Predavanje „22. lipnja, druga strana priče“ održala je u utorak 21. lipnja u Dvorani Sv. Ivana Pavla II. u sisačkom Velikom Kaptolu dr. sc. Vlatka Vukelić s Odsjeka za povijest Hrvatskih studija.
Na početku dr. Vukelić je istaknula kako je ovo predavanje posvetila sisačkom povjesničaru Lojzi Buturcu koji već godinama pokušava da do šire javnosti dođe informacija o stvarnim događajima 22. lipnja 1941. godine. „Nova generacija hrvatskih povjesničara, neopterećena prošlošću, mnogo manje indoktrinirana, s razlogom ovaj događaj stavlja pod veliki upitnik, smatrajući kako se radilo o skupini članova lokalne partijske organizacije koja je u strahu pred viješću da je Njemačka prekršila pakt o nenapadanju i prijateljstvu sa Sovjetskim Savezom pobjegla u šumu. Lojzo Buturac je osobno razgovarao s Vladom Janićem Capom u kući njegove sestre i to je zabilježio još davne 1955. godine, taksativno po svim događajnim točkama od lipnja do rujna 1941. Prvih dana travnja 1941. srušen je u Sisku spomenik kralja Petra Karađorđevića. Za taj su čin osumnjičeni sisački komunisti i tako zvani „frankovci“ (kasnije su se prozvali ustašama), jer su im ciljevi bili podjednaki u odnosu na Kraljevinu Jugoslaviju. Zbog toga, a i radi sporazuma o nenapadanju od između Hitlera i Staljina od kolovoza 1939. pa sve do 22. lipnja 1941. godine sisačkih komunista i ustaša nije bilo nekih većih problema. Međutim, problemi su nastali, i to veoma ozbiljni, kad je Hitler prekršio sporazum sa Staljinom i 22. lipnja 1941. napao Sovjetski savez. Isti taj dan je Janić otišao u Petrinju i to da se s tamošnjim komunistima dogovori o povlačenju u ilegalnost. Marijan Cvetković je po istom zadatku pošao vlakom u Sunju i Kostajnicu. Navečer istoga dana, i Janić i Cvetković, našli su se u selu Žabno kod Siska, kod partijskih drugova Ive Lovrekovića i Jose Lasića. Uz još po nekoga člana partije, koji se tu zatekao, odlučeno je da se viđeniji komunisti povuku u ilegalnost i u prvo vrijeme da to bude Žabenska šuma. Tu u Žabnu su Janić i Cvetković i prespavali. Kao što se vidi, nema toga dana 22. lipnja 1941., nikakve Brezovice i nikakvoga odreda. Gospodina Lovrekovića sam imala prilike upoznati, a poznam i njegovu unuku. Ono što je nam bilo uvijek čudno kako njezin djed nije nikada htio pričati o tim događajima i nikada nije mislio da ima nešto bitno za ispričati, zapravo mislio je da je to sve bezveze. Lojzo Buturac nije jedini svjedok ove Janićeve priče te postoji još nekoliko svjedoka, a ove događaje imamo zapisane i u knjizi Miroslava Matovine i Dragana Božića iz 1981. godine. To sve ukazuju na to da je cijeli događaj bio povijesno nebitan“, rekla je predavačica.
Vukelić je ustvrdila i kako ono što bi se moglo koliko-toliko nazvati partizanskim odredom od dvadesetak ljudi, formirano je doista u šumi Brezovici, ali sredinom kolovoza te kako im Vlado Janić Capo nije bio zapovjednik.
„Mjesec dana su izvodili neke sabotaže, pa i ubojstva neizvježbanih i slabo naoružanih ljudi, a onda su se u drugoj polovici rujna, bježeći od Hrvatske vojske, pokušali pridružiti četnicima koji su ih otjerali. I to je priča o takozvanom prvom partizanskom odredu. Tu odmah treba demantirati i onaj mit kako je to bio prvi partizanski odred na području Europe. Rat u Europi traje od 1939. godine i znamo da su Poljaci imali svoj partizanski odred puno prije te je ta tvrdnja totalna neistina“, rekla je Vukelić te se u nastavku osvrnula na drugi događaj koji se dogodio na isti datum ali 1593. godine.
„Na isti dan dogodio se činjenično utvrđeni povijesni događaj. Bitka kod Siska odigrala se 22. lipnja 1593. godine. Izuzetno je značajna, jer je bila prekretnica koja je naznačila zaustavljanje osmanlijskog prodiranja dalje u Europu. Imala je i važan psihološki utjecaj, jer je njome po prvi puta nakon Krbavske bitke uspostavljena ravnoteža na hrvatsko-turskoj granici. Gotovo čitavu Europu je obišao i tiskani letak na kojem je bila prikazana prva velika pobjeda ujedinjenih kršćanskih snaga Srednje Europe protiv turske vojske, a zapovjednike kršćanske vojske hvalili su papa Klement VIII., njemački car Rudolf II. i španjolski kralj Filip II. Ovom veličanstvenom pobjedom završio je Stogodišnji hrvatsko-turski rat. Iz svega proizlazi da je još i danas dogma stasala u komunizmu neupitna. Povijesni arhivi govore drugačije, samo nositelji privilegija vrlo glasno ističu isforsirani događaj. Važnije je populističko obilježavanje marginalnih i upitnih događaja, jer se na taj način stječu jeftino i brzo politički poeni, dok se slavna i uistinu povijesno utemeljena hrvatska vojna povijest olako zaboravlja. Nije li uostalom vrlo perfidno jedan događaj ‘oteo’ slavu drugome? Jedan koji simbolizira komunističku Hrvatsku i onaj koji slavi kršćansku Hrvatsku u zajednici europskih naroda, ukazujući na činjenicu kako smo dio europske obitelji puno prije 2013. godine te kako je taj kulturno-politički krug za Hrvatsku jedini prihvatljiv. Postoji teza kako nam ovo obilježavanje treba kako bismo ‘pokazali’ da nam je država utemeljena na antifašizmu, što u načelu stoji, no suvremena Hrvatska utemeljena je prije svega na Domovinskome ratu i upravo se u tome najbolje vidi smisao hrvatske borbe za hrvatsku državu, a protiv svih totalitarnih režima“, rezimirala je Vukelić te zaključno istaknula kako je nejasno koji se to događaj 22. lipnja svake godine u šumi Brezovica obilježava kao državni praznik.
Tekst se nastavlja ispod oglasa