Istupit će poslije iz svećeničke službe te se nakon mnogih putovanja Italijom napokon nastaniti pod zaštitom uglednoga kardinala i mecene Alessandra Farnesea u Rimu. Peter Brueghel, Michelangelo , mladi El Greco, koji je izradio i dva Klovićeva portreta, Vasari, samo su neki od velikana svjetske umjetnosti s kojima se susreće, druži i surađuje stvarajući svoj slikarski opus prepun originalnih kreativnih rješenja.
Izduljenim likovima, zagonetnim ugođajima krajolika, bljeđim zelenim, plavičastim i ljubičastim tonovima i dekorativnom raskoši iscrtava stranice svojega remek-djela Officium Virginis – 28 minijatura s prizorima iz Starog i Novog zavjeta te dvije minijature s liturgijskom tematikom. To su raskošna ostvarenja koja mu, uz njegov bogat opus, već kod suvremenika donose ugled zbog kojega ga često nazivaju Michelangelom minijature.
Marko Marulić
U Splitu 5. siječnja 1524. umro je Marko Marulić prvi je stvaratelj stare hrvatske književnosti čijom je pojavom naše pjesništvo izvedeno u krug europskih naroda.
Marulić je i autor prvog djela hrvatske književnosti na narodnome jeziku, pod naslovom Libar Marka Marula Splićanina, u kojem se uzdrži istorija svete udovice Judit, u versi harvacki složena. To je djelo prvi put objavljeno u Veneciji 1521., a doživjelo je nekoliko izdanja. U predgovoru tom spjevu Marulić nam obrazlaže svoju zamisao da povijest svete udovice Judite stumači našim jezikom, neka je budu razumit i oni, ki nisu naučni knjige latinske aliti dijačke. U mladosti je stekao bogato humanističko obrazovanje i kao učena i ugledna osoba imao je razne dužnosti i obveze u upravi i sudstvu rodnoga grada.
Tijekom života stječe europsku slavu kršćansko-moralističkim djelima na latinskome jeziku: De institutionem bene vivendi i Evangelistarium. To je djelo poznavao i engleski kralj Henrik VIII. te je ono jedna od dragocjenosti glasovite Britanske knjižnice (British Library).
Marulićeva važnost za hrvatsku književnost jest, prije svega, u djelima na narodnome jeziku. Nama danas najbliže djelo Judita , dokaz je autorove stvarne povezanosti sa svojim narodom. To što je prvi osjetio potrebu da u poeziji progovori pučkim jezikom, bilo je, uz ostalo, i zato da narodu dade djelo koje će ga hrabriti u borbi protiv stranih utjecaja. Još izravniju i smjeliju sliku onovremenske opasnosti po hrvatske krajeve i gradove daje u pjesmi Molitva suprotiva Turkom. Marulićevi radovi na materinskome jeziku potvrđuju zrelost hrvatske književne tradicije i njezinu mogućnost da se na narodnome jeziku stvore djela velike umjetničke vrijednosti. Zato ga danas s pravom smatramo ocem ili utemeljiteljem našeg pjesništva, a njegovo djelo najzrelijim književnim izrazom hrvatske kulturne baštine.
Lovro pl. Matačić
Na današnji dan 5. siječnja 1985. u Zagrebu umro je proslavljeni hrvatski dirigent Lovro pl. Matačić. Glazbu je učio od najranijeg doba. Bio je član glasovita zbora Bečkih dječaka, a poslije je u Beču nastavio i glazbeni studij.
Njegov je uspon bio brz i sjajan. U 33-oj godini povjerava mu slavni dirigent Wilhelm Furtwängler palicu Berlinske filharmonije. Matačić uskoro postaje građanin svijeta dirigirajući učestalo u svim većim opernim i koncertnim dvoranama. Još prije II. svjetskog rata, mnogi uspjesi i usponi opera u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i drugim gradovima bivše Jugoslavije, vezani su uz ime Lovre Matačića. A kad mu je poslije II. svjetskog rata bio omogućen odlazak u svijet, proslavljeni dirigent Herbert von Karajan ispričavao se Londonskim simfoničarima što otkazuje koncert, preporučavajući istodobno kao zamjenu našeg maestra Lovru Matačića, riječima: Ako nije toliko dobar kao ja, onda je samo bolji od mene.
Na početku svoje ponovne afirmacije 50-tih godina Matačić je oduševio londonsku kritiku i publiku, kao što će još desetljećima podizati na noge koncertno i operno slušateljstvo diljem svijeta od Tokija do New Yorka, Pariza, Praga, Moskve, Monaka i na svim važnijim festivalima. Često je nastupao na Dubrovačkim ljetnim igrama, Zagrebačkom muzičkim biennalu, a deset godina bio je i šef-dirigent Zagrebačke filharmonije.
Maestro Matačić bio je veoma skroman, druželjubiv i duhovit. Nije želio ikakva priznanja i često je govorio da je on samo interpretator genijalnih djela, reproduktivni umjetnik. Kada je jednom prigodom neki kritičar napisao da u njegovoj izvedbi Brahmsa nije vidio ništa novo, Matačić je rekao da to prihvaća kao izraz priznanja, jer cijeloga života nastoji samo jedno: izvesti djelo točno onako kako ga je skladatelj zamislio i napisao. Međutim, tko je god bi na nekoj od njegovih izvedbi Brucknera, Brahmsa, Beethovena, Wagnera, Straussa, Verdija, Janačeka ili je slušao neku od njegovih brojnih ploča sa svjetskim orkestrima, zborovima i pjevačima, zna da maestro Matačić nije bio tek skroman reproduktivac, već jedan od najkreativnijih dirigenata prošlog stoljeća.
Posljednji put Lovro Matačić je dirigirao u Dubrovniku, ljeti 1984. Beethovenovu 7. simfoniju i svoje djelo Konfrontacije.
Tekst se nastavlja ispod oglasa