“Ovo je prvi istinski domoljubni hrvatski film u kojem Hrvati, od Osijeka do Splita i Dalmatinske Zagore mogu prepoznati događaje iz vremena između 1991. i 1995. Ne obazirem se na negativne kritike onih koji ni danas ne mogu slobodnu hrvatsku državu vidjeti „ni nacrtanu“. Njima je svaka Hrvatska – ustaška! Svaki hrvatski branitelj – ustaša!”, napisala je Ana Penić u rujnu 2019. godine u svom osvrtu na film General objavljenom na stranici “Obitelj Malih Marija”, no prikladan i u vrijeme emitiranja serije ‘General’ na HRT-u.
Tekst donosimo u cijelosti.
Kad je u ljeto 2001. na HRT pročitana optužnica protiv Ante Gotovine, bila sam šokirana, ali i sigurna: to je optužnica protiv hrvatske države, oslobođene u „Oluji“,(1995.) i cjelovite – mirnom reintegracijom (1998.) istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema (1998.)…
Slobodna i samostalna Hrvatska, bila je „šaka u oko“ „duhu svijeta“,kojega sv. Pavao u Poslanici Galaćanima poistovjećuje sa Sotonom. Taj „duh svijeta“ suprotan je „duhu Božjem“. Država, koju je prvi priznao Vatikan, država u kojoj se na zagrebačkom Hipodromu oko pape Ivana Pavla II 11. rujna 1994. okupilo milijun ljudi, „ duhu svijeta“ bila je neprihvatljiva. Stvaranje samostalne i neovisne hrvatske države nisu uspjeli spriječiti ni tenkovi moćne JNA i njezinih generala, a nisu je slomile ni tragedije Vukovara i Dubrovnika, Osijeka i Zadra. Sad je trebalo naći put da ju se osramoti, osudi i – ukine! Kad je, te večeri, ljeti 2001. Dnevnik HRT-a počeo s čitanjem optužnice Međunarodnog suda za ratne zločine s područja bivše Jugoslavije u Haagu protiv Ante Gotovine za zločine koji su učinjeni nad srpskim stanovništvom tijekom vojne akcije „Oluja“ u kolovozu 1995. većina gledatelja, Hrvata, bila je zgrožena. Naravno, nitko ne opravdava zločine nad bilo kim, ali okriviti generala koji je vodio hrvatsku vojsku u oslobođenje okupiranih dijelova Hrvatske i omogući prognanicima da se nakon četiri godine vrate svojim domovima, bilo je jednostavno – nepravedno. Šokantno! Za svaki zločin,mora se optužiti osoba koja je zločin učinila i pravedno ju osuditi. Sve one koji su uprljali ruke i savjesti od 1991.do 1995., moralo se izvesti pred sud imenom i prezimenom! Bez obzira na nacionalnost i pripadnost vojsci. Bilo poraženoj, bilo pobjedničkoj. Usput…voljela bih vidjeti listu imena i prezimena onih koji su optuženi i pravedno osuđeni za premlaćivanje i ubojstva Hrvata na području okupirane Baranje, istočne Slavonije i zapadnog Srijema,(1991.-1998.) uključujući mog strica Stjepana Penića, novinara HR Vukovara i mentora također ubijenog novinara Siniše Glavaševića.
Te večeri, u ljeto 2001. bilo mi je jasno: to je napad, bijes Sotone, kojega Biblija zove – „ocem laži“, „tužiteljem braće“ i „ubojicom ljudskim od početka“ Isus sam nam je dao i recept kako se s tim lukavim, prepredenim i bezobrazno ustrajnim neprijateljem boriti; molitvom i postom.
Antu Gotovinu te godine nisu uspjeli uhititi. Jednostavno je nestao…
Tog ljeta ja sam pisala svim hrvatskim redovničkim zajednicama, i muškim i ženskim, da mi se pridruže u molitvi za nevino optuženog hrvatskog generala; pisala sam predsjedniku Hrvatskog sabora, Zdravku Tomcu, i zamolila ga da se on i svi saborski zastupnici u ime svojih glasača zauzmu za nevinog čovjeka, koji je optužen u Haagu za zločine za koje nikako ne može biti kriv. Pisala sam ustanovi Iustitia et Pax HBK, UN-ovim institucijama za obranu ljudskih prava, i svim civilnim ustanovama do čijih adresa sam mogla doći. Dobila sam tek tri odgovora ohrabrenja. Godine su prolazile, i agonija optuženih generala se nastavljala…Potjera za odbjeglim Antom Gotovinom postala je ponižavajuća i iritirajuća…Hrvatski političari su se pokazali kao lutke na koncu Carle del Ponte, moćne tužiteljice Međunarodnog suda u Haagu. Sjetimo se samo… Predsjednik Hrvatskog sabora je, u ime Sabora, predsjednika RH i predsjednika Vlade RH je izrekao rečenicu:“Antu Gotovinu treba locirati, identificirati…transferirati…“ U svojoj predizbornoj kampanji – to nije obećao! Dapače…obećao je med, mlijeko, sjaj i sreću svih koji mu ukažu povjerenje!
