Da je hrvatska baština i povijest prebogata događanjima malo je poznato Hrvatima danas. Ta istina je bila sustavno skrivana i potiskivana posljednjih 100 godina, zbog toga što je poznato: tko vlada poviješću, vlada i narodom. Zato se i danas „antifašisti“ trude uvjeriti ljude da se pokolji civila zapravo trebaju slaviti kao velika događanja „ustanka naroda“.
Danas je vrijeme da se Hrvati upoznaju sa svojom slavnom poviješću koju ne poznaju, a koja ima itekakve povijesne i druge refleksije na nas danas. U sklopu rujanskih proslava posvećenih Hrvatskoj ratnoj mornarici, donosimo kratki prikaz slavne hrvatske mornaričke i ratničke prošlosti sa Jadrana.
Hrvati su odmah po doseljenju u ova područja uočili da je zbog geopolitičke važnosti Jadran teško čuvati. Ovladavaju pomorskim vještinama i postaju mediteranski narod s pomorskom tradicijom. Hrvati su prije svega mediteranski narod jer su sjedišta hrvatskih kraljeva bila u mjestima Solin, Biograd, Nin i Knin. Povijesnim razvojem jezgra hrvatskog državnog kontinuiteta prenesena je preko Like u sjeverne krajeve (Zrin, Zagreb, Varaždin), a to daje Hrvatima identitet srednjeeuropskog naroda.
Ipak, iako izravno izloženi povijesnoj vjetrometini, uspijevaju očuvati nacionalni identitet pomorske države do današnjih dana.
Prema izvoru langobardskog pisca Pavla Đakona (Paulus Diaconus, o.720 – o.799), godine 642. pod gradom Sepontom (današnja Manfredonija, Italija) Hrvati su nazočni s mnoštvom brodova. U mletačkim zapisima iz druge polovine VII. stoljeća brojni su zapisi o problemima Mletačke republike s hrvatskim gusarima. Isti izvori govore o Hrvatima kao uspješnim brodograditeljima.
Već za vladavine kneza Vladislava, od 821. do 835., izvori spominju jaku hrvatsku mornaricu. Za vladavine kneza Trpimira (845. – 864.) Hrvati su prodrli do Furlanije i pred samu Veneciju. Jaka Hrvatska mornarica za vladavine kneza Domagoja (864.-876.) uspješno je obranila svoju obalu od Venecije. Velika napast u to doba na Jadranu bili su i Saraceni (Arapi muslimani). Stoga je sklopljen savez Bizanta, Venecije i Hrvata, a kasnije i Pape i Franaka, pa se godine 871. Hrvatska mornarica istakla kao saveznik franačkog cara Ludovika II. u oslobađanju Barija od Saracena.
Hrvatska – pomorska sila u vrijeme Kraljevine Hrvatske
U vrijeme kneza Branimira (879. – 892.), odnosno, u vrijeme kada Hrvatska postaje potpuno neovisna država, razvija se i njena mornarica. To je razdoblje u kojem se u srednje-dalmatinskom akvatoriju na dan 18. rujna 887. odvija poznata bitka u kojoj pogiba i sam mletački dužd Petar Candiano i u kojoj su Mlečani u potpunosti poraženi. Slijedećih stotinu godina za slobodnu plovidbu Jadranom Mlečani su Hrvatima plaćali danak.
Konstantin Porfirogenet u djelu “De administando imperio” navodi da je Hrvatska imala 80 sagena s po 40 mornara i 100 kondura s 10 do 20 mornara, ne računajući veslače. Sudeći po tome jedino je Bizant raspolagao većom mornaricom. Osim moćne mornarice, kralj Tomislav (910. – 928.) raspolagao je i jakim kopnenim snagama koje su brojile 60 000 konjanika i 100 000 pješaka.
Kralj Hrvatske i Dalmacije Petar Krešimir IV. (1058. – 1074.) proširio je svoje kraljevstvo “na kopnu i na moru”. U to vrijeme spominje se i vojvoda Hrvatske kraljevske mornarice Rusin. Već sama titula vojvode, koju su nosili samo državni dostojanstvenici, govori o važnosti mornarice.
U prvoj godini vladavine Zvonimira (1074. – 1089.) na Jadran prodiru Normani koji, izuzev Raba, zaposjedaju gradove na istočnoj obali. Razdoblje od 1082. do 1084. označava savez Normana i Hrvata sklopljen pod utjecajem Pape Grgura VII, pa oni zajedno vode niz pomorskih bitaka protiv Bizantsko-mletačke mornarice. U studenom 1084. te kolovoza 1085. mletačka flota broji snažne poraze. Zvonimirovom smrću pada državna i pomorska moć Hrvatske, a obalu osim Dubrovačke republike, zauzima Venecija, te 1787. Napoleon.
Dubrovačka republika – ponos hrvatske pomorske snage
Snaga Dubrovačke republike posebno se očitovala u pomorskoj moći. Dubrovačka flota godine 1800. zajedno s ribarskim brodovima brojila je 673 jedrenjaka, od čega 255 većih brodova plovi izvan teritorijalnih voda Dubrovnika. Ukupan broj jedrenjaka prekooceanske plovidbe iznosio je oko 230 brodova. Republika je imala svoja konzularna predstavništva u preko 80 gradova. Tada je u Dubrovniku bilo oko 7000 pomoraca, brodograditelja, brodovlasnika i drugih pomorskih struka.
Razdoblje od 1806. do 1813. doba je vladavine francuskog maršala Marmonta u Dalmaciji i razvoja pomorske trgovine. Nakon Napoleona nastupa razdoblje Austro-Ugarske. Godine 1818., 02. studenog, Jadranskim morem zaplovio je prvi parobrod “Carolina”. Početkom 1838. proglašena je slobodna parobrodska plovidba na Jadranu s redovitom parobrodskom prugom na relaciji Trst-MaliLošinj-Zadar-Šibenik-Split-Hvar-Korčula-Dubrovnik-Kotor. Ovu godinu obilježava posustajanje dominacije jedrenjaka, i ulazak parobroda u ratnu flotu.
Boka Kotorska – slava hrvatske mornarske tradicije
Boka je smještena jugoistočno od Dubrovnika, duž obale od Herceg Novog, pa do blizu Budve, a svoje ime dobiva po gradu Kotoru. Godine 1945. pripojena je Crnoj Gori (tada je nosila ime Crna Gora i Boka Kotorska), a u dubljoj povijesti pripadala je području Crvene Hrvatske.
Bokeljski Hrvati su u 18. stoljeću imali više od 300 brodova i bijahu rival Dubrovniku i Veneciji. Jedan od poznatijih Bokelja bio je Matej Zmajević ili Matija Zmajević (1680. – 1735.), admiral baltičke ruske mornarice i brodograditelj koji je ruskom caru Petru I Velikom izgradio flotu u Voronježu. Ovaj čovjek imao je velikih uspjeha u pomorskim bitkama protiv Šveđana, pa je iz toga razloga uz velike vojne počasti (odlikovan redom Aleksandar Nevski), sahranjen u katoličkoj crkvi u Moskvi. Petar I Veliki čini još jednu čast, i šalje svoje mlađe časnike u Perast u Boku na studiranje pomorskih znanosti.
Bokeljska mornarica je zadruga, koja ima pisani statut iz 1463. Sredinom 15. stoljeća organizirali su se pomorci iz Kotora, slično kao pripadnici ostalih grana privrede, u posebnim staleškim zadrugama (fratelije, cehovi) radi međusobnog pomaganja i čuvanja svojih interesa pod pokroviteljstvom Crkve u bratovštinu pomoraca (confraternitas nautarum). Bratovštini su pripadali brodovlasnici, zapovjednici i posada brodova. Bokeljska mornarica podigla se do velikog ugleda, te ju je Venecija nagradila brojnim povlasticama. Zbog vojničkih i građanskih vrlina pridonijela je mnogo slavi hrvatskog naroda.
Bokeljski je muzej pun trofeja i uspomena na minulu slavu te glasovite bratovštine.
Hrvati mornari u ratovima 19. stoljeća
Talijanski kralj Victor Emanuel II. u lipnju 1866. objavljuje rat Austriji i Jadran opet postaje ratno poprište. Na dan 20. rujna 1866. sukobljavaju se obje flote i otvaraju žestoku artiljerijsku vatru. Zapovjednik austrijske flote Tegetthoff uplovljava sa svim topovnjačama u višku luku, pa tom pobjedom kod Visa Austrija osigurava prevlast na Jadranskom moru. Većina austrijskih mornara bijahu Hrvati.
Svakako je potrebno spomenuti i godinu 1869., kada austrijska fregata “Donau” od 2000 BRT s 350 članova posade (koji su, osim viših časnika, bili Hrvati pomorci s otoka i obale istočnog Jadrana) kreće na putovanje oko svijeta. Brod je krenuo iz Pule u srpnju i vratio se u ožujku 1871. obišavši cijelu zemaljsku kuglu. Sačuvan je i brodski dnevnik kojeg je vodio član posade Matija Politeo iz Starigrada na otoku Hvaru.
20. stoljeće – Hrvati ostaju pomorski narod
Razdoblje od 1911. do 1914. izuzetno je bitno za razvoj ratne mornarice. U to vrijeme porinuti su njeni najveći brodovi: “Viribus Unitis”, “Tegetthoff” , “Prinz Eugen” i “Szent Istvan” u kojoj je većina posade upravo Hrvati.
Godine 1918. na admiralskom brodu “Viribus Unitis” (lat. zajedničkim snagama) Austro-Ugarska ratna mornarica u Puli, po nalogu cara Karla, prisiljena je predati se delegatima zagrebačkog Narodnog vijeća dr. Anti Tresiću Pavičiću, Vilimu Bukšegu i dr. Ivanu Čopu, te članovima Mjesnog odbora Narodnog vijeća u Puli, i na brod istaknuti hrvatsku zastavu. Već sutradan ujutro, 1. studenog 1918. Mignatta, talijanska brodica specijalne konstrukcije, slična upravljanom torpedu, prodrla je u pulsku luku i potopila ovaj brod, na kojem je bilo 250 hrvatskih mornara i pri čemu se utopio i prvi hrvatski admiral Janko Vuković.
Ipak, zahvaljujući znanju i sposobnostima brojnih pomoraca entuzijasta, ratna i trgovačka mornarica nadalje se razvija kako u vrijeme Kraljevine SHS tako i za vrijeme obiju Jugoslavija.
Danas Hrvatsku ratnu mornaricu čine Obalna straža Republike Hrvatske, Flotila HRM, Bojna obalnog motrenja i obavješćivanja (bOSMIO), Pomorska baza Split, Središte za obuku HRM i Zapovjedna satnija HRM. Zapovjednik Hrvatske ratne mornarice je komodor Robert Hranj, a zapovjedništvo je smješteno u vojarni „Sv. Nikola“ u Pomorskoj bazi Lora u Splitu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa