Svetkovina sv. Kvirina, zaštitnika Sisačke biskupije i grada Siska, proslavljena u subotu 3. lipnja u Sisku i njemu posvećenoj sisačkoj župi koja ujedno slavi i 30 godina postojanja. Proslava je započela okupljanjem brojnih vjernika, članova udruga i zajednica te predstavnika institucija iz javnog života ispred katedrale Uzvišenja svetog Križa, a uslijedila je procesija od katedrale ulicama grada do bazilike sv. Kvirina.
Svečano misno slavlje u bazilici predvodio je zagrebački nadbiskup i metropoli Dražen Kutleša u zajedništvu sa sisačkim biskupom Vladom Košićem i biskupima Zagrebačke metropolije te šezdesetak svećenika.
Na početku sve okupljene pozdravio je biskup Košić podsjetivši kako je ovu župu na današnji dan prije 30 godina osnovao kardinal Franjo Kuharić, a prvi župnik bio je preč. Alojzije Petranović.
”Neka nam sv. Kvirin izmoli hrabrost vjere u Isusa Krista”
Biskup je i čestitao novom zagrebačkom nadbiskupu na službi zaželjevši mu obilje Božjeg blagoslova svih svetih, a osobito sv. Kvirina i bl. Alojzija Stepinca. „Neka nam sv. Kvirin izmoli hrabrost vjere u Isusa Krista, hrabrost na žrtvu za zajedničko dobro, neka nas sve vodi Duh Božji, ispuni radošću zajedništva… Svi dobro došli i neka nas sve Gospodin na proslavu blagdana svetog Kvirina obdari radošću, zahvalnošću i mirom“, poručio je biskup Košić.
U homiliji nadbiskup Kutleša je istaknuo kako je naš sveti mučenik Kvirin zavrijedio nebesku slavu po svom najizvrsnijem svjedočanstvu ljubavi.
”Povijest kršćanstva snažno je obilježena različitim progonima, mučenicima i svjedocima vjere”
„Prinio je sama sebe za žrtvu upravo po riječima koje svetom Kvirinu pripisuje martirologij Svetog Jeronima: Uistinu sam postao svećenikom ako sama sebe prinesem za žrtvu Bogu. Svaka proslava svetog Kvirina doziva nam u svijest te njegove riječi. Danas s vama želim razmišljati upravo o mučeništvu kao pozivu na sebedarje i u aktualnosti toga poziva u današnje vrijeme. Mučenik je svjedok. Povijest kršćanstva snažno je obilježena različitim progonima, mučenicima i svjedocima vjere. Posebice u vremenu rane Crkve mučeništvo je bilo najuzvišenije oblik svjedočanstva za Krista, a mučenik je bio glavni kršćanski uzor.
Znakovito je da se tada grčkom riječi martius, Latinskom martyr označavalo i svjedoka i mučenika. Naime, izvorno značenje riječi martyr u svakodnevnom grčkom jeziku je svjedok, ali u vremenu u kojem je svjedočenje kršćanske vjere gotovo redovito dovodilo do mučeništva, postalo je posve prihvatljivo istom riječju označiti obje stvarnosti.
Mučenik je svjedok jer čini vidljivima stvarnosti koje su drugima iz raznih razloga ostale skrivene i nepoznate. Mučenik je svjedok onoga koji ga šalje i najizvrsniji dokaz da izvanredna snaga koja ga ispunja nije njegova nego Božja snaga. Mučenik je čovjek koji odabire smrt kao najuzvišenije čin vjeri jer je to naučio od svoga učitelja Isusa Krista, koji je i svećenik i žrtva koja se prinosi“, rekao je nadbiskup dodavši kako je mučeništvo gubljenje sebe kako bi drugi imali život.
U nastavku propovjednik se spomenuo pape Benedikta XVI. rekavši kako je isti u jednom od svojih govora o nasljedovanju opazio da je temeljni uvjet nasljedovanja Krista i u lagodnim i u teškim vremenima mučeništvo pravog gubljenja sebe.
Kao pšenično zrno
„Slično pšenično zrnu koji ne može donijeti ploda ako ne umre. A takvo je gubljenje sebe srž svake ljubavi. To mučeništvo funkcionira istom logikom i u dobrim i lošim vremenima. U vremenima progona jednostavni sjaj istine predmetom je protivljenja i osporavanja jer smeta i proziva jer je prijetnja svakoj oholosti. Križ je jasniji, a mučeništvo je izravnije. U vremenima blagostanja, kada su vjernici u miru i bez izravnih progona može se podleći kušnji zaborava sjene križa, a time i nasljedovanja Isusa Krista.
Mučeništvo gubljenja sebe tada iziskuje budnost uma i srca, perspektivu Božjega promisla, a koju otvara jedino život iz Riječi Božje. Potreban je napor neprestanog osluškivanja riječi kako bi umakli ravnodušnosti koja zamagljuje pogled i onesposobljuje za ispravno tumačenje okolnosti u kojima danas živimo.
Mučeništvo, pravo gubljenja sebe očituje se u nekoliko novozavjetnih paradoksa koje je Isus istaknuo, a koje su današnjem čovjeku teško shvatljivi. Prvi paradoks je da samo po smrti dolazi život. Pšenično zrno je bez ploda onoliko dugo koliko se čuva izvan zemlje kada se stavi u zemlju pokopa kao u grob, donosi svoj plod. Kada čovjek svoje osobne ciljeve i ambicije spusti s spala na kojemu su svrha sebičnim interesima i ugradi ih u služenje, tek tada postaje stvarno koristan Bogu“, rekao je nadbiskup te zaključio kako su upravo odanošću i vjernošću do smrti rođene i očuvane najveće vrednote koje čovječanstvo i kršćanstvo posjeduje.
Na kraju sve okupljene je pozdravio domaći župnik i rektor bazilike preč. Robet Jakica koji se osvrnuo na proteklih 30 godina ove župe zahvalivši Bogu na svim dobročinstvima kojima ju je obdario. Jakica je također čestitao na službi nadbiskupu Kutleši poklonivši mu u ime župe reljef koji prikazuje sv. Kvirina, rad sisačkog akad. kipara Marijana Glavnika.
Slavlje su animirali Zbor bazilike i Biskupijski zbor pod vodstvom Katarine Mandić. Proslavi je prethodila devetnica kojom su se Siščani i hodočasnici u bazilici duhovno pripravljali za proslavu svoga zaštitnika.