U subotu 12. lipnja 2021. u Bratislavi je u 78. godini života umro istaknuti slovački kroatist Ján Jankovič, dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Rodio se 21. srpnja 1943. u Považkoj Bystrici. Na Sveučilištu u Bratislavi diplomirao je slovački jezik i povijest te srbokroatistiku, a 1974. doktorirao. Najveći dio karijere proveo je u Institutu za svjetsku književnost Slovačke akademije znanosti. Najveći je dio znanstvenog, stručnog i bogatog prevoditeljskog rada posvetio hrvatskoj književnosti, a djelomice i ostalim južnoslavenskim književnostima.
Kao znanstvenik bio je vrstan komparatist iznimno upućen u hrvatsku književnu baštinu te je najsuvremenijim metodama ispitivao prožimanje dviju kultura – hrvatske i slovačke, pronalazeći u svojim istraživanjima malo poznate ili posve nepoznate dodirne točke.
Među njegovim se brojnim djelima naročito ističu monografije Hrvatska književnost u slovačkoj kulturi do 1938. godine (Bratislava, 1997), Stanislav Mečiar – kroatofil (Bratislava, 2001.), Hrvatska književnost u slovačkoj kulturi II – 1939 – 1948 (Bratislava, 2002.) Lijepa naša je i naša, I. i II. (Bratislava, 2001. i 2005.) Autor je pedesetak kroatističkih znanstvenih studija, predgovora i pogovora u slovačkim edicijama hrvatskih pisaca te niza natuknica u slovačkim enciklopedijama i leksikonima o Hrvatskoj i Hrvatima.
Preveo je prozu Marije Jurić Zagorke (brojni romani u četrdesetak izdanja), Branka Belana, Ludwiga Bauera. Pavla Pavličića, Ivana Aralice, Hrvoje Hitreca, Jože Horvata, Mire Gavrana i Nedjeljka Fabrija, poeziju Maka Dizdara i Slavka Mihalića te drame Milana Grgića, Fadila Hadžića, Ivana Kušana, Milana Begovića, Iva Vojnovića i Mire Gavrana (petnaestak djela).
Bio je dobitnik Inine godišnje nagrade za promicanje hrvatske kulture u svijetu za 2003. Za dopisnog člana HAZU izabran je 2006.
