U novije vrijeme često čujemo kako se neke pojedince i skupine naziva mučenicima. Ovih je dana čak i carigradski patrijarh mučenicima cijeloga pravoslavlja nazvao sve Srbe koji su u jasenovačkom logoru stradali u Drugome svjetskom ratu. Ovdje ne ćemo o brojkama, jer smo o njima na portalu Crkve na kamenu govorili prije nekoliko dana, ali začuđujuće je da taj uglednik pravoslavlja ponavlja višestruko uvećan broj stradalih i sve ih naziva mučenicima. Zasigurno mnogi od njih bili su deklarirani ateisti, bezbošci pa svoje stradanje nisu posvetili idealima kršćanstva i pridružili ga Kristovoj žrtvi na križu. Zato se valja prisjetiti koji su to uvjeti potrebni da bi se nekoga nazvalo mučenikom, piše na cnak.ba
Grčki termin μάρτυς ili μάρτυρ, a latinski martyr (svjedok) najprije je korišten za apostole kao očevidce i svjedoke vjere u život i uskrsnuće Kristovo. Ubrzo su se tim pojmom počeli označavati oni koji su i po cijenu života ostajali vjerni Kristovoj radosnoj vijesti, da bi od polovice 2. stoljeća termin mučenik bio rezerviran samo za one koji su kršćanstvo posvjedočili svojom krvlju. Ostali svjedoci Istine nazivani su “ispovjedaocima” (confessores). Kršćansko mučeništvo temelji se na uzorima iz Staroga Zavjeta (Eleazar, Makabejci) i novozavjetnih Djela apostolskih (sv. Stjepan Prvomučenik, apostol Jakov st.). Štovanje mučenika počelo je u 2. st., a u 3. st. postaje općeprihvaćenim. Od 4. st. nad grobovima mučenika počele su se podizati crkve. U teološkoj tradiciji mučeništvo se smatralo djelom koje briše sve grijehe, a u nekrštenih “kršćana”, katekumena, nadomještalo je krštenje vodom (baptismus sanguinis – krštenje krvlju). Već u prvim stoljećima kršćanstva nastali su prikazi o životu i smrti mučenika acta martyrum.
Da bi netko dobio naslov kršćanskoga mučenika potreban je jasan dokaz da je ubijen zbog mržnje prema vjeri (in odium fidei), a ne poradi nekoga drugog razloga koliko god bio plemenit, kao rodoljublje. Drugi važan uvjet da bi netko bio mučenik jest nepokolebljivo svjedočenje za Krista u trenutku pogubljenja. Tako kršćanski mučenik nije onaj tko u času pogibije ne oprašta, nego možda mrzi svoje progonitelje. Isto tako, kršćanski mučenik nije osoba koja prezire život kao dar Božji, što znači da se tu ne radi ni o kakvoj vrsti fanatizma, nego je to čovjek koji prihvaća kristovski način gledanja na svijet i stvarnost koja ga okružuje, te je za to svoje uvjerenje spreman podnijeti i nasilnu smrt. Znači, kršćansko obraćenje uključuje i spremnost na mučeništvo ukoliko do toga dođe, jer je ono pobjeda nad zlom, te zalog i jamstvo rasta Crkve. Mučeništvo je rođenje u Bogu i potpuna preobrazba u Isusu Kristu. Znači, oni koji su poginuli za neku ideologiju ili političko uvjerenje, ne mogu se nazivati kršćanskim mučenicima.
*Dr. Božo Goluža rođen je 26. veljače 1958. u mjestu Pješivac, općina Stolac. Osnovnu školu završio je u Crnićima 1973., a klasičnu gimnaziju 1977. godine u Zagrebu. Filozofsko -teološki studij pohađao je od 1978. do 1984. godine u Vrhbosanskoj bogosloviji. Zaređen je za svećenika 29. lipnja 1984. godine. Kapelan u župi Potoci bio je od 1984. do 1986. godine. U uredništvu lista Crkva na Kamenu radio je od 1986. do 1990. godine kao pomoćnik glavnog urednika, te lektor i korektor. Od 1988. do 1990. godine bio je i upravitelj Biskupijskog Caritasa u Mostaru.
Od 1990. do 1994. godine boravi u Papinskom Zavodu sv. Jeronima u Rimu. Na Papinskom Istočnom institutu u Rimu magistrirao je 27. svibnja 1993. na temu Društveno-religiozne prilike u prvoj Jugoslaviji, a 13. prosinca 1994. na istom učilištu obranio je doktorsku radnju s naslovom Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini 1918.-1941. Od 1994. godine voditelj je i urednik izdavačke djelatnosti Teološkog instituta u Mostaru. Iste godine postao je profesor opće crkvene i nacionalne hrvatske povijesti na Vrhbosanskoj bogosloviji, kao i na Teološkom institutu u Mostaru. Od 1995. godine profesor je povijesti i na Pedagoškom fakultetu u Mostaru, te od 1996. godine pročelnik Odjela za povijest i zemljopis na istom fakultetu.
Napisao je preko 70 novinskih članaka, objavljenih uglavnom u mjesečniku Crkva na Kamenu, a autor je i nekoliko znanstvenih radova. Teološki institut u Mostaru, u nizu knjiga Acta et studia, tiskao mu je već spomenutu doktorsku radnju 1995. godine.