Prof. Miliša: Kada i kako sigurnost i anarhija postaju otklon od ideala slobode?

Atribut slobodnog građanina može biti zajamčen samo ako se oslobodimo sluganstava, konformizma, poltronstva, rezigniranosti… Apsolutna sloboda, bez odgovornosti, pretvara se u svoju suprotnost. Kada i kako sigurnost i anarhija postaju otklon od ideala slobode?, piše sveučilišni profesor dr. sc. Zlatko Miliša, pedagog, sociolog i društveni kroničar za Narod.hr.

Nikada ne bi smjeli odustati od ideala slobode. Svaki čovjek treba nastojati ostati vjeran osobnom rastu i razvoju nacionalne suverenosti. Kao uvod ove teme čitateljima poklanjam tri sjajna citata. Prvi je od oca Domovine Ante Starčevića: “Narod koji uvijek traži zaštitnika nije vrijedan slobode”.

Mi smo do te mjere devastirali ideale da izbjegavamo isticati ponos Hrvatske – heroje Domovinskog rata! Iz tih spoznaja slijedi ironična konstatacija književnika i publicista Stanka Bašića o tome kako su “Hrvati u Europi u situaciji djeteta koje je na svijet došlo protiv volje svojih roditelja, a koje se uzaludnom upornošću trudilo zadobiti roditeljsku ljubav”. Od Domovinskog rata do danas mi devastiramo ideal slobode. To je gotovo proročanski predvidio Bl. Alojz Stepinac koji je davne 1936. na jednoj propovijedi izrekao etično-povijesnu lekciju: “Ljubiti pravdu, a mrziti nepravdu – to je moje načelo. U ljubavi prema hrvatskom narodu neću se dati ni od koga natkriliti.”

U ovom osvrtu naglasak ću staviti na neke aspekte koje je u medijima iznimno teško naći jer nisu dnevnopolitičkog karaktera.

Sloboda nam treba kao zrak koji dišemo

Sloboda je ideal koji se nikada ne može do kraja realizirati. Ideali su s aksiološkog motrišta “vrhovna dobra” (Aristotel) i (kao takvi) nedostupni empirijskoj provjeri. Ideali su isto što i za psihologe terminalne vrijednosti (po Rokeachu) jednakost, sloboda, sreća, ljubav… koje nije moguće empirijski ispitati. No, to ne znači da im trebamo težiti. Upravo suprotno: Nikada ne bismo smjeli odustati od ideala slobode! Slobodu bi mogli odrediti kao “poticajni ideal” (E. Bloch). Od ideala se nikad ne odustaje! Svi su ideali vrijednosti, ali ne i obrnuto. Ideali su (poželjni) “snovi” (L. Mumfrond u knjizi Mit o mašini). Ideali su trenscendentalni, neopipljivi, nije ih moguće definirati, ali nam trebaju kao zrak koji dišemo. “Otac” psihoanalize, S. Frojd je smatrao da samo jedno postoji gore od izgubljenih snova, a to je “izgubiti želju da ponovo sanjaš.”

Dok (se) čovjek traži ili vjeruje, dotle ima svrhu postojanja. Izazov je u stalnom propitivanju. Bit je u traženju, a ne u nalaženju. Pretpostavka je za to da njegujemo kritičku svijest i da znamo slušati mišljenja koja nisu u suglasnu s našima. “Ako sloboda išta znači, onda je to da je u pitanju svačije pravo reći svakome ono što ne želi čuti” (George Orwell).

Paradoksi slobode

Sociolog Zygmunt Bauman je u pravu kada je tvrdio da ne postoji apsolutna sloboda. On je prvi tretirao slobodu kao paradoks. “Ako trebam biti potpuno slobodan – što znači da mogu realizirati svoje namjere – drugi ljudi to moraju prihvatiti, čak i ako se te moje namjere ne slažu s njihovim željama… Sloboda je opća ili je nema.” U nastavku teksta iznosim sedam argumenta u prolog tezi o paradoksu slobode…

Sloboda za svakog pojedinca znači nešto drugo. “Nije lako naći sreću u sebi, ali ju nije moguće naći nigdje drugdje” (Agnes Reppler – Kovčeg za blago). Istraživanja koja ispituju odnos prema univerzalnim vrijednostima, primjerice sreći i slobodi, neće nikada moći dati univerzalne zaključke ni jednoznačne odgovore. Sloboda i jednakost su temeljna ljudska prava “no ne postoji država na Zemlji koja je može pretvoriti u činjenicu” (Honoré de Balzac).

Drugi argument iznosi Erich Fromm u knjizi Bijeg od slobode, prihvaćajući psihoanalitičku tezu da su u čovjekovim žudnjama za slobodom podjednako prisutne i one za moći ili podčinjavanjem. Onima koji bježe od slobode najlakše se manipulira, jer traže sigurnost. S druge strane, “karakter i hrabrost ne možete izgrađivati ako ljudima oduzmete inicijativu i samostalnost” (John Marks Templeton).

Treći argument: Nebrojni su pokreti u borbama za samostalnost i neovisnost naroda i postavlja se logično pitanje do kada tolerirati lažne “čuvare” nadnacionalnih interesa – federalista ili unionista, koji odlučuju o ishodu prava “malih” u borbama za slobodu i nacionalnu samostalnost. Francuski filozof Henri Hude svojevremeno je dao sjajnu opservaciju da su narodi diljem svijeta suočavaju s “novim totalitarizmom i njegovom formulom: počinje s apsolutnom slobodom da bi na kraju postigao savršenu diktaturu.”

Četvrti argument je iz područja odgojnog djelovanja: Trivijaliziranjem i relativiziranjem odgojnih vrednota djecu odgajamo u raspuštenosti, “i to nazivamo progresivnim odgojem. Mi smo ogrezli u pornografiji i bogohulnosti, i to nazivamo slobodom izraza. Izrugujemo se duhovnom naslijeđu naših predaka, i to nazivamo prosvjećenošću” (Oleg Platonov u knjizi Zašto će propasti Amerika?). Zavodljivi relativizam nudi neograničenu slobodu, a apsolutna sloboda, bez odgovornosti, pretvara se u svoju suprotnost. Izborili smo se za različita prava, ali ne i za odgovornost. Zavodljivi relativizam nudi neograničenu slobodu, a apsolutna sloboda bez odgovornosti, pretvara se u svoju suprotnost. Na primjer šutke smo dopustili da listovi za mlade, TV-programi, glazbeni spotovi, drame, reklame i najgledaniji filmovi potiču dokoličarenje, blasfemiju, nasilje i seks. “Niko nije tako beznadno porobljen kao oni koji pogrešno vjeruju da su slobodni” (Goethe).

Peti argumenti iznosi Milivoj Solar u knjizi Kritika relativizama ukusa, ovako zapisuje: “Načelno gledano, relativizam je danas omiljeno stajalište koje prevladava u shvaćanju života i svijeta, pa i u znanosti. No, osim što je shvaćen kao neka opreka dogmatizmu, nije nikakvo dosljedno filozofsko stajalište. Relativizam je u biti paradoks. Ustvrdimo li da je sve relativno, kako smo mogli doći do te tvrdnje? I ona je relativna. Ako je sve relativno, bi li to moglo značiti da je onda ta istina apsolutna?“

Šesti argument: Neki od pojave interneta smatraju da smo konačno došli u doba slobode izražavanja. Međutim, sve više ime agrumentata govoriti o antidruštvenosti tzv. društvenih mreža. Tako Richard J. Leider u knjizi Moć svrhe otkriva da nas “komunikacijske tehnologije sve više izoliraju, sve dok ta izolacija ne postane nešto normalno. One su izbrisale granice između rada i slobodnog vremena”.

I konačno, navodim zadnji argument u prilog tezi o paradoksu slobode… Korporatisti nude izbor da živimo u iluziji poretka kao pretpostavke reda, a anarhisti u iluziji kaosa kao pretpostavke redu. Ovo nesklad traži dodatna pojašnjenje koje Jordan Peterson u knjizi 12 pravila za život: Protuotrov kaosu vrlo plastično opisuje: “Naš život je kao tanki led na kojemu svi kližemo. Kada je led na kojemu kližete čvrst, to je red. Kada se dno raspukne, led puca i vi propadate kroz njega, to je kaos“. Smatra da što prije trebamo prestati “raditi ono što znamo da je pogrešno”, upozoravajući na posljedice osjećaja odbačenosti, gubitka smisla, ideala, beznađa, ravnodušja, nespremnosti na žrtve i odricanja. Peterson apelira da prestanemo sa saginjanjem: “Stajati čvrsto i uspravno znači širom otvorenih očiju prihvatiti zastrašujuću odgovornost života. To znači donijeti odluku da dobrovoljno preobrazimo kaos različitih mogućnosti.”

Antipedagogija i anarhističko poimanje slobode

Antipedagogija se poziva na načelo nemiješanja, neinterferiranja u odgoj i dozrijevanje. Antipedagozi, kao, primjerice, Ekkehard von Braunmühl, drže da djeca i mladi nemaju koristi od odgoja i obrazovanja. Zato predlažu deskolarizaciju, tj. aboliciju škole kao nepotrebne državne ustanove. Odbacuju odgojne autoritete kako bi se dijete nesputano razvijalo. Anarhistima je Summerhill School primjer slobodne škole, a država koja “po sebi” sputava dječje slobode. Sadržaj obrazovanja vide u nesputanoj/spontanoj volji učenika, bez nadzora autoriteta. Krajnja namjera antipedagogije jest potpuna autonomija, odnosno neovisnost djeteta o svim autoritetima. Počinje se sa slamanjem veza između roditelja i djeteta. Roditelji koji preferiraju takav stil “odgoja” djetetove želje stavljaju u središte svega. Ako dijete želi najnoviju marku mobitela oni će je bezuvjetno ispuniti. Ako poželi po čitav dan “visiti” na različitim ekranima, opet i tu nema zabrana! “Razlika između tehnologije i ropstva jest u tome da su robovi bili potpuno svjesni da nisu slobodni” (Nassim Nicholas Taleb).

U anarhističkoj strategiji samo budale ginu za ideale, a slobodan je onaj tko prkosi normama, nacionalnom identitetu, suverenosti, autoritetima… Opasnost proizlazi iz anarhističkog pamfleta: “Ondje gdje umire autoritet, rađa se sloboda”. Na nama je da je odbacimo s porukom: Ondje gdje umire autoritet nema slobode! “Sigurnost bez slobode je ropstvo, a sloboda bez sigurnosti je anarhija. ” (Zygmunt Bauman) Odbacivanjem odgoja i etičkih načela približavamo se sumraku kultura.

Sigurnost nasuprot slobodi

Prema scenariju dirigiranog kaosa, čovjeku današnjice nudi se sigurnost umjesto (ideala) slobode. Građani diljem svijeta žive u stanju nametnutog (lažnog) izbora – mogu birati ili slobodu ili sigurnost. Opasnost od ograničavanja slobode u svrhu sigurnosti građana svakim je danom sve vidljivija. Ljude se zastrašuje opasnostima od međunarodnog terorizma, korupcije, kriminala, prirodnih katastrofa, virusa… To je matrica ideološke indoktrinacije kojom vlastodršci, u ime građanske sigurnosti, suptilnom strategijom ograničavaju ljudske slobode. “Znate li koja je moja jedina sigurnost? Da je nesigurnost jedina sigurnost. Ja u to zaista vjerujem. Kad se gleda ovaj svijet, tako rasipan, razbarušen, egocentričan, tako to izgleda.” (Zygmunt Bauman)

Jedno ispitivanje javnog mišljenja u Bugarskoj je pokazalo da dvije trećine ispitanika vjeruje kako je za dobrobit nacije najvažnija sigurnost koja uključuje i policijsko prisluškivanje građana te nemaju ništa protiv toga da ih vodi “čvrsta ruka”. Spremni su se odreći mnogih sloboda ako im bude zajamćena sigurnost. Bugarski sociolog Andrei Raičev misli da se iza takvih mišljenja krije neizvjesnost i strah. Raičev drži da će i u drugim zemljama građani početi tražiti da ih vodi “čvrsta ruka”. Zaključuje: “Kriza obrće uvjerenja i vrednote”. U takvim se vremenima širi lažna nada da je većinu problema moguće riješiti većim mjerama sigurnosti, a sustavno potiranje osobnih i društvenih sloboda je od manjeg značenja.

Povelja EU-a tretira sigurnost građana kao “polog” slobodi. U Povelji se sloboda tretira kao “pravo na slobodno kretanje iz jedne zemlje u drugu”. Istodobno se ograničava pravo kretanja od pandemije koronavirusa, a prije toga onima koji su pokušavali ući u Uniju kako bi pobjegli od rata, progona ili prirodnih katastrofa! Kada se sigurnost proglasi najvišom vrednotom, tada se (o)lako žrtvuju građanske slobode. “Posljednja od ljudskih sloboda jest izabrati vlastita stajališta” (Victor Frankl).

Od terorističkog napada na blizance 2001. godine sigurnost je došla na vrh preferiranih vrijednosti i u SAD-u. Žrtve toga terorističkog čina i danas se koriste kao paravan za oduzimanje brojnih prava. U ozračju neizvjesnosti lako je manipulirati slobodom. Sigurnost je nametnuta kao alternativa, a ne pretpostavka slobodi. Nametnuti strah od terorizma, kriminala, katastrofa … pretvara se u opću nesigurnost, a potom u želju za većom represijom i/ili prihvaćanjem brojnih represivnih mjera koje ruše temelje različitih aspekata slobode.

Slobode umjetničkog izražavanja s blasfemičnim porugama

Umjetnička sloboda ne znači slobodu ironiziranja nečijih svetinja. U ime slobode umjetnosti čovjek se ne smije osloboditi temeljnih etičkih postulata.

U nekim se reklamama vrijeđa osjećaje vjernika. Svojevremeno je prikazivana televizijska reklama s četiri mudraca, kojom se oglašavalo piće Red Bull. Reklama prikazuje likove koji predstavljaju Svetu Obitelj. Između četiriju mudraca jedan je Red Bull. Druga blasfemična reklama od kompanije Tele2 prikazivala je crnog ovna u ulozi svećenika. Takvih primjera ima sve više…

U koncepciji radikalnog moralnog relativizma, kada se vrijeđa vjeru i vjernike, to se podmeće kao sloboda govora ili pravo umjetničkog izražavanja. Na primjer, karikaturalno ismijavanje proroka Muhameda u “satiričkom” listu Charlie Hebdo godinama je vrijeđalo osjećaje vjernika. Pod krinkom satire, novinari i redakcija zapravo su se rugali vjernicima i različitim religijama. Isti taj list je svojevremeno objavio dvije rasističke karikature povodom tragične smrti trogodišnjeg sirijskog dječaka A. K-a. Na jednoj se prikazuje tijelo utopljenog dječaka, s popratnim tekstom: „Dokaz da je Europa kršćanska – Kršćani hodaju po vodi, muslimanska djeca se dave“. Na drugoj se prikazuje isti dječak uz tekst „Tako blizu cilja“, a iznad njega reklama McDonald’sa i tekst „Dva dječja obroka po cijeni jednog“. Isti list, Charlie Hebdou je svojevremeno prikazao karikaturu Boga s okrvavljenim rukama i automatskom puškom. Zato je Tomislav Ivančić apelirao: “Podivlja li sloboda otkinuta od savjesti, ona počinje razarati čovjeka”.

Atribut slobodnog građanina može biti zajamčen samo ako se oslobodimo konformizma poltronstva, rezigniranosti… Apsolutna sloboda, bez odgovornosti, pretvara se u svoju suprotnost.

* Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar

Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu. Autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale. Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV-emisija. Dobitnik je godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.