Papa Franjo održao je opću audijenciju koju prenosi Laudato.hr:
“Danas nastavljamo katehezu o molitvi koju smo prekinuli kako bismo govorili o brizi za stvoreno. Susrećemo jednog od najzanimljivijih likova Svetog pisma: proroka Iliju. On prelazi granice svog vremena, te njegovu prisutnost također možemo vidjeti u nekim dijelovima Evanđelja. Pojavljuje se uz Isusa, zajedno s Mojsijem, u trenutku Preobraženja (usp. Mt 17; 3). Sâm Isus poziva se na njegov lik kako bi potvrdio svjedočanstvo Ivana Krstitelja (usp. Mt 17; 10 – 13).
Ilija u Svetom pismu iznenada, na tajanstven način, dolazi iz malog, potpuno nepoznatog mjesta; i na kraju će otići, pred očima učenika Elizeja, na vatrenim kolima koja ga odnose na nebo (usp. 2 Kr 2; 11 – 12). Stoga, on je čovjek bez preciznog podrijetla, kao i bez utvrđenog kraja: uzet je na nebo. Zbog toga se njegov povratak očekivao prije dolaska Mesije, kao preteče. Tako se očekivao Ilijin povratak.
Pismo nam Iliju predstavlja kao čovjeka jasne vjere. Već je u samom njegovu imenu, koje bi moglo značiti: ‘Jahve je Bog’, sadržana tajna njegova poslanja. On će cijeli život biti čovjek integriteta, nesposoban za sitne kompromise. Njegov je simbol vatra, slika Božje pročišćavajuće moći. On će prvi biti na teškom iskušenju i ostat će vjeran. Primjer je to svih ljudi vjere koji poznaju iskušenja i patnje, ali ne umanjuju ideal za koji su rođeni.
Molitva je limfa koja neprestano hrani njegovo postojanje. Zbog toga je jedan od najdražih likova u redovničkoj, monastičkoj, tradiciji, do te mjere da su ga neki izabrali za duhovnog oca života posvećenog Bogu. Ilija je Božji čovjek koji stoji kao branitelj prvenstva Svevišnjega. Ipak, i on je prisiljen nositi se s vlastitim slabostima. Teško je reći koja su mu iskustva bila korisnija: je li to poraz lažnih proroka na brdu Karmel (usp. 1 Kr 18; 20 – 40), ili izgubljenost u kojoj shvaća da ‘nije ništa bolji od svojih otaca’. U duši onih koji mole, osjećaj vlastite slabosti dragocjeniji je od trenutka veličanja, kada se čini da je život put pobjeda i uspjeha. U molitvi se uvijek to događa: trenutci koji nas podižu i daju nam entuzijazam; te trenutci molitve u kojima osjećamo bol, suhoću, iskušenja. Molitva je takva. Trebamo se prepustiti da nas Bog vodi. Ponekad to znači i dopustiti da nas ‘udaraju’ ružne situacije i napasti. To je stvarnost koja se nalazi u brojnim drugim biblijskim zvanjima, i u Novom zavjetu. Sjetimo se na primjer svetog Petra i Pavla. Njihov je život bio takav: trenutci veličanja; trenutci poniženja i patnje.
Ilija je čovjek kontemplativnog života, a istodobno i aktivnog života, zabrinut za događaje svog vremena, sposoban otresti se na kralja i kraljicu nakon što su dali ubiti Nabota kako bi zaposjeli njegov vinograd (usp. 1 Kr 21, 1 – 24). Koliko je potrebno da mi kao žarki vjernici, kršćani, pred ljudima koji daju otkaze, nastupamo hrabrošću koju je imao Ilija kako bismo im rekli da to ne smiju činiti? To je zločin. Potreban nam je Ilijin duh koji nam pokazuje da u životu onih koji mole ne smije postojati podvojenost: stoji se pred Gospodinom i ide se u susret braći kojoj nas On šalje. Molitva nije zatvaranje u samog sebe kako bismo ‘našminkali’ svoju dušu. Ne, to nije molitva. To je lažna molitva. Molitva je stajanje pred Bogom i stupanje u poslanje kako bismo služili braći. Ispit molitve konkretna je ljubav prema bližnjemu. I obrnuto: vjernici u svijetu djeluju nakon što su najprije šutjeli i molili. Njihovo je djelovanje u protivnom impulzivno, lišeno razlučivanja, mahnito trčanje bez cilja. Kad vjernici tako čine, veoma griješe jer najprije nisu stali pred Gospodina u molitvi kako bi razlučili što trebaju činiti.
Stranice Biblije pretpostavljaju da je i Ilijina vjera doživjela napredak. I on je rastao u molitvi, malo-pomalo ju pročišćavao, malo-pomalo ona je postajala jasnija, sve dok vrhunac nije dosegnula u izvanrednom iskustvu, kada mu se Bog očitovao na gori Horebu (usp. 1 Kr 19; 9 – 13). Bog se nije očitovao u snažnoj oluji, ni u potresu, ni u požaru koji proždire, već u ‘laganom i blagom lahoru’ (r. 12). Drugi prijevod to bolje izražava: ‘tanka nit čujne tišine’. Ovim poniznim znakom Bog komunicira s Ilijom koji je u tom trenutku odbjegli prorok koji je izgubio mir. Bog dolazi u susret umornom čovjeku, čovjeku koji je mislio da nigdje nije uspio; i tim blagim lahorom, u toj ‘tankoj niti čujne tišine’ u njegovo srce vraća se smirenje i mir.
Ovo je Ilijina priča, ali čini se da je napisana za sve nas. U nekim se večerima možemo osjećati beskorisno i usamljeno. Tada će doći molitva i pokucat će na vrata našeg srca. Svi možemo uzeti komadić Ilijina ogrtača, kao što je njegov učenik Elizej uzeo polovicu plašta. Pa čak i ako smo nešto pogriješili, ili se osjećamo ugroženima i uplašenima, povratkom Bogu u molitvi, čudom se vraćaju smirenost i mir. To je ono čemu nas poučava Ilijin primjer”, kazao je papa Franjo.
