Donosimo kritiku teatrologinje prof. dr. sc. Sanje Nikčević na predstavu Teatra Gavran “Glasnogovornik”. Autor djela je Miro Gavran, režiju potpisuje Mladena Gavran, a glume Vinko Kraljević i Zoran Pribičević. Raspored izvedbi moguće je pronaći na stranici Teatra Gavran. Iduća izvedba održava se 24. ožujka u 20 sati u Maloj dvorani Lisinski u Zagrebu.
Svijetom putuje fotografija mlađahnog tiktokera na kojoj se vidi stariji goli muškarac s kojim je taj dječak očito u vezi. Sam tiktoker izgleda nekako neobično, očito se podvrgao/podvrgnuo silnim operacijama lica ne bi li izgledao što bliže nametnutom obrascu. Svi znamo da se „svjetska slava“ koja se broji u milijunima sljedbenika, a ne zahtjeva znanje, talent, istinsku ljepotu, dobrotu, snagu… postiže potpisivanjem ugovora s glavnim predstavnikom zla. On pak tvrdi da daje sve i ne traži ništa, tek tvoju dušu. Problem je u tome što je tvoja duša ono najvrijednije što imaš.
Svi pratimo u javnosti kako se u politici melju ljudi, gube duše. Svi znamo kako potpisivanje upravo spomenutog ugovora koji će im donijeti neograničenu moć ili nezamislivo bogatstvo opravdavaju uobičajenim floskulama: „tako se svuda radi“, „to je u politici normalno“, „ne može se drugačije“, „čovjek je pokvarljiva roba“, „čovjek je čovjeku vuk“ itd.
Mene, a i većinu ljudi, ne zanima seksualni odnos mladog tiktokera, ne zanima nas pokvarenost političara i njihovi izgovori. Nas zanima nešto drugo. A to je opisao Miro Gavran u duo-drami „Glasnogovornik“.
Dva lika na sceni
Gavran dovodi na scenu dva lika. Stari političar je vlast u sjeni, a tu vlast održava manipulacijama, ucjenama, prijetnjama, potkupljivanjem i svim ostalim sredstvima koja nudi ono potpisivanje ugovora. U prvoj sceni dolazi mu mladić kojeg će stariji političar postaviti za pomoćnika glasnogovornika vladajuće stranke i uvesti u politiku. To čini na molbu mladićeve majke, supruge pokojnog političareva prijatelja iz mladosti. Uz to želi njegovu pomoć u pisanju memoara koje svi iščekuju sa strahom, a političar ih smatra svojom oporukom i zaštitom od napada nakon što se povuče. No stvari se ne razvijaju kako je stariji političar zamislio jer mladić ima drugačija moralna načela…
Gavran, odličan u promatranju svijeta oko sebe i prenošenja toga svijeta na scenu, ovaj put prenosi politiku. Za razliku od raznih „hrabrih“ kritičara društva glavne struje koji uvijek napadaju one koji nisu na vlasti ili koji nemaju moć – Gavran govori o onima na vlasti, moćnima, o njihovim ugovorima i opravdanjima. Iako je „Glasnogovornik“ dobrim dijelom satira jer se prepoznaju konkretni likovi na vlasti i spominju prava imena u realnim događanjima i odnosima, to je odlična politička komedija.
Komedija je zato što Gavran silno duhovito na scenu stavlja obrasce vladanja/manipuliranja, prevara i svih drugih groznih stvari. Stavlja ih na scenu, u kazališni okvir koji nam daje distancu što navodi na smijeh i u toj distanci ih malo iskrivljuje pa se čine manje opasnima. Tim više što Vinko Kraljević s pravom mjerom igra starog političara koji je na zalazu pa ne izgleda preopasno i možemo mu se smijati. Međutim, cijelo vrijeme smo svjesni da su to jako opasne igre s ljudskim životima što cijeloj priči daje dodatnu dimenziju iščekivanja kad će političar postati stvarno opasan i što će se onda dogoditi.
Sretan kraj – dovođenje stvari na svoje mjesto
Komedija je i zato što ima sretan kraj, jer mladić naposljetku donosi ispravnu odluku. Sretan kraj nije „podilaženje glupoj publici“, već dovođenje stvari na svoje mjesto, odnosno potvrđivanje vrijednosti društva. Zato je komedija toliko voljena – samo smijanje ne bi bilo dovoljno. Da nam Gavran samo pokazuje obrasce manipulacije ljudima koje vidimo i u novinama, a smiješni su nam kad ih prepoznajemo na sceni u manje opasnom okruženju, to bi bilo – ha, ha, malo smo se nasmijali.
Ali Gavranu je to celofan, Gavrana u ovoj priči ne zanima raskrinkavanje ili prepoznavanje ovog ili onog političara. Gavrana zanima čovjek, zanima ga tko potpisuje ugovor i zašto i – što je još važnije – može li ga se odbiti potpisati. Postoje ljudske djelatnosti u koje je, tvrde neki, nemoguće ući ili u njima opstati bez tog ugovora. Opće je suglasje da je politika jedna takva djelatnost. „Glasnogovornik“ je odličan dramski tekst jer govori o onome što nas sve zanima: može li čovjek sačuvati svoju dušu? Danas, ovdje, u politici…
Budući da Gavran uvijek ima zanimljivih obrata u sadržaju, ne mogu vam sve ispričati, ali mogu reći da u ovom slučaju odlično razvija motivaciju obaju likova – njihovu međusobnu borbu, a još bolje njihovu borbu sa samima sobom. Fino nas vodi kroz dramu tako da zajedno s likovima nakraju shvatimo da njihovi objekti želje s početka nisu ono što im zapravo treba. I onda navijamo za ovo ili ono rješenje problema. Hoće li mladić postati isti kao i stariji političar, hoće li se političar moći promijeniti?
Dva ključna trenutka otkrivaju nam poruku
Dva su ključna trenutka koja vode do poruke komada. Prvi je pauza od smiješnih scena, kad mladić objašnjava zašto je odustao od šaha – jer „postoje gorke pobjede i dostojanstveni porazi“. Drugi je na kraju, kad mladić opravdava svoj odlazak iz politike ali pristaje na još jednu uslugu starijem političaru jer prije „dvije tisuće godina jedan čovjek se pojavio i svojim životom i smrću poručio nam da su praštanje i milosrđe važniji od svega“.
Nakon što političar kaže „Budi bolji čovjek od mene“, a mladić odgovori „To nije tako teško“, očito je još nešto: možemo donijeti velike moralne odluke, možemo na raskrižju skrenuti ispravno, ali ćemo morati paziti na svaki korak svoga puta jer je bitka za dušu svakodnevna. To nas tjera na razmišljanje i nakon predstave, tako da je ozbiljna kritika upućena nama samima i našoj brizi za dušu, više nego „potpisnicima“ ugovora koje prepoznajemo u javnom životu.
Do dolaska vladajućeg kanona to je bila prava funkcija kazališta: pokazati nam negativne i pozitivne primjere, potaknuti nas na razmišljanje, usmjeriti nas, ojačati, dati odgovor. Suvremeni vladajući kanon samo postavlja pitanja ili pokazuje sveopće crnilo i razara svaku vrijednost. Gavran pokazuje da svijet ima smisla, da postoji dobro i zlo i da svaki čovjek ima mogućnost izbora. To je u suvremenom kazalištu osvježenje i nasušna potreba.
Gledala sam predstavu dva puta…
Gavran je tekst napisao u godini korone, 2020., a premijerno je izveden u Teatru Gavran 29. travnja 2022. Igra i danas: u Zagrebu u maloj dvorani Lisinski, a može gostovati bilo gdje jer Teatar Gavran lako i rado putuje. Igraju Vinko Kraljević kao političar (koji cijelo vrijeme odlično vodi igru) i Zoran Pribičević kao mladić (koji u završnici pokazuje glumačku snagu i preuzima komad).
Gledala sam predstavu dva puta, na premijeri i nedavno (11. veljače 2023.). Premijera je bila uspjela, ali je predstava sada doista glumački sazrela. Glumci su se opustili, duhovite replike plasiraju mirno očekujući smijeh i puštajući ga da se razvije i zamre, emotivne obrate igraju točno i snažno, izgradili su karaktere tako dobro da ih je bilo doista užitak gledati – i drugi put. Mladena Gavran je režirala vrlo fino i uvijek se čudim zašto Teatar Gavran uzima druge redatelje kad Mladena to zna odlično napraviti.
Uz to je pisac promijenio redoslijed replika (razbio jedan veliki monolog u dvije scene u različito vrijeme) čime je dobio dinamičniju predstavu. Kad bi još izbacio neprimjerenu rečenicu o mladićevoj zaradi izradom lažnih diplomskih, što je potpuno nelogično za taj lik – imao bi doista savršenu priču.
Ovo je predstava koju mogu preporučiti za gledanje svima: i onima koje politika zanima i onima koje ne zanima, onima koji su u politici i onima koje je politika odbacila/izbacila ili su sami izašli… Zato što svatko od nas mora odlučiti što će sa svojom dušom, a nakon ove predstave će se sigurno zapitati gdje mu je duša i s kim je potpisao ugovor!