A onda, uoči blagdana Bezgrešnog začeća, 7. prosinca 2005. haaška tužiteljica Carla del Ponte trijumfalno govori u Beogradu; „Donosim vam radosnu vijest! Locirali smo Antu Gotovinu“. Dalje nisam slušala, jer sam odmah prepoznala đavolski ton: Prekrasnu rečenicu iz Lukina evanđelja, kojom anđeli navještaju pastirima da se u Betlehemu rodio Sin Božji…samo Sotona može izmijeniti tako da ih nadahne ženi, oholoj i umišljenoj, i u službi svijeta koji hrvatsku državu i tako nije mogao smisliti, da „opogani“ evanđeoski tekst, i tako ponizi i Bezgrešnu Djevicu, ali i nevino optuženog čovjeka, i sav hrvatski narod koji Gospu toliko štuje….“Radosna vijest“ Carle del Ponte trebao je biti završni udarac poniženja Ante Gotovine i hrvatske države od koje se nikad ne bi oporavila…Bilo mi je posve jasno: Carlu del Ponte, bahatu i moćnu haašku tužiteljicu moguće je pobijediti samo s Gospom, krunicom, postom i molitvom! I slijedeće dvije godine bila sam među onima koji su se odlučili na post (tj da se petkom uopće ne jede), i neprekidnu molitvu za nevine hrvatske generale u Haagu, pogotovo Antu Gotovinu. Njemu sam i osobno pisala. Bilo mi je posve jasno: ako se mi, Hrvati, pomirimo s besramnom optužnicom Međunarodnog suda – izgubit ćemo zaštitu svih svojih svetaca i svoje „kraljice Hrvata“ zauvijek, i postat ćemo lutalice po svijetu koje će svatko i svagdje moći ponižavati kakogod i kadgod poželi. Taj jedan „posni dan u tjednu“ postao je stil života u suglasju s Gospom: drugog puta nije bilo! Mi, žene koje smo se odlučile na post u čast „Kraljice Hrvata“ jednostavno smo morale pobijediti ciničnu i bahatu hašku tužiteljicu Carlu del Ponte i nepravedni Međunarodni sud u Haagu.
I uspjele smo!
Oslobađajuću presudu, 16.11.2012. Ante Gotovine i Mladena Markača, koju je sav hrvatski narod dočekao s oduševljenjem – primila sam s neopisivom radošću! Naš post i naše molitve – donijeli su potpunu pobjedu: POBIJEDILE SMO MEĐUNARODNU NEPRAVDU, oholu haašku tužiteljicu i sve hrvatske političare koji su se njoj i ostalim „bjelosvjetskim“ političkim „šminkerima“ bijedno i u strahu – klanjali do poda! „Oluja“ je dobila konačni, pobjednički karakter. Hrvati su veličanstvenim dočekom generala Ante Gotovine i Mladena Markača na Trgu bana Jelačića u Zagrebu pokazali svoju zahvalnost nevino optuženim ljudima koji su tolike godine posve nevinio proveli u Haaškom zatočeništvu… Film „General“ završava upravo tim scenama: proglašenjem Ante Gotovine nevinim, te njihovim svečanim i spektakularnim dočekom na Trgu bana Jelačića, 16. 11. 2012.
„Generala“ sam gledala s ponosom. Jedna sam od 75.000 gledatelja koji su ga u Hrvatskoj pogledali. Prepoznala sam scene iz knjige Nenada Ivankovića, (pogibija Antine majke, odlazak u Legiju stranaca, život u Kolumbiji, povratak u Hrvatsku), ali film je mnogo više priča o Domovinskom ratu nego o osobnom životu generala Ante. Zato čekam seriju, koja će, vjerujem, prikazati mnogo više zanimljivih detalja iz života ovog karizmatičnog vojnika, pa i Hrvatske, u dane neizvjesnosti i poniženja cijelog naroda. Ne obazirem se na negativne kritike onih koji ni danas ne mogu slobodnu hrvatsku državu vidjeti „ni nacrtanu“. Njima je svaka Hrvatska – ustaška! Svaki hrvatski branitelj – ustaša! Žao mi ih je. Zaista…Tako dugo živjeti s mržnjom u srcu mora biti strašno! Ovaj film oživljava lijepa sjećanja na dane kad su naši sinovi, unuci, braća, moji učenici, hrabro i nesebično stali u obranu svoje domovine, ali i budi sjetu, tugu zapravo – zašto je Hrvatska danas mnogo sličnija onoj jadnoj državi iz 1990. i 1991., nego pobjedničkoj iz vremena „Oluje“, 1995, kad smo bili sigurni da ćemo stvoriti lijepu zemlju sretnih ljudi…
Goran Višnjić kao general Gotovina je, po mom sudu, sjajan izbor. Danas je upravo u godinama u kojima je Gotovina bio u vrijeme „Oluje“. Ovo je prvi istinski domoljubni hrvatski film u kojem Hrvati, od Osijeka do Splita i Dalmatinske Zagore mogu prepoznati događaje iz vremena između 1991. i 1995. Na početku filma vidimo generala Gotovinu kako sluša presudu: kriv je i osuđen , na 24. godine za „zločine tijekom Oluje“…Slijede scene iz Osijeka u ljto 1991.u kojoj tenk JNA doslovce melje crvenog „Fiću“ i strašnog progona Hrvata i Mađara iz Dalja, Erduta i Aljmaša, koji šlepom Dunavom i Dravom stižu u Osijek 1.kolovoza 1991. Te scene Ante Gotovina gleda na TV vijestima u Kolumbiji, gdje u to vrijeme živi, i tada se odlučuje vratiti u Hrvatsku i svom narodu pomoći znanjem i vještinama profesionalnog vojnika. Pored Ante Gotovine Gorana Višnjića, među glumcima koji glume hrvatske vojnike, časnike i generale, posve neprirodno izgleda Tarik Filipović kao admiral Davor Domazet Lošo. U filmu se, naime, osjeća glumatanje a ne proživljavanje „Oluje“ koju je Davor Domazet Lošo od početka vojne akcije iz dana u dan oduševljeno, profesionalno, i punim srcem briljantno prezentirao i analizirao na HTV, i mi smo mu vjerovali. Uz to, bijela admiralska uniforma savršeno mu je pristajala. U filmu je Tarik Filipović uopće ne nosi.. Osobno, bilo bi mi draže da je admirala Lošu glumio Robert Kurbaša, (malo bi ga trebalo postarati, ali šminka čini čuda), koji bi emotivnije i uvjerivljivije prenio zanos i osjećaje hrvatskog admirala kao glasnogovornika i analitičara briljantne hrvatske „Oluje“. Kad sam u jednim novinama pročitala što Tarik Filipović zaista misli o ovom filmu, i liku kojeg glumi – pomislila sam: „Pa zašto ste, gospodine Filipoviću pristali glumiti nekoga, koga prezirete.?“ Ni HTV novinarku Vesnu Karuzu, koja je obilježila ratne godine 1991.-1995. a koja je svim suvremenicima „Oluje“ poznata i stasom, i glasom i po svojim hrabrim, jasnim i objektivnim izvještajima s ratišta, ne prepoznajemo u glumi Nataše Janjić.. Možemo li zamisliti staricu Žuži Jelinek, kako glumi također staricu, ali sveticu – sv. Majku Tereziju među prezrenim gubavcima. Tko bi joj vjerovao? Vesni, koju glumi Nataša teško je vjerovati. U filmu Vesnu Karuzu, hrabru, hrvatsku inačicu Christine Amanpour, (novinarke CNN-a), vrsnu novinarku ne vidimo. Ipak, jedna scena u kojoj Vesna Karuza i Ante Gotovina borave među prognanicima u hotelu „Lav“ (pored Splita) djeluje potresno dokumentaristički. Tu prepoznajemo autentičnu bijedu prognanika koji su već četiri godine očajnički čekali povratak svojim kućama…Žene tu pletu, vezu, rade najrazličitije ručne radove kako bi ublažile bol i sudbinu progonstva.
Film „General“ je u Osijeku imao sjajan prijem. Prikazivan je u nekoliko kino dvorana. Film je to koji treba pogledati i zbog Domovinskog rata i svih akcija u kojima je sudjelovao Ante Gotovina. Ali njegov vrlo filmičan život ovdje je manje vidljiv. Zato se radujem seriji u kojoj ćemo, nadam se, vidjeti zaista vrlo turbulentan, dirljiv, bogat i „šminkerski“, pa i „JamesBondovski“ život autentičnog hrvatskog ratnika, zatočenika međunarodne zajednice i istinskog, pravednog pobjednika!
Konačno, i vjernika, koji je tijekom zatočeništva u Haagu naslikao dva portreta bl. Ivana Merza. U ovom trenutku hrvatske stvarnosti, treba nam ovaj putokaz: samo odlučna i ponosna Hrvatska je i pobjednička Hrvatska. Zato je ovo pravo vrijeme za „Generala“.
**Ana Penić je suradnica Veritasa koja neprekidno već više od 20 godina piše svoje osvrte i kolumne. Nije se mirila s komunističkim “zatvaranjem Crkve u sakristije” već je, mijenjajući nekoliko pseudonima, pisala o aktualnim temama u Crkvi i svijetu.
*Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa