Opet se dogodio nevjerojatan propust u našem Ministarstvu kulture i medija. Dogodilo se opet da se donose za hrvatsku kulturnu zajednicu iznimno štetne odluke, piše za Narod.hr izv. prof. dr. sc. Viktoria Franić Tomić o tome kako je ministrica hrvatske kulture umirovila Marka Marulića, a potom i barda hrvatske glume i kakve to veze ima s dubrovačkim piscima i srpskim presezanjima.
Ratne i moralne kataklizme uvijek ogole hrvatsko društvo – društvo u kojem su brojni na pogrešnom društvenom mjestu
U mirnodopskom razdoblju društvene su anomalije vješto zabašurene u naručenu propagiranu osrednjost, one su toliko učestale da su nas privikle na društvene nepravde i apsurdne kulturnopolitičke odluke. Jer u resoru poljodjelskih djelatnosti ne može se zabašuriti podatak o ovogodišnjoj proizvodnji mlijeka, u ekonomskom resoru ne može se zabašuriti podatak o prošlogodišnjem porezu i prirezu, ali se vjeruje da se u kulturnom resoru može uspostaviti uravnilovka jer navodno da talenti ljudski nisu mjerivi pa time ni iznimni.
No, to mogu vjerovati samo oni, koji ne razumiju bit umjetnosti, ni kulture. Samo oni koji nisu promislili etimologiju riječi talent, koji su zanemarili da je u drevnom antičkom razdoblju talent bio upravo mjerna jedinica ekvivalentna težini plemenitog metala. Da je talent podložan zamjenjivosti mogu vjerovati samo oni, koji ne razumiju simboliku na kojoj se temelji zapadnoeuropska kultura, oni koji ne znaju da se u simbolici talenta ili 60 mina utemeljena alfa i omega same naše civilizacije i kulture. Oni, nadalje, ne razumiju niti novozavjetnu parabolu o Talentu i njegovoj ništavnosti ukoliko se posvećenošću ljudskom ne multiplicira, ne umnaža. Stoga svako iznimno umjetničko ili znanstveno djelo koje je cjeloživotnom posvećenošću učinilo vidljivim taj isti talent, istina nije mjerljivo, nego je ono sama mjera vrijednosti!
Propust Ministarstva kulture
I tako se opet dogodio nevjerojatan propust u našem Ministarstvu kulture, dogodilo se opet da se donose za hrvatsku kulturnu zajednicu iznimno štetne odluke. Što je najgore svi smo se već priviknuli na tu destrukciju kulturnih i intelektualnih vrijednosti, svi smo se već pomirili sa stanjem u našoj kulturnoj politici, gdje se ne razumije da su Marulić i popularizacija čitanja sinonimi. Netko tko ne razumije da je Marko Marulić, koji je 1501. godine napisao prvi autorski umjetnički ep na hrvatskom jeziku upravo za ondašnje čitatelje koji nisu razumjeli knjige djačke, odnosno latinske, koji je napisao ep za hrvatski puk 1501. godine, ako nije sinonim popularizacije čitateljske djelatnosti, što to onda jest?
I pretrpjeli smo apsurdne saborske rasprave u kojima se odbacivala obljetnica tiskanja Marulićeve Judite, prve knjige koja je popularizirala čitanje na hrvatskom tlu (!) jer da je to Godina čitanja u Hrvatskoj?! I što može gore od toga za jednu nacionalnu kulturnu? Odbacivati obljetnicu hrvatskog pisca kojeg su čitali kraljevi poput Henrik VI. i s čijim su se knjigama pokapali sveci, može li gore… Ne može.
Devastacija umjetničkih vrijednosti
Ali mogu se hrvatske kulturne i umjetničke vrijednosti devastirati i dalje. Tako je naša Ministrica kulture odlučila umiroviti i Dragana Despota, jednog od rijetkih i nezamjenjivih glumačkih velikana u interpretaciji tragičkog žanra. On uzima mjesto mlađima, poručuje se populizatorski građanstvu, kao da je riječ o čovjeku koji ima osteoporozu pa više ne može kopati vinograd kao zdrav i snažan mladac, a koji, eto baš sad, nestrpljivo čeka na burzi rada. I što je najgore na takvu vijest je svaki kulturni djelatnik slegao ramenima uz misao Nihil novi sub sole u Hrvatskoj, jer kad je hrvatskom kulturnopolitičkom vodstvu vrijednost Marulićeva značaja teška za razumijevanje, kako bi shvatio značaj nekog svog suvremenika.
No u jeku ratne kataklizme ruskog napada na Ukrajinu, u trenutku zlosilja i dehumanizacije, ogolilo se vodstvo hrvatske kulturne politike kao Andersenov goli car, u spontanim ali i organiziranim događajima, prokazala se bezglavost hrvatskog kulturnopolitičkog vodstva, u trenutku kada se čitavom europskom svijetu važnost umjetnosti i kulture rastvorila kao nikada do sada! U trenutku kada je histrionski duh i opet preuzeo svoju prosvjetiteljsku ulogu. I dok se prijeti nuklearnim ratom, s druge se strane odgovara apelima u novospjevanim himnama i novoskovanim stihovima, u dirljivim izvedbama.
Znao je još Marulić da su kultura i umjetnost moćno oruđe
Uoči organiziranog Skupa podrške Ukrajini u Zagrebu 5. ožujka na Trgu bana Jelačića, prokazali su se svi propusti vodstva hrvatske kulturne politike upravo na jednom apriori političkom događaju. Jer znao je još Marulić da su kultura i umjetnost moćno oruđe kako u ratnim kataklizmama, tako i u mirnodopskim danima, ne tako ubojito kao glave nuklearnih projektila ali bučnije i dugotrajnije od njih.
Na zagrebačkom je trgu ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj, Vasil Kirlič, citirao Marka Marulića i očitao njegovu aktualnost petsto godina kasnije, ukrajinski veleposlanik ponovio je Marulove riječi, neki dan u Hrvatskoj, kao da su jučer napisane. Veleposlanik ukrajinski citirao je Marulića u srcu Hrvatske u kojoj se samo nekoliko godina ranije provodila kurikulna reforma bez tog istoga Marka Marulića u hrvatskom književnom kanonu i kojeg se godinu prije, prema izgovorenim riječima Ministrice kulture, ne samo željelo baciti u drugi plan zbog Godine čitanja, nego je gotovo ignorirana obljetnica knjige, koja je popularizirala čitanje prije petsto godina!
Na Trgu bana Jelačića pročitane su proročke riječi ukrajinskog pisca o ratu. I što se dogodilo – to su vrlo šlampavo izvela dvojica dobrih hrvatskih glumaca, ali glumaca koje ni Marulić, ni Gundulić ni Gaj ne bi angažirali da čitaju budnice protkane tragičnim događajima minulih stoljeća. To je na zagrebačkom trgu mogao pročitati samo, od Ministrice umirovljeni glumac, Dragan Despot. Sapienti sat.
Srpska preseznja, kulturna politika – kroz povijest je predstavljala začetak i kraj svake ratne kataklizme
Na zagrebačkom trgu pokazalo se da je potrebno čim prije položaj hrvatske kulture pridignuti s koljena u političkom programu vodstva Republike Hrvatske, da su tamo potrebni humanistički obrazovani ljudi koji poznaju iskonske vrijednosti kroatološke komponentne u europskoj civilizaciji i kulturi, koji znaju valorizirati kako kulturnu baštinu, tako i prepoznati današnje koordinate hrvatskog kulturnog života i njegovog mjesta u europskom i šire svjetskom kontekstu. U takvom sustavu ne bi nas iznenadilo ozakonjenje pokušaja Srbije da dubrovačku književnost prikaže svojom, na što su filolozi i sveučilišni profesori upozoravali godinama.
Još 2013. godine povodom uvrštenja dubrovačkih pisaca u ediciju Deset vekova srpske književnosti naglasili smo da dubrovački kanonski pisci poput Držića, Gundulića, Boškovića ne predstavljaju samo kanonske osobe nego oni simboliziraju sanctum locus, odnosno posvećeno mjesto, a to je Dubrovnik. Naglasili smo, da su, nažalost, takva srpska presezanja dubrovačke književnosti krajem osamdesetih godina 20. stoljeća bila zloguki nagovještaj rata i prethodila bombardiranju Dubrovnika 1991. godine. Paradoksalno je stoga da je dubrovačka dionica hrvatske književnosti u Jugoslaviji, u vrijeme pisanja prve verzije Memoranduma Srpske akademije, bila barem na papiru zaštićenija i to notornim ustavom iz 1974. godine.
Kulturna je politika kroz povijest poput lakmus papira nagovještavala kako ratne kataklizme, tako je prizivajući na mir i čovječnost, bila važnom dionicom protiv dehumanizacije čovjeka. Nije slučajno da svijet ruskim liderima uz ekonomske sankcije, uvodi i one koje se tiču sportskog, umjetničkog, odnosno kulturnog rada. Nije to nimalo neobično kad znamo, da kroz ljudsku povijest u borbi protiv dehumanizacije čovjeka, ostaje samo – kako je Krleža iz mračne prošlosti Drugoga svjetskoga rata poručio – kutija olovnih slova, zaključuje izv. prof. dr. sc. Viktoria Franić Tomić
O autorici
Izv. prof. dr. sc. Viktoria Franić Tomić rođena je 1978. u Metkoviću. Diplomirala je 2005. na Odsjeku kroatistiku i slavistiku Filozofskoga fakulteta u Zadru. Doktorsku disertaciju Biografija i djela Marina Držića kao intertekstualni diskurs obranila je u rujnu 2010. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu.
Izvanredna je profesorica na Odsjeku za kroatologiju Fakulteta hrvatskih studija.
Franić Tomić objavila je knjige Tko je bio Marin Držić (MH, Zagreb 2011), Dramaturški eseji: iz Splita na scenu gledat (AGM, Zagreb 2012), Književnost ranog novovjekovlja u Boki kotorskoj (suautor S. P. Novak, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 2015), Abrahamova žrtva: Abraham i Izak u hrvatskoj književnosti i njihove europske inačice (MH, Zagreb 2015) te niz znanstvenih radova otisnutih u zborničkim i periodičkim publikacijama (Dani hvarskog kazališta, Croatica et Slavica Iadertina, Dubrovnik, Anali Zavoda za povijesna istraživanja HAZU u Dubrovniku, Nuova rivista storica).
Na Odjelu za kazališnu umjetnost Umjetničke akademije u Splitu predavala je više godina predmete Dramaturgija I, Dramaturgija II, Dramaturgija III, Dramaturgija IV. Rezultat njezina istraživačkog rada je i pronalazak najstarije hrvatske kazališne ilustracije (1518) u knjižnici gradića Bagnocavallo pokraj Ravenne.
Franić Tomić redovitom je suradnicom Vijenca, književnog lista za umjetnost, kulturu i znanost, zatim Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže, gdje je objavila brojne priloge u Hrvatskoj književnoj enciklopediji te u Leksikonu Marina Držića. U brojnim je stručnim i kulturnim časopisima Franić Tomić objavljivala znanstveno-popularne tekstove iz područja hrvatske i europske kulture (likovnost, glazba, kazalište i književnost).
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
Tekst se nastavlja ispod oglasa