Sveti Otac je jutros u Tbilisiju slavio svetu misu, pred oko 6500 vjernika, na stadionu Meskhi, piše Vatikanski radio. Donosimo njegovu propovijed u cjelosti:
Među mnogim bogatstvima ove veličanstvene zemlje, jedno koje se posebno ističe je važnost žena. Kao što je sveta Terezija od Djeteta Isusa, koje se danas spominjemo, napisala: “one vole Boga u mnogo većem broju nego muškarci” (Autobiografija, Rukopis A, VI). Ovdje u Gruziji postoji veliki broj baka i majki koje neprestano brane i prenose vjeru koja je posijana u ovoj zemlji svete Nino; i donose svježu vodu Božje utjehe u nebrojenim situacijama jalovosti i sukoba.
To nam omogućuje da cijenimo ljepotu Božju poruku u prvom čitanju: “Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti” (Iz 66,13). Kao što majka na sebe preuzima teret i umor svoje djece, tako i Bog uzima na sebe naše grijehe i nevolje. Tko nas poznaje, koji nas beskrajno voli, ne zaboravlja svoje molitve i briše suze. Kad nas gleda, uvijek se gane i srce mu se raznježi, s ljubavlju iz dubine njegova bića, jer bez obzira na zla za koja smo sposobni, mi uvijek ostajemo njegova djeca; On nas želi uzeti u svoje ruke, štititi nas i osloboditi od povrede i zla. Dopustimo da nam Gospodinove riječi odzvanjaju u srcima: “Kao što mati tješi, tako ću i ja vas utješiti”.
Utjeha koja nam je potrebna, zbog nemira koji doživljavamo u životu, upravo je prisutnost Božja u našim srcima. Božja prisutnost u nama je izvor istinske utjehe, koja prebiva u nama, oslobađa nas od zla, donosi nam mir i uvećava radost. Iz tog razloga, ako želimo doživjeti njegovu utjehu, moramo Gospodina pustiti u svoj život. A da bi Gospodin stalno živio u nama, trebamo mu otvoriti vrata našeg srca, a ne ga držati vani. Postoje vrata utjehe koja uvijek moraju biti otvorena, jer Isus posebno voli ući kroz njih: Evanđelje koje čitamo svaki dan i nosimo ga sa sobom, naša tiha molitva u klanjanju, ispovijed, Euharistija. To su vrata kroz koja Gospodin ulazi i daje novi okus stvarnosti. Kad su vrata našeg srca zatvorena, njegovo svjetlo ne može ući, te sve ostaje u mraku. Tada se priklanjamo pesimizmu, stvarima koje nisu u redu, stvarnostima koje se nikad ne mijenjaju. Na kraju završimo zadubljeni u vlastitu tugu, u dubinama tjeskobe, izolirani. Ako s druge strane, širom otvorimo vrata utjehe, Gospodnja svjetlost ulazi!
Ipak Bog nas ne tješi samo u srcu; preko proroka Izaije dodaje: “U Jeruzalemu ćete se utješiti ” (66,13). U Jeruzalemu, to jest, u Božjem gradu, u zajednici: kad smo ujedinjeni, u zajedništvu, tada Božja utjeha djeluje u nama. U Crkvi smo pronašli utjehu, to je kuća utjehe: ovdje nas Bog želi utješiti. Možemo se upitati: ja, koja ili koji sam u Crkvi, donosim li Božju utjehu? Znam li kako drugima iskazati dobrodošlicu, kao gostima i utješiti umorne i razočarane? Čak i kad trpi nevolju i odbacivanje, kršćanin je uvijek pozvan donijeti nadu u srca onih koji su odustali; poticati utučene; donijeti Isusovo svjetlo, toplinu njegove prisutnosti i njegova oproštenja koje nas obnavlja. Bezbroj ljudi trpi kušnje i nepravdu, i žive u tjeskobi. Naše je srce potrebno pomazanja Božje utjehe, koja ne odnosi naše probleme, ali nam daje snagu ljubavi, da mirno podnosimo bol.
Primati i donositi Božju utjehu: ovo poslanje Crkve je žurno. Draga braćo i sestre, odazovimo se: nemojmo se zakopati u ono što se krivo događa oko nas ili da se žalostimo zbog nedostatka sklada među nama. Nije dobro za nas naviknuti se na zatvorenost malih crkvenih “mikro-okruženje”; za nas je dobra razmjena širokih obzorja, obzorja otvorenih nadi; imati hrabrosti ponizno otvoriti svoja vrata i izići iz sebe.
Postoji, međutim, temeljni uvjet za primanje Božje utjehe, i njegove nas riječi i danas podsjećaju na to: da budemo poput djece (Mt 18, 3-4), da se “kao dijete umirimo na grudima majke” (Ps 130, 2). Za prihvaćanje Božje ljubavi, potrebna nam je malenost srca: jedino maleni mogu stati u naručje majke.
Onaj tko postane kao malo dijete, kaže nam Isus: “najveći je u kraljevstvu nebeskom” (Mt 18, 4). Prava veličina čovjeka sastoji se u tome da bude ‘malen pred Bogom’. Jer Boga se ne spoznaje po velikim idejama i opsežnom studiju, nego prije kroz malenost ponizna srca punog povjerenja. Biti velik pred Svevišnjim ne zahtijeva nakupljanje časti i prestiža ili zemaljskih dobara i uspjeha, nego potpuno samo-ispražnjenje. Dijete nema što dati nego sve prima. Dijete je ranjivo, i ovisi o svom ocu i majci. Onaj koji postaje poput malog djeteta je siromašan u sebi, ali bogat u Bogu.
Djeca, nemaju problema u razumijevanju Boga, imaju nas mnogo čemu poučiti: ona nam govore da On ostvaruje velike stvari kod onih koji mu ne pružaju nikakav otpor; koji su jednostavni i iskreni, bez dvoličnosti. Evanđelje nam pokazuje kako se velika čuda postižu s malim stvarima: s nekoliko kruhova i dvije ribe (Mt 14, 15-20), sa sitnim zrnom gorušice (usp. Mk 4, 30-32), sa zrnom pšenice koje umire u zemlji (Iv 12,24), s darom samo jedne čaše vode (Mt 10,42), s dvije kovanice siromašne udovice (Lk 21, 1-4), s poniznošću Marije, službenice Gospodnje (Lk 1, 46-55).
To je iznenađujuća veličina Boga, Boga koji je pun iznenađenja i koji voli iznenađenja, uvijek živom držimo želju za tim, kao i povjerenje u Božja iznenađenja! To će nam pomoći da se sjetimo da smo stalno i prije svega Njegova djeca: ne gospodari svog života, nego Očeva djeca; ne autonomni i samodostatni odrasli, nego djeca koju uvijek treba podizati i zagrliti, koji su potrebni ljubavi i oprosta. Blago kršćanskim zajednicama koje žive tu istinsku evanđeosku jednostavnost! Siromašni u sredstvima, bogati su u Bogu. Blago pastirima koji se ne povode za logikom svjetovnog uspjeha, nego slijede zakon ljubavi: prihvaćanje, slušanje, služenje. Blago Crkvi koja se ne predaje kriterijima funkcionalizma i organizacijske učinkovitosti, niti brine o svom ‘imidžu’. Malo i drago stado Gruzije, koje si tako predano djelima ljubavi i obrazovanja, primi ohrabrenje Dobroga Pastira, ti koje si mu povjereno, a koji vas na ramenima nosi i tješi vas.
Želio bih sažeti ove misli u nekoliko riječi sv. Terezije od Djeteta Isusa, koje se danas spominjemo. Ona pokazuje svoju “mali put” do Boga, „povjerenje maloga djeteta koje bez straha zaspi u naručju Očevu”, jer “Isus od nas ne traži velika djela, nego jednostavno predanje i zahvalnost” (Autobiografija, rukopis B).
Nažalost, ipak, kako je zatim napisala – a što vrijedi i danas – Bog pronalazi “malo srdaca, koji mu se predaju bez ostatka; koji razumiju pravu nježnost Njegov beskrajna ljubavi” (isto). Mlada svetica i Crkvena naučiteljica, radije: bila je stručnjak u “znanosti ljubavi” (isto), te nas uči da se “savršeno milosrđe sastoji u podnošenju mana drugih, i ne iznenađivanju zbog njihovih slabosti; nego biti poučenima od najmanjih krjeposti koje vidimo da prakticiraju”; ona također podsjeća na to da se “ljubav ne može sakriti u dubinama našeg srca” (Autobiografija, Rukopis C). Zajedno se svi danas pomolimo za milost jednostavna srca, srca koje vjeruje i živi u blagoj snazi ljubavi; zamolimo da možemo živjeti u mirnom i potpunom povjerenju u Božje milosrđe.
Na kraju jutrošnje svete mise na stadionu Mikheil Meskhi u Tbilisiju papa Franjo zahvalio je monsinjoru Pasottu na njegovim riječima koje je izrekao u ime latinske, armenske i siro-kaldejske zajednice. Pozdravio je i kaldejskog babilonskog patrijarha Saka te kaldejske biskupe, monsinjora Minassina te one koji su stigli iz susjedne Armenije. Također je pozdravio vjernike iz raznih dijelova Gruzije. Osim toga zahvalio se predsjedniku Gruzije i ostalim predstavnicima vlastima, dragim prijateljima iz Armenske apostolske Crkve kao i predstavnicima ostalih kršćanskih zajednica, te je na poseban način zahvalio prisutnim vjernicima Gruzijske pravoslavne Crkve. Zamolio je prisutne da se mole za njega te im je poručio kako će on moliti za njih.
