“Radujem se međusobnom poštovanju dvaju hrvatskih velikih znanstvenika”, ističe prof. dr. sc. Mihovil Biočić u osvrtu na knjigu Josipa Pečarića “Prof. emeritus dr.sc. MATKO MARUŠIĆ”.
Obradovala me ovogodišnja vijest iz Sjedinjenih Američkih država da su hrvatski znanstvenici akademik Josip Pečarić i profesor emeritus Matko Marušić uvršteni u 2% svjetskih znanstvenika s najjačim znanstvenoistraživačkim karijerama. A onda bih uvodno nastavio da je vrlo lijepo od akademika Pećarića koji je dao sebi truda da (u vlastitoj nakladi) objavi knjigu, tj. na jednom mjestu iznese istinu znanstvene i publicističke mukotrpne borbe (i svoje i Marušićeve), u olujama jugoslavenskih, srpskih i orjunaških publicističkih laži, kojima se obeshrabruje i duhovno ubija naš narod. Nije lako podnijeti često orkestrirane napadaje onih koji mrze svaku domoljubnu misao, objavljenu i čitanu, jer im ruši davno zacrtane mitove i zadatke, kako vanjskih tako i (što je još opasnije) naših hrvatskih slugu tuđincima svih boja.
U Uvodu svoje knjige Pečarić vrjednuje i cijeni Marušića kao književnika, publicista i iznad svega domoljuba, s kojim je dosta surađivao. Navodi njegov opširan životopis i djela. To je vrlo važno: da netko drugi, osobito veliki autoritet, to sve zapiše na jednom mjestu. Posebno mi se sviđa intervju s Marušićem na kraju Uvoda o njegovu sudjelovanju u Domovinskom ratu!
Sviđa mi se Biondićev tekst ”Zašto elokventni Radman nije prihvatio bačenu rukavicu”, osobito rečenica ”… upozorit će ugledni znanstvenik MM, koji je pozvao Radmana da pred hrvatskom javnošću raščiste ”pitanja o institutu u Splitu, o znanosti, financiranju, slavi, vjeri, filozofiji… o svemu”, a u svezi projekta Medilsa, navodi Biondić, najvažnija je ”,,.materijalna i etička strana projekta…”
Izvrstan je Čizmićev članak o Radmanu i Supeku! Iznenadilo me, kako navodi Čizmić, da je Supekov doprinos teorijskoj fizici 0 (nula!?), nakon čega slijedi stručna analiza! Izvrstan je i Jović, osobito zadnja rečenica u kojoj citira Marušića (”…Radman nije djelovao kao hrvatski znanstvenik…”). Ubitačno je istinit Marušićev članak ”Medils: Put novca će pokazati istinu”. Nakon toga teksta, Radman je trebao ili pokazati da Marušić nije u pravu ili zatvoriti Institut i od svoje imovine vratiti državi novac koji mu je dala! Vrlo je zanimljivo ovo sve o Medilsu, a Marušićeva rasprava je argumentirana, po mojem mišljenju neoboriva, ako ni zbog čega, a ono jer je Radman izbjegao sučeljavanje.
Dodao bih još nekoliko općih misli o knjizi, bez analize pojedinih članaka, jer to i nije svrha ovog napisa. Davno, kad bih pročitao neki Marušićev polemički tekst u novinama i/ili na portalima, jako mi se sviđao njegov znanstveni način pisanja (referencije), što je novo u aktualnim polemikama, a što upućuje na neoborivost iznesenog. Slično, novinarski, piše Čelan (knjiga o Smoji, gdje citatima njegovih obožavatelja i njega samog ruši njegov mit i prokazuje ga kao Miloševićevca, orjunaša, potkazivača…).
Mislim da treba biti zahvalan Pečariću što je složio u ovoj knjizi puno toga, što bi se zaboravilo da to nije učinio. Sve se zaboravlja! Vrlo su značajne Marušićeve beskompromisno istinite riječi o autoritetima (golemim – za javnost u režiji neobrazovanih novinara), na pr. o Đikiću i Radmanu, kad kaže:’’…da oni su dobri, ali nisu ono za što se samoreklamiraju, nisu genijalni…”.
Sve Marušićeve rasprave u medijima bi većinom bile „bačene u vjetar“’, da Pečarić (koji je najzaslužniji što I. Goldstein nije primljen u HAZU) nije primijetio vrijednost Marušićevih radova i polemika, tj. jednu idealističku borbu za istinu, kakvu i sam vodi. To nije borba protiv “vjetrenjača“ nego borba za bolju Hrvatsku! Ta i takva borba, ne samo od Pečarića i Marušića, hrani naš narod, pomaže mu preživjeti u moru objeda i laži; ona simbolično i doslovno spašava brojne živote i daje nam snagu za opstanak!
Naposljetku, ova je knjiga svjedočanstvo o Marušićevoj borbi za istinu, od Haaškog suda do borbe za istinu o Jasenovcu (”Ne ćemo pristati ni na što, osim istine o Jasenovcu”), borbi za tradicijske vrijednosti hrvatskoga naroda a protiv pomodarstva novih ideologija (LGBTQ…), pisma UN, HAZU i „Kusićevu“ Povjerenstvu za suočavanje s posljedicama vladavine totalitarnih sustava, borbi za slobodu javnog govora i znanstvenog iznošenja istine. Nevjerojatna je Marušićeva oduševljenost zbog novopronađene istine (npr. o neosporivom matematičkom dokazu krivotvorenja popisa žrtava Jasenovca Banića i Elezovića) koja ruši objede i laži stare pola stoljeća i čiji su autori mislili da nikad ne će biti raskrinkani!
Gotovo svaku novootkrivenu istinu koja ruši more laži Marušić drži povijesnom, ne zato što ona doista jest, nego zato što vidi da postoje ljudi, novi, mladi znanstvenici, genijalci koji ispunjavaju njegove i naše čežnje za istinom i sigurnom budućnosti hrvatskoga naroda; slično je to u jednom od postignuća na znanstvenom području – s onih 150 mladića i djevojaka koje je poslao vani na usavršavanje – ali da se vrate doma!
Drago mi je da je baš veliki Pećarić objavio ovu knjigu te da ju je završio Predgovorom „Zvonimirova lađa“ iz Marušićevevelebne knjige„Mi Hrvati“, jer taj je predgovor za mene najljepše što je Marušić napisao. (Vjerujem i znam da ta knjiga nije posljednja…) Nadam se da Pečarić radi i na još jednom dokumentiranju Marušićevih djela, koji je on doista zaslužio i kao znanstvenik i kao čovjek.
Prof. dr. sc. Mihovil Biočić
Sućurac, 5. lipnja 2021.
