Poljski nadbiskup mladima u Međugorju: Isus od nas očekuje snažno svjedočanstvo vjere

Foto: radio.medjugorje.com/Mateo Ivanković

Trećeg dana 32. Festivala mladih u Međugorju (Mladifest) u utorak, 3. kolovoza, središnje večernje misno slavlje predvodio je nadbiskup Gdanjska u Poljskoj mons. Tadeusz Wojda. Njegovu homiliju sa stranice IKA-e prenosimo u cijelosti. Evanđelje koje se čitalo bilo je sljedeće: Mt 14,22-36.

Pošto je nahranio mnoštvo, Isus odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko dok on otpusti mnoštvo. A pošto otpusti mnoštvo, uziđe na goru, nasamo, da se pomoli. Uvečer bijaše ondje sam.

Lađa se već mnogo stadija bila otišla od kraja, šibana valovima. Bijaše protivan vjetar. O četvrtoj noćnoj straži dođe on k njima hodeći po moru. A učenici, ugledavši ga kako hodi po moru, prestrašeni rekoše: »Utvara!« I od straha kriknuše. Isus im odmah progovori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« Petar prihvati i reče: »Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!« A on mu reče: »Dođi!« I Petar siđe s lađe te, hodeći po vodi, pođe k Isusu. Ali kad spazi vjetar, poplaši se, počne tonuti te krikne: »Gospodine, spasi me!« Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: »Malovjerni, zašto si posumnjao?« Kad uđoše u lađu, utihnu vjetar. A oni na lađi poklone mu se ničice govoreći: »Uistinu, ti si Sin Božji!«

Pošto preploviše, dođu na kraj, u Genezaret. I ljudi ga onoga kraja prepoznaju pa razglase po svoj onoj okolici. I donošahu mu sve bolesnike te ga moljahu da se samo dotaknu skuta njegove haljine. I koji bi se dotakli, ozdravili bi.

1. Prije nekoliko godina, prigodom moga biskupskoga ređenja, dobio sam neke darove. Jedan od njih privukao mi je pozornost. Bila je to vrlo mala slika. Sadržaj slike pokazuje današnji evanđeoski ulomak. Autor je zabilježio trenutak nakon što je utišano Galilejsko more. Isus je oslikan kako ulazi s učenicima u lađu. Jedra poluspuštena, vesla spuštena, učenici izgledaju skamenjeni gledajući nešto neočekivano. Svi gledaju Isusa.

Na njihovim licima tjeskoba se miješa s iznenađenjem, a možda čak i s neizgovorenim pitanjem: Tko si? Tamne boje slike pojačavaju dramu noći i opasnost upravo proživljenih trenutaka. U ovu atmosferu noći, okruženu sjajem svjetla, ulazi Isus. Sve ponovno izgleda normalno i u miru, osim lica i srca onih u lađi. Ali Isus im donosi svjetlo koje označava novi dan, novu nadu.

Svidjela mi se ova slika jer nadahnjuje. Uvijek je imam ispred sebe. Često, kada sjednem za svoj radni stol da bih radio, pogledam ovu sliku i na trenutak razmišljam: da sam bio ja u toj lađi, u tim okolnostima noći i oluje… Kako bih reagirao vidjevši Isusa kako se približava? Da li bih ga prepoznao ili bih i ja kriknuo da je utvara? Bi li imao hrabrosti poput Petra uzviknuti: “Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!”

Tražim odgovore na pitanja koja mi dolaze, a zatim se pitam: trebaju li istinskoj vjeri ovakvi znakovi ili bi vjera trebala biti plod povjerenja u Isusa? Postoji još jedna stvar koja me potiče na razmišljanje: ova slika nikada mi nije izazvala osjećaj straha ili užasa… Možda zato što je u središtu Isus i On uvijek sa sobom donosi mir.

2. Prizor opisan u današnjem evanđelju postaje još značajniji ako ga promatrate u kontekstu događaja cijeloga dana kojeg su učenici proživjeli. Bio je to vrlo poseban dan: dan umnožavanja kruhova i riba kako bi se nahranilo veliko mnoštvo koje je slijedilo Isusa. Evanđelist napominje da je bilo 5000 muškaraca, ne računajući žene i djecu. Dakle, mnoštvo je lako moglo činiti 20 ili možda i više tisuća ljudi. To nije baš mali grad! Svi su slijedili Isusa, žedni Njegova učenja.

Vidjevši kako se bliži večer, zabrinuti učenici predložili su Isusu da otpusti mnoštvo: “Otpusti dakle svijet: neka odu po selima kupiti hrane.” Njihova zabrinutost postala je još snažnija kad im je Isus odgovorio: „Ne treba da idu, dajte im vi jesti.“ Začuđeni su odgovorili: “Nemamo ovdje ništa osim pet kruhova i dvije ribe”. Vidjevši njihovu slabu vjeru, Isus pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi i dade kruhove učenicima, a učenici mnoštvu… Kruha i riba nije ponestajalo, te su se pitali kako je to moguće i tko je zapravo Isus!

Ovo čudesno umnožavanje kruhova i riba ostalo je snažno urezano u svijesti učenika. Tražili su razumno objašnjenje onoga što se dogodilo, ali uzalud. Osjećali su se izgubljeno i zapravo su htjeli pitati Isusa, ali On ih odmah prisili da uđu u lađu i da se prebace prijeko. Ušli su, ali nesigurni, svjesni da Galilejsko more noću može biti nemirno i opasno. Nakon svega, dobro su ga poznavali. Tko zna koliko ih je puta iznenadila oluja dok su bili na tom moru…

Snažno su veslali, ali se lađa polagano kretala naprijed, šibana valovima i protivnim vjetrom! Evanđelist ne govori ono što su mislili ili govorili, ostavljajući možda odgovor našoj mašti… Možemo samo zamišljati.

Za učenike je ovaj dan bio vrlo važan iako ga još nisu razumjeli. To je bila Njegova lekcija poniznosti i vjere. Najprije je učinio veliki znak umnažanja kako bi razumjeli da im daje hranu koja će potaknuti i ojačati njihovu vjeru.

Tu njihovu vjeru, sada stavlja na kušnju nasred jezera i valova. Od njih se nije očekivalo ništa osim čina vjere, vjere i pouzdanja. Je li želio možda da oni shvate da ne bi mogao biti ravnodušan prema njima, nakon što je umnožio kruhove i ribe kako bi nahranio tako veliko mnoštvo? Često, kada se moramo suočiti sa sličnim kušnjama, raspravljamo se s Bogom, teško nam je prihvatiti ih, protivimo se, odbacujemo ih i time se lišavamo mogućnosti da naša vjera raste i sazrijeva.

3. Međutim, vjera zahtijeva odvajanje od razmišljanja na ljudski način, odvajanje od svih beskorisnih stvari ovoga svijeta, kako bi se potpuno pouzdali u Isusa. Svakome je potreban takav unutarnji prijelaz na drugu obalu, gdje nas čeka Isus vjere, Isus potpunog povjerenja, gdje više od racionalnog objašnjavanja, postoji potreba prihvatiti volju Božju, svjesni da Isus za nas želi samo dobro, a da bi to potvrdio dao je svoj život na križu za nas.

Kardinal Robert Sarah, kojega ovih dana imamo priliku susresti ovdje u Međugorju, dao nam je jedno lijepo razmišljanje, objašnjavajući što je to vjera. On kaže: „Vjera je željeti ono što Bog želi, voljeti ono što Bog voli, čak i ako nas to vodi do križa. U vjeri, Bog je moja tvrđava, dvorac i stijena. Njegova me riječ ne može zavarati, niti razočarati. Povjerenje kršćanina sastoji se u potpunom prepuštanju vječnoj Kristovoj vjernosti. Može se dogoditi da se situacije pokažu teškima, da oluje ugrožavaju naše živote, da oluje unište svaku ljudsku podršku, ali Isus uvijek ostaje s nama. “(Kard. Robert Sarah, Nicolas Diat, Bóg albo nic. Rozmowa o wierze, Wydawnictwo Sióstr Loretanek, Warszawa 2016., s. 288 -289).

4. Da bismo imali takvu vjeru, potrebno je krenuti u prijelaz preko mora, gdje se susreću valovi nasilja i zla, koji snažno šibaju, gdje se doživljava bespomoćnost i slabost pred vjetrom silnih i neshvatljivih događaja, gdje se treba suočiti s mnoštvom zadataka i izazova koji u nama izazivaju strah i užas.

Postoje mnogi oblici straha, preplašenosti i tjeskobe koji nas povremeno napadaju: strah od Boga ili od budućnosti; strah da nas ne nadvlada zlo, grijeh, mržnja; strah kada gubimo smisao života. Tada doživljavamo razočaranja i posvuda vidimo zle duhove…

U tim situacijama moramo shvatiti da nismo sami. On je pored nas. Kada se suočimo s valovima i vjetrom protivština, On bdije nad nama, podržava nas i prati nas svojom molitvom. Naša nas nemoć baca u Isusovo naručje i rađa u nama svijest vjere. Čini nas odgovornijima za svoje postupke i odluke. Čini nas svjesnijima da bez Njega nećemo nikamo otići, da ćemo uvijek morati odlučiti hoćemo li nastaviti tražiti Njegovu pomoć ili ćemo se vratiti unatrag i biti zadovoljni s onim što smo već postigli i što nam omogućuje da se stopimo s mentalitetom ovoga svijeta… Bi li naš život trebao biti ovakav!?

5. Od nas, vjernika, Isus očekuje svjedočanstvo vjere, snažne, odlučne vjere, vjere koja se ne boji prijetećih valova ili suprotnih vjetrova! Isus od nas očekuje vjeru koja je povjerenje da nas On neće napustiti, osobito kada suprotni vjetar počne prijetiti stabilnosti naše ljudske lađe, vjeru da je On uvijek s nama. Ako dopusti protivštine, to je zato što našu vjeru još treba pročistiti, ojačati i produbiti. Da, On će, ako smatra potrebnim, uvijek moći smiriti sve ono što nam prijeti. Isus je vjeran i neće nam dopustiti da proživljavamo protivštine iznad svojih snaga. S kušnjom će dati i ishod da ih možemo izdržati. (usp. 1 Kor 10,13).

Problem je u tome što Ga ne možemo uvijek prepoznati kada dođe k nama. Umjesto užasa i krika, ne bismo se trebali sramiti pitati poput Petra: “Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!”, ili još više: Gospodine, spasi me, Gospodine, uvećaj mi vjeru. Poteškoće čine da vjera raste, ali tek kada svoj pogled usmjerimo na Isusa Krista i napravimo Mu mjesta u našemu srcu.

6. Današnji evanđeoski ulomak nas stoga uči jednoj temeljnoj stvari: potrebi da ponovno stavimo svoje povjerenje u Gospodina Isusa i da imamo snažnu vjeru! Zamolimo stoga Isusa da nam umnoži vjeru, kako bismo u teškoćama i kušnjama imali potpuno povjerenje u Njega i nemojmo Ga zamijeniti za utvaru… Isuse, molimo te, ojačaj naše korake, a kada naša vjera oslabi, ispruži svoju ruku prema nama, kao prema Petru, i budi naš spasitelj. Amen.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/ika.hkm.hr