“Sanjam Talijansku Crkvu blisku narodu, koja ne žudi za vlašću i koja se hrabro prepušta vodstvu Duha Svetoga”, kazao je Sveti Otac govoreći sudionicima Talijanskoga crkvenog skupa, u katedrali Svete Marije u Firenci. Nakon pozdravnoga govora kardinala Bagnasca, predsjednika Talijanske biskupske konferencije, te svjedočanstava nekih osoba, gledajući freske Posljednjega suda, Sveti je Otac rekao da Bog poslao svoga Sina da spasi a ne da osudi svijet. Odmah je upozorio da smo pozvani lišiti se (isprazniti) poput Gospodina na križu, ako želimo ispravno shvatiti kršćanski humanizam. Inače, naše će riječi biti lijepe, učene, profinjene, ali bez vjere; bit će prazne – kazao je.
Nastavljajući govor, rekao je da Crkvu trebaju resiti tri dimenzije istinskoga humanizma: poniznost, nesebičnost i blaženstvo. Poniznost nas treba čuvati od „opsjednutosti vlastitom slavom, ponosom i utjecajem“. Nesebičnost, „jer ako nam je srce bogato i zadovoljno, onda u njemu nema mjesta za Boga“. Izbjegavajmo „zatvaranje u strukture, jer nam jamče lažnu sigurnost; ropstvo normama, jer nas pretvara u nemilosrdne suce; izbjegavajmo običaje u kojima osjećamo lažni mir“. Dužni smo raditi i boriti se za bolji svijet. Naša je vjera revolucionarna jer poticaji dolaze od Duha Svetoga – ustvrdio je Papa dodajući:
Moramo slijediti poticaj Duha Svetoga kako bismo izašli iz sebe, kako bismo bili ljudi po Isusovu evanđelju. Kršćanin je blažen ako “u sebi ima evanđeosku radost“. Svetačko je blaženstvo uvijek povezano s poniznošću i siromaštvom – ustvrdio je Sveti Otac, dodajući da u poniznom narodu ima puno svetačke blaženosti: u solidarnosti, u požrtvovnosti, u poslu, makar „ponekad napornom i slabo plaćenom“. Poniznost, nesebičnost i blaženstvo imaju što reći Crkvi u Italiji, koja je danas na okupu kako bi u znaku zbornosti išla naprijed – podsjetio je Papa.
Ta nas obilježja opominju da nas vlast ne smije privlačiti, čak ni onda kad izgleda da može uljepšati socijalnu sliku Crkve. Ako Crkva ne prihvaća Isusove osjećaje, onda luta i nema smisla. Ako ih pak prihvati, onda je na visini svoga poslanja. Isusovi nam osjećaji vele da je Crkva žalosna ako misli o sebi i svojim interesima – kazao je Papa te upozorio na dvije napasti koje priječe obnoviteljski hod.
Prva je pelagijanizam, jer pod prividom dobra, Crkvu potiče da se uzda u organizacije, u savršeno apstraktno planiranje. Osobe pod utjecajem te napasti često se ponašaju nadzornički, okrutno i legalistički. Zakon ih dakle ovlašćuje da se osjećaju nadmoćnima i samouvjerenima. U zakonu nalaze snagu, a ne u poticajima Duha. Besmisleno je u konzervatizmu i fundamentalizmu tražiti rješenja za crkvene probleme, kao i u obnavljanju nekih običaja koji više ne znače ništa – istaknuo je Papa.
Kršćanski nauk nije zatvoreni sustav – nastavio je Papa – u kojem ne bi bilo mjesta za promišljanja, sumnje i pitanja. Naprotiv, živ je, uznemiruje i nadahnjuje. Ima gipko lice, njegovo se tijelo giba i razvija, njegovo je tkivo mekano: ime mu je Isus Krist. Stoga crkvena reforma nije u promjeni struktura, nego u ukorjenjivanju u Krista. U Italiji se Crkva treba prepustiti vodstvu Kristova Duha i biti slobodna i otvorena izazovima sadašnjosti; ne treba se zatvarati u sebe, bojeći se da može nešto izgubiti – potaknuo je Papa dodajući da je gnosticizam druga napast, koju treba pobijediti; ufanje u razum, zanemaruje dodir s bratovim tijelom. Molitva i blizina s narodom glavni je ključ za narodni, ponizni, velikodušni i radosni kršćanski humanizam. Ako gubimo dodir s vjernim pukom Božjim, onda gubimo u ljudskosti i ne prispijevamo nikamo – istaknuo je papa Franjo.
Obraćajući se crkvenim pastirima, Papa je istaknuo kako su „puk i pastiri“ pozvani da zajedno odluče što im je činiti kako bi ostvarili novi humanizam. Biskupe molim da budu pastiri, i ništa više: Neka to bude vaša radost. Narod, vaše stado će vas podupirati. Kao pastiri naviještajte Krista, umrlog i uskrsloga za nas, a ne složeni nauk. Citirajući svetoga Ivana Pavla II., Papa je molio Boga da Crkvu u Italiji čuva od svake pohlepe za vlašću, svjetovnom slavom i novcem. Evanđeosko je siromaštvo djelotvorno, gostoljubivo i bogato nadom – istaknuo je Papa te biskupe potaknuo na dijalog sa svima.
Vođenje dijaloga nije trgovanje. Trgovati znači težiti za vlastitim probitkom. Ne mislim na to, nego na zauzimanje za opće dobro sviju. Zajedno raspravljati, razmišljati o najboljim rješenjima za sve. Često se raspra pretvori u sukob. U dijalogu može doći do sukoba, što je logično i predvidljivo, ali ga treba prihvatiti, a ne zanemarivati ga i od njega bježati – upozorio je Sveti Otac.
Obraćajući se mladima, i njih je potaknuo na dijalog. Dijaloga se ne trebamo bojati. Naprotiv, sučeljavanje i kritika nam pomažu čuvati teologiju od ideologiziranja. Ne zaboravljajte da govor i rasprava nisu najbolji način vođenja dijaloga, nego zajedničko djelovanje, zajednička izgradnja, zajedničko planiranje: nikada sami katolici, nego uvijek zajedno sa svim ljudima dobre volje – ustvrdio je Papa dodajući:
Potičem vas da gradite bolju Italiju. Ne promatrajte s balkona života, nego se zauzmite i uključite u široki društveni i politički dijalog. Neka se ruke vaše vjere uzdignu prema nebu, izgrađujući grad na odnosima koji se temelje na Božjoj ljubavi, i bit ćete slobodni za sučeljavanje s izazovima današnjice, s mijenama i preobrazbama – istaknuo je Sveti Otac.
Govoreći pak o današnjem vremenu, rekao je kako se često nađemo pred novim i teško shvatljivim izazovima. I u Italiji je Crkva pozvana da ne „diže zidove i granice, već da gradi trgove i poljske bolnice“. Sviđa mi se nemirna Crkva, koja je uvijek uz napuštene, zaboravljene, nesavršene. Želim veselu Crkvu, s licem majke, koja razumije, prati i miluje. Sanjajte i vi takvu Crkvu, vjerujte joj i obnavljajte je u slobodi. Zaključujući govor, Papa je pozvao biskupije da pokrenu „zborno proučavanje apostolske pobudnice ‘Radost evanđelja’ (Evangelii gaudium). Vjerujete geniju talijanskoga kršćanstva, koji nije baština ni pojedinaca ni odabranih, već zajednice, odnosno naroda ove divne zemlje – zaključio je Sveti Otac.
Tekst se nastavlja ispod oglasa