Roman “U registraturi” Ante Kovačića, kanonsko djelo hrvatskog književnog realizma, dobit će uskoro svoju prvu kazališnu inačicu u istoimenoj predstavi zagrebačkog Gradskog dramskog kazališta Gavelle u režiji Darija Harjačeka, čija će praizvedba u petak 27. studenoga, prema redateljevim riječima, na pozornicu teatra u Frankopanskoj donijeti poznatu priču u sasvim novom ruhu.
“Riječ je o izvanrednom tekstu jednog veličanstvenog pisca koji na bezbroj načina anticipira modernizam u hrvatskoj književnosti”, kazao je Harjaček u razgovoru za Hinu.
Prepun strasti, mraka, erotizma, taj roman otvara važna pitanja vezana u prvome redu uz interpretaciju pojma provincije, pitanja duboko ukorijenjena u našu podsvijest, pojasnio je redatelj koji je ujedno i autor dramatizacije romana.
Na dramatizaciju se odlučio puno prije nego je dogovorio suradnju o postavljanju predstave u Gavelli: “U nekom me trenutku nešto ‘zagolicalo’ vezano uz taj roman, želio sam na neki način promijeniti način na koji se on doživljava u postojećim školskim kurikulumima, gdje se u svjetlu hrvatskog književnog realizma uvijek tumači iz neke socijalne vizure”, kazao je Harjaček, kojemu je to treća režija u Gavelli.
“U njemu se Kovačić bavi temeljnim ljudskim pitanjima, pitanjima ljudske svijesti, podsvijesti, slobode, potreba, frustracija. Mislim da je jako važno vidjeti koliko je Kovačić prvenstveno moderan pisac i koliko je njegov jezik snažan”, pojasnio je.
Najpoznatiji i najznačajniji Kovačićev roman izlazio je u nastavcima u časopisu Vijenac 1888., a kao cjelina je objavljen tek 1911. jer ga je ondašnji građanski osjećaj za ćudoređe ocjenjivao previše nemoralnim. Pitanje nametnutih normi koje svoje ishodište imaju u crkvenom poimanju društveno prihvatljivog ponašanja jedan je od važnih motiva Harjačekove produkcije.
“Dosta sam se referirao na odnos prema crkvi jer mislim da je crkva danas najveći tabu u našem društvu, koji vrlo često stvara neke norme i pravila koje potom kroz različite vrste društvenog pritiska pokušava nametnuti na cijelo društvo”, pojasnio je redatelj.
Nije želio napraviti kritiku crkve kao institucije, već na neki način prenijeti ono što vjeruje da je i u srži Kovačićeva rukopisa: “osuda nečega što bi se moglo nazvati okamenjenom crkvom, farizejstvom. To je jedna jako važna tema u predstavi jer se postavlja pitanje može li postojati ljudska sloboda koja ide mimo pravila”, kazao je.
Grad i selo kao mitski prostori u svevremenskom kontekstu
Kompleksni klasični tekst Harjaček je postavio u “neko mitsko vrijeme, u jedan prostor koji nema vremena, koji se može interpretirati i kao prostor od prije 120 godina i koji se može tumačiti kao današnji prostor”.
“Taj je tekst duboko suvremen a mi smo ga otvorili prema nekim mitskim strukturama – ljubavnom trokutu, ljudskim odnosima koji funkciniraju kao svrevremenske teme. Čine mi se i danas vrlo aktualnima neki problemi koji postoje od Kovačićevog vremena, a to su prvenstveno pozicija crkve u društvu, odnos različitih socijalnih grupacija, odnos bogatih prema siromašnima, vjernika prema onima koji na drugačiji način žive ili na drugačiji način interpetiraju vjeru”, pojasnio je redatelj.
Radnja u romanu nije iznesena kronološki: pisac se stalno vraća unatrag, zapada u retrospekcije, umeće epizode. Harjaček je temeljnu strukturu adaptacije podijelio na dva dijela: “Grad” i “Selo”.
“Ivica Kičmanović je lik u kojemu se bore grad i selo. U hrvatskom društvu danas ne postoji aktualnija tema: ono nije podijeljeno po ideološkom principu, već po principu grada i sela, odabira strukture građanskog i strukture plemenskog društva. To je nešto što nas duboko obilježava jer mi nikako da učvrstimo svoju građansku poziciju. S druge strane, ne odustajemo od nje i ne predajemo se ni nekim tradicionalnim, plemenskim oblicima društvene strukture”, kazao je redatelj.
Toliko dugo dok postoji taj razdor, postoji i duboka nepomirenost u nama, a Ivica Kičmanović utjelovljuje u sebi upravo to “neko naše stanje danas”, dodao je.
Muškarac i žena, protjerani iz raja u suvremeni osjećaj primordijalne krivnje
Naslov romana odnosi se na okvir priče – registraturu u kojoj se zaposlio Ivica Kičmanović, nadareni dječak koji iz sirotinjskog seoskog okruženja odlazi u grad gdje ima priliku posve promijeniti tijek svojega života, što iz raznih razloga propušta učiniti, osuđujući sebe na prokletstvo života neispunjenih očekivanja.
Okosnicu za stvaranje prvog dijela predstave Harjaček je pronašao u liniji koja u romanu grad, odnosno boravak Kičmanovića u Illustrissimusovoj palači, interpretira kao boravak u raju na zemlji.
“U taj raj ulazi jedna žena i tu se na jedan simboličan način rekonstruira događaj izgona prvih ljudi iz raja. To đavolje iskušenje za mene je bila okosnica za stvaranje tog dijela predstave”, kazao je.
Drugi dio adaptacije odnosi se na povratak na selo, gdje je selo interpretirano iz pozicije Kičmanovića koji je već doživio propast, a cijela struktura funkcionira kao niz reminiscencija “prikazanih iz halucinirajuće pozicije čovjeka koji je u stanju delirijum tremensa”.
“Ivica Kičmanović je slabić, čija je slabost duboko ukorijenjena u njegovo biće. Ne može se osloboditi stigme vlastitog podrijetla i zbog toga neprestano misli da je nad njim počinjena neka nepravda koja ga pretvara u čovjeka koji će svoju poziciju žrtve htjeti neprestano isticati. Tako dugo dok je žrtva, tako dugo postoji opravdanje za njegovu propast”, pojasnio je redatelj.