Istaknuti hrvatski teolog i pedagog, isusovac o. Ivan Fuček umro je u Zagrebu u nedjelju 12. siječnja u 94. godini života, 76. godini redovništva i 65. godini svećeništva, okrijepljen svetim sakramentima i okružen subraćom u isusovačkoj zajednici na Fratrovcu.
Sprovod o. Ivana Fučeka bit će u srijedu, 15. siječnja, u 15 sati na Gradskom groblju Mirogoj u Zagrebu.
Misa zadušnica služit će se u crkvi Bezgrješnog Srca Marijina, Jordanovac 110, Zagreb, neposredno nakon sprovoda, odnosno u 16.30 sati.
O. Ivan Fuček rođen je u Đurđevcu 1. srpnja 1926. u obitelji Antuna i Barbare (rođ. Kudumija), pobožnih ljudi i angažiranih vjernika, kao četvrti od petero braće i sestara. Školovanje je započeo u Đurđevcu, a nastavio u II. klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Još od dječačkih dana želio je postati svećenik. Zato je 1941. prešao u Nadbiskupsko sjemenište na Šalati. Ponajviše je želio kao misionar poći u Indiju, potaknut primjerom isusovaca o. Ante Gabrića i o. Antuna Vizjaka. Zbog nesigurnih ratnih prilika, u Družbu Isusovu iznimno je primljen prije mature, 30. srpnja 1944. godine. Nakon završenih filozofskih i teoloških studija u Zagrebu, za svećenika ga je 30. srpnja 1955. zaredio nadbiskup koadjutor Franjo Šeper, navodi IKA.
Budući da je Indija u međuvremenu zatvorila vrata misionarima, a komunistički režim nije davao putovnice svećenicima, postalo je jasno da će o. Fuček nastaviti apostolski rad u domovini, i to kao odgojitelj i profesor. Bio je odgojitelj najprije u šalatskom sjemeništu, zatim u isusovačkom kolegiju na Jordanovcu, pa u dubrovačkom sjemeništu. Disertacijom o Jurju Mulihu, isusovačkom misionaru iz 18. stoljeća, stekao je 1960. doktorat na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Iste godine imenovan je nadstojnikom Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove u Zagrebu te počeo predavati dogmatsku i duhovnu teologiju, a povremeno i druge kolegije. Istodobno je držao različite duhovne vježbe, tečajeve i propovijedi.
Godine 1962. imenovan je provincijalom Hrvatske pokrajine Družbe Isusove. U svojoj tridesetšestoj godini života bio je najmlađi provincijal među isusovcima. Bilo je to vrijeme Drugog vatikanskog sabora, obnove redovničkog života povratkom na izvore karizme, a u Hrvatskoj provinciji je izazov bio također njezin pravni i materijalni položaj. Imao je čast biti domaćin o. Pedru Arrupe, koji je bio prvi general Družbe koji je posjetio Hrvatsku provinciju i obišao gotovo sve njezine zajednice. Bile su to i godine previranja i početka krize duhovnih zvanja, a o. Fuček je upravo 1969. preuzeo službu rektora isusovačkog kolegija na Jordanovcu. Nije bilo lako, ali je mudro i uspješno proveo Provinciju kroz te izazove.
Kao rektor, započeo je kateheze za mlade laike na jordanovačkoj župi. Iz te skupine studenata potekli su brojni angažirani katolički intelektualci, koji su uvelike nosili buđenje vjere u godinama dolaska demokracije. Mladi su o. Fučeka potaknuli i nadahnuli za pisanje zanimljivih knjiga o životu vjere i kršćanskog morala. Uz to je godinama odgovarao na pisma čitatelja o religiozno-moralnim temama u Glasniku Srca Isusova i Marijina. Slično otvaranje laicima proživljavao je pod njegovim utjecajem Filozofsko-teološki institut na Jordanovcu, tada obogaćen odjelima „za kršćanski nazor“ (za laike), „za obitelj“ i „za trajno obrazovanje redovnica“.
O. Fuček je moralnu teologiju počeo predavati 1969. godine i otad je postala njegov glavni akademski interes. Godine 1980. pozvan je da moralnu teologiju predaje na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, gdje će ostati do umirovljenja. Nakon isusovaca Rajmunda Kunića i Ruđera Boškovića (prije 1773.), prvi je Hrvat redoviti profesor tog znamenitog sveučilišta. Dugo je bio duhovnik svećenika-studenata u Hrvatskom papinskom zavodu sv. Jeronima. Bio je član Međunarodne papinske teološke komisije (1980.-1985.), Bioetičkog centra Katoličkog sveučilišta Sacro Cuore u Milanu, raznih stručnih udruga i povjerenstava. Posebno je dragocjena bila služba teologa Pokorničarne Svete Stolice (Penitenzieria apostolica), koju je obnašao od 1995. do 2010. godine.
Po umirovljenju, djelovao je u isusovačkoj zajednici u Opatiji, te do 2016. ujedno bio duhovnik Misijskog sjemeništa Redemptoris Mater u Puli. Nakon toga je živio u isusovačkoj zajednici na Fratrovcu, gdje je do smrti molio za Družbu i Crkvu.
Kao odgojitelj i profesor, utjecao je na brojne generacije teologa i pastira Crkve širom svijeta, a oni nisu krili svoju zahvalnost i poštovanje prema njemu. Objavio je 27 knjiga te više stotina znanstvenih i stručnih radova. Ističe se niz od deset knjiga pod naslovom Moralno-duhovni život (2003.-2010.), u kojima na pastoralan i razumljiv način predstavlja kršćanski moral i askezu.
Njegovao je brižnu ljubav za svoj podravski zavičaj i hrvatsku domovinu. Godine 2006. govorio je ovako: „Na laicima, do sada s prigušenim glasom u Crkvi, jest da razbiju stanoviti pesimizam, lažnu nemoć, vjersku nepokretnost i neku stagnaciju koja pritišće čitav naš narod. Iz toga tunela treba brzo izići! Ne smijemo više dopustiti prvu ili odsudnu riječ negativcima, kritičarima koji samo ruše, onima koji su izgubili prave vrijednosti pa sve redom preko prljavih medija, uništavaju. Našu mladost imaju spasiti, postaviti na noge i hrabro – kroz katoličku formaciju osigurati kontinuitet katoličkoga identiteta našega naroda“.
Predsjednik Franjo Tuđman odlikovao ga je 1998. godine, a počasni je građanin Grada Đurđevca od 2010. godine.
Tekst se nastavlja ispod oglasa