Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 18. studenoga 2020.
18. studenoga 2020.
Draga braćo i sestre, dobar dan!
Na našem putovanju kateheza o molitvi danas Djevicu Mariju susrećemo kao ženu molitve. Ona je molila. Dok ju svijet još uvijek ne primjećuje, dok je još jednostavna djevojka zaručena s čovjekom iz kuće Davidove, Marija moli. Možemo zamisliti jednu djevojku iz Nazareta sabranu u tišini, u neprekidnom dijalogu s Bogom koji će joj uskoro povjeriti svoje poslanje.
Ona je već puna milosti i bezgrješna je od začeća, ali još uvijek ne zna ništa o svom nevjerojatnom i izvanrednom pozivu i olujnom moru kojim će morati ploviti. Jedno je sigurno: Marija pripada velikom nizu onih koji su ponizna srca, a koje službeni povjesničari ne upisuju u svoje knjige, no po njima je Bog pripravio dolazak svoga Sina.
Marija svojim životom ne upravlja autonomno: čeka da Bog preuzme vodstvo na Njezinu putu i vodi ju kamo On želi. Poslušna je, i svojom spremnošću priprema velike događaje koji Boga uvode u život svijeta. Katekizam nas podsjeća na Njezinu stalnu i brižnu prisutnost u dobrohotnom Očevu planu i tijekom Isusova života. Marija je u molitvi kad joj arkanđeo Gabrijel donosi navještaj u Nazaretu. Njezinu: „Evo me“, malenom i neizmjernom, koje u tom trenutku čini da sve stvorenje kliče od radosti, prethodili su brojni drugi: „Evo me“ u povijesti spasenja, brojne poslušnosti prepune povjerenja i mnoštvo raspoloživosti za Božju volju. Nema boljeg načina molitve od Marijina stava srca otvorena Bogu: „Gospodine, što želiš, kad želiš i kako želiš“. Srcu koje je otvoreno Božjoj volji Bog uvijek odgovara. Koliko vjernika živi svoju molitvu na ovaj način! Oni koji su ponizni srcem mole tako – jednostavnom poniznošću: „Gospodine, što želiš, kad želiš i kako želiš“. Oni mole tako ne ljuteći se jer su dani puni problema, već hodeći ususret stvarnosti i znajući da u poniznoj ljubavi, koja se nudi u svakoj situaciji, postajemo oruđe Božje milosti. „Gospodine, što želiš, kad želiš i kako želiš.“ To je jednostavna molitva – staviti naš život u ruke Gospodinove tako da On bude Onaj koji će nas voditi. Svi možemo tako moliti! Gotovo bez riječi: „Gospodine, što želiš, kad želiš i kako želiš.“
Molitva zna smiriti nemir. Neke stvari želimo imati prije nego što za njih zamolimo. Tražimo ih odmah, no život nije takav. Nemir nam nanosi zlo, a molitva smiruje nemir, zna ga preoblikovati u otvorenost. Djevica Marija u tih je nekoliko trenutaka navještenja uspjela odgurnuti strah, iako je naslućivala da bi joj Njezino „da“ moglo uzrokovati vrlo teška iskušenja. Ako u molitvi razumijemo da je svaki dan, darovan od Boga, jedan poziv, onda otvaramo svoja srca i sve prihvaćamo. Tako učimo govoriti: „Neka bude ono što Ti želiš, Gospodine. Samo mi obećaj da ćeš biti tu na svakom koraku mog puta.“ To je važno: zamoliti Gospodina da bude prisutan na svakom koraku našeg životnog puta, da nas ne ostavi same, da nas ne napusti u napasti, da nas ne napusti u teškim situacijama. Tako završava molitva Očenaša, milost koju nas je sâm Gospodin naučio moliti.
Marija molitvom prati čitav Isusov život, sve do Njegove smrti i uskrsnuća; i na kraju prati prve korake Crkve koja nastaje. Moli s učenicima koji su prošli skandal križa. Moli s Petrom koji je podlegao strahu i plakao zbog grižnje savjesti. Marija je ondje, s učenicima, među muškarcima i ženama koje je Njezin Sin pozvao da čine Njegovu zajednicu. Marija se pravi svećenik. Ne, Ona je Isusova Majka koja moli zajedno s njima u zajednici, kao jedna od njih.
Moli s njima i za njih. I, ponovno, Njezina molitva prethodi budućnosti koja se ispunja: po Duhu Svetom postala je Majkom Božjom, i djelovanjem Duha Svetoga postala je Majkom Crkve. Moleći s Crkvom koja se rađa, postaje Majkom Crkve. Prati učenike u prvim koracima Crkve, u molitvi iščekujući Duha Svetoga, u tišini, uvijek u tišini. Marijina je molitva tiha. Evanđelje nam donosi samo jednu Marijinu molitvu u Kani Galilejskoj, kad je svoga Sina zamolila za te jadne ljude koji su se na slavlju gotovo osramotili. Zamislimo, kakva sramota: imati svadbu, a završiti s mlijekom, jer vina je nestalo. Kakva sramota! Ona moli i prepušta Sinu da riješi taj problem. I ne zna se dalje, ali Njezina je prisutnost uvijek molitva. Njezina prisutnost među učenicima, iščekujući u dvorani posljednje večere Duha Svetoga, u molitvi je. Tako Marija rađa Crkvu i postaje Majkom Crkve. Katekizam objašnjava: „U vjeri svoje ponizne službenice, Božji dar – to jest Duh Sveti – pronalazi dobrodošlicu koju je odvijeka iščekivao.“
U Djevici Mariji prirodna ženska intuicija ističe Njezinu jedinstvenu sjedinjenost s Bogom u molitvi. Zbog toga, čitajući Evanđelje, primjećujemo da se ponekad čini da Ona nestaje, da bi se ponovno pojavila u presudnim trenutcima: Božji je glas taj koji vodi Njezino srce i korake tamo gdje je potrebna Njezina prisutnost, tiha prisutnost Majke i Učenice. Marija je prisutna jer je Majka, ali i jer je prva Učenica. Marija nikad ne kaže da će Ona riješiti probleme. Ona kaže: „Učinite ono što vam kaže.“ Uvijek prstom pokazuje na Isusa. To čini učenik, a Ona je prva Učenica. Moli kao Majka i kao Učenica.
„Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu“ (Lk 2,19). Tako evanđelist Luka prikazuje Majku Gospodinovu u Evanđelju djetinjstva. Sve što se događa oko Nje na kraju ima odraz u dubini Njezina Srca: dani puni radosti, kao i najcrnji trenutci, kad i Ona teško razumijeva kojim putovima mora proći do Otkupljenja. Sve završava u Njezinu Srcu, jer prošla je kroz sito molitve i biva preobraženo. Bilo da su to darovi triju kraljeva, bio to bijeg u Egipat, sve do onog strašnog petka Muke: sve to Majka čuva i donosi u svom razgovoru s Bogom. Marijino Srce netko je usporedio s biserom neusporediva sjaja, oblikovana i izglađena strpljivim prihvaćanjem Božje volje kroz Isusova otajstva razmatrana u molitvi. Kako bi bilo lijepo da i mi možemo sličiti svojoj Majci – srcem otvorenim za Božju Riječ, tihim i poslušnim srcem, srcem koje zna primiti Božju Riječ i pustiti ju da raste kao sjeme dobra u Crkvi!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
