U Srbiji je nedavno izglasan tzv. „Zakon o kulturnom nasljeđu“ u kojemu se djela stare dubrovačke književnosti proglašavaju i srpskom kulturom. O tom postupku srbijanske zakonodavne vlasti za Narod.hr govori profesorica s Odsjeka za kroatologiju Fakulteta hrvatskih studija u Zagrebu, prof. dr. sc. Sanja Vulić.
Dr. sc. Sanja Vulić redovita je profesorica na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. Predaje predmete Hrvatska dijalektologija, Nastava hrvatskoga jezika u dijaspori, Hrvatski tisak u dijaspori, Suvremena hrvatska književnost u staroj dijaspori, Tvorba riječi u hrvatskom jeziku; Suvremena hrvatska književnost u staroj dijaspori; Hrvatski tisak u dijaspori; Čakavska književnojezična baština; Fonologija hrvatskoga jezika. Voditeljica je projekta Suradnja s hrvatskim autohtonim zajednicama u dijaspori. Pokrenula je i vodi Ljetnu školu za nastavnike i studente hrvatskoga jezika u dijaspori.
> Prof. Vulić o ‘bunjevačkom jeziku’: Vrijeme je da se osvijestimo dok ne bude prekasno
> Dr. sc. Vidović o srpskom svojatanju hrvatske književnosti: ‘Neka zakonski zaštite srpsku bajku’
Držala je gostujuća predavanja na visokoškolskim ustanovama i sveučilištima u Japanu, Njemačkoj, Austriji, Kanadi, Mađarskoj, Poljskoj, Ukrajini, Rumunjskoj, Bugarskoj, i Sloveniji, također u Hrvatskom prevoditeljskom odjelu Europske komisije u Luxembourgu. Autorica je i suautorica devet knjiga, oko 180 znanstvenih i 300 stručnih radova te oko 480 kraćih radova pretežito popularnoznanstvenoga sadržaja. Izlagala je na 189 znanstvenih i stručnih skupova te održala oko 200 javnih predavanja u Hrvatskoj i inozemstvu. Uredila je i(li) priredila za tisak 15 knjiga. Piše jezičnu kolumnu u mjesečniku Matica Hrvatske matice iseljenika. Članica je uredništva časopisa Čakavska rič i Modruški zbornik.
Narod.hr: Nedavno je u Srbiji izglasan “Zakon o kulturnom nasljeđu” koji tvrdi da djela stare dubrovačke knjiženosti pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi. Kako, kao profesorica na Odsjeku za kroatologiju Fakulteta hrvatskih studija, komentirate taj čini srbijanske zakonodavne vlasti?
Dr. sc. Sanja Vulić: Bilo je samo pitanje trenutka kada će se u Srbiji donijeti jedan takav „zakon“. Kako to prokomentirati? U Srbiji se već od druge polovice 19. stoljeća, a naročito od početka 20. stoljeća teško mire s činjenicom da kao narod nisu imali ni renesanse ni baroka. A naučili su da ono što nemaju uzmu ili pokušaju uzeti od najbližega susjeda. Toliko su željeli promijeniti povijest da su prisvajanjem dubrovačke književnosti i kulture čak spremni prihvatiti da su bili i katolici, premda je dobro poznato koliko zapravo ne vole Katoličku crkvu u cjelini i optužuju ju za sve i svašta.
Narod.hr: Dubrovnik je dao iznimno značajan prinos hrvatskoj književnosti. Srpsko svojatanje tog dijela hrvatske književnosti konstantno je prisutno u srpskoj politici. Možete li nam reći nešto više o korijenima tog presezanja?
Dr. sc. Sanja Vulić: Nakon Vuka Karadžića i njegovih teorija o Srbima triju zakona (triju vjera) srpska filologija sve agresivnije počinje svojatati hrvatsku kulturnu baštinu, posebice dubrovačku. Od početka 20. stoljeća u Srbiji se sve više afirmira književni povjesničar Pavle Popović. Nakon raspada Austro-Ugarske i ulaska hrvatskih zemalja, pa tako i Dubrovnika u zajedničku državu sa Srbijom u kojoj Srbi imaju apsolutnu dominaciju, Pavle Popović dobiva savršene uvjete za pristup arhivu i knjižnicama u Dubrovniku. Istodobno odgaja novu generaciju svojih istomišljenika koji će poslije njega nastaviti na isti način. Nešto mlađi, ali dugovječniji od Popovića je filolog Aleksandar Belić koji u tom duhu djeluje sve do kraja pedesetih godina 20. stoljeća.
Pripovijeda se po Dubrovniku da je Beliću, kada je dolazio u Dubrovnik, cijeli Dubrovački arhiv morao biti na raspolaganju. Mogao je nesmetano uzimati što je htio. Kao jezikoslovac, Belić je promicao tezu da su svi ijekavski govori isključivo srpski, pa prema tomu i dubrovački. Ako je dubrovački govor srpski, onda je to i dubrovačka književnost. Belić je, kao i Popović, bio sveučilišni profesor, što mu je omogućilo da odgaja buduće utjecajne intelektualce istomišljenike i taj način rada s mladima u Srbiji funkcionira do danas, na svim njihovim sveučilištima.
Narod.hr: Na koji bi način hrvatska država trebala reagirati na zakon kojeg je Srbija nedavno donijela?
Dr. sc. Sanja Vulić: Službena hrvatska politika, kao i obično kada su u pitanju posezanja za važnim hrvatskim kulturnim dobrima, reagira kasno, ili prekasno, a nerijetko i neodlučno ili gotovo nikako. Bilo bi normalno da naša djeca u školi uče kako je u 16. stoljeću u renesansnom Dubrovniku književnik Nikola Nalješković pisao poslanicu Ivanu Vidaliću, književniku u Korčuli, u kojoj mu poručuje da se hrvatski narod njime ponosi. Nalješković nabraja da taj narod Hrvata, koji se divi Vidaliću, živi u Korčuli (koju naziva Krkar, prema antičkomu Korkira), Dubrovniku, Zadru, Šibeniku, Splitu i Kotoru (Tim narod Hrvata vapije i viče, da s’ kruna od zlata, kojom se svi diče: Krkar grad, lijepi Dubrovnik, Hvar, ravni grad Zadar, Šibenik, Spljet, Kotor).
Trebali bi također učiti da je Vidalić uzvratio kompliment Nalješkoviću, pa mu s Korčule u Dubrovnik piše: Časti izabrana Niko i hvalo velika, Hrvatska diko i slavo jezika. Vidalić je također napisao pjesmu u čast gradu Dubrovniku u kojoj, među inim, pjeva da je Dubrovnik kruna svih hrvatskih gradova: Dubrovnik grad svitli … Hrvatskieh ter kruna Gradov se svih zove. Dobili bi i informaciju da je dubrovački pjesnik Dominko Zlatarić, kada je prepjevao Sofoklovu Elektru i tiskao ju 1597. s još nekoliko svojih djela, tu svoju knjigu naslovio: Elektra trađedija, Ljubmir pripovijes pastirska i Ljubav i smrt Pirama i Tizbe, iz veće tuđijeh jezika u hrvatski izložene. (Tragedija Elektra; pastirska pripovijetka Ljubmir; Ljubav Pirama i Tizbe, iz većega broja stranih jezika na hrvatski prevedene).
Ovo, naravno, nisu jedini primjeri, ali vrlo jasno pokazuju što se prešućuje. Da smo od početka djecu i mlade u školama tako odgajali, imali bismo velik broj intelektualaca različitih naraštaja koji bi energično reagirali.
Narod.hr: Imate li još nešto što biste o ovoj temi htjeli poručiti našim čitateljima?
Dr. sc. Sanja Vulić: Europskomu sudu prijavljuje se sve i svašta, a Srbija želi članstvo u Europskoj uniji. Valjalo bi okupiti stručnjake i osmisliti argumentiranu tužbu s jasnim dokazima o otimanju intelektualnoga dobra iz prošlosti. S ovakvim „Zakonom o kulturnom nasljeđu“ Srbija ne bi smjela u Europsku uniju, zaključuje prof. dr. sc. Vulić u razgovoru za Narod.hr.
Prof. Vulić: Hrvatski jezik kao temelj hrvatskoga identiteta
„Hrvatski će jezik ostati u temeljima hrvatskoga identiteta. Koliko jezik bude očuvan, toliko će biti očuvan i identitet. Treći naraštaj Hrvata u iseljeništvu, koji ne govori hrvatskim jezikom, ima svijest o podrijetlu, ali nema pravi hrvatski identitet. Pravi hrvatski identitet imaju samo tamo gdje se govori hrvatski. Identitet je jači što se bolje vlada hrvatskim jezikom. U zajednicama u kojima se izgubilo poznavanje hrvatskoga jezika, mnogi odlaze na tečajeve hrvatskoga jer im je jasno da je to sastavnica koja ima nedostaje. Veliku će ulogu u očuvanju identiteta odigrati odnos prema mladima…”, istaknula je 2020. prof. dr. sc. Vulić za HRT:
