U nagovoru prije podnevne molitve Angelusa, papa Franjo izrazio nadu da će nedavni međunarodni sporazumi pridonijeti poboljšanju međunarodne situacije.
Evanđelje ove nedjelje Adventa upućuje nas na Marijin lik. Vidimo je kako odmah nakon što je začela Sina Božjega vjerom, poduzima dugo putovanje iz Nazareta prema Judejskome gorju, kako bi posjetila Elizabetu. Anđeo Gabrijel objavio joj je da se njezina stara rođakinja, koja nije imala potomstva, nalazi u 6. mjesecu trudnoće. Gospa koja u sebi nosi još uzvišenije otajstvo, hita pronaći Elizabetu te s njome ostaje 3 mjeseca. U susretu dviju žena, jedne postarije i druge mlade, Marija pozdravlja prva: „Ušavši u Zaharijinu kuću, pozdravi Elizabetu (Lk 1,40). Nakon pozdrava, Elizabeta je uvelike zadivljena, što odzvanja i u riječima: „Ta otkuda meni da mi dođe Majka Gospodina mojega?“
Kako bismo prikladno proslavili svetkovinu Božića, pozvani smo zaustaviti se na „mjestima udivljenja“. A koja su to mjesta? – Tri su: prvo mjesto je drugi, u kojemu prepoznajemo brata. Jer od Isusova rođenja, svako ljudsko lice nosi otisak i sličnost Sinu Božjemu – posebno kada je to lice siromaha – jer je Bog kao siromah ušao u ovaj svijet i siromasima je – prije svih – dopustio da mu se približe.
Drugo mjesto u kojem, ako gledamo vjerom, osjećamo udivljenje jest povijest. Toliko puta vjerujemo da je vidimo na ispravan način, a zapravo smo u opasnosti očitati je suprotno. Čini nam se da je određuju gospodarstvo i trgovina; da je uređena financijama i poslovnim interesima te podvrgnuta moćnicima. Tomu nasuprot Bog je Onaj koji „miješa karte“: kao što kaže i Marija u svome „Veliča“: Gospodin je onaj koji „silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne; gladne puni dobrima, a bogate otpušta prazne“ (Luka 1,50 52-53) – podsjetio je Sveti Otac.
Treće mjesto udivljenja jest Crkva. Gledati je s udivljenjem vjere znači ne ograničiti se na to da je gledamo samo kao vjersku instituciju – što ona također jest – nego da ju osjetimo kao Majku koja – makar s mrljama i naborima – dopušta nazrijeti obrise Zaručnice, koju ljubi i pročišćuje Gospodin, Isus Krist. Za Crkvu Gospodin Isus nikad neće biti ‘svojina koja se posjeduje i ljubomorno brani’, nego uvijek Onaj koji joj dolazi ususret i kojeg Ona zna iščekivati s pouzdanjem i radošću, podižući u svijetu glas nade: „Dođi Gospodine Isuse!“ – rekao je Papa dodavši: Majka Crkva ima trajno širom otvorena vrata i raskriljene ruke, kako bi sve prigrlila. Majka Crkva, je također ona koja ostavlja svoj prag kako bi s osmjehom potražila sve udaljene te ih privela Božjemu milosrđu. To je mjesto Božićnog udivljenja – kazao je.
Bog nam u svetkovini Božića – darujući nam svoga Sina Jedinca, koji je sva njegova radost – daruje svega Sebe. Jedino Marijinim srcem, ponizna i siromašna ‘kći sionska’, postaje majkom Sina Svevišnjega, i moguće je poskakivati i radovati se zbog velikoga dara Boga, nepredvidljivog u svojim iznenađenjima. Neka nam Ona pomogne shvatiti čudo Isusova rođenja – rošenja Dara nad darovima i Poklona nezaslužena, koji nas vodi k spasenju. Susret s Isusom i nama će omogućiti da se uvelike zadivimo, ali to ne možemo – kao što ni ne možemo susresti Isusa – ako ga ne susretnemo u drugima, u povijesti i u Crkvi.
Sveti se Otac zatim sjetio voljene Sirije te sve potaknuo da nastave s velikodušnim nastojanjem oko smirivanja nasilja, kako bi se pregovorima došlo do konačnog mira. Jednako tako, Sveti se Otac sjetio i Libije, gdje sporazum oko jedinstvene nacionalne vlade, priziva nadu u budućnost. Svoju moralnu potporu, Papa je dao nastojanjima Kostarike i Nikaragve: „Želim da obnovljenim duhom bratstva još više ojačaju dijalog i međusobna suradnja, a tako i među drugim zemljama u regiji.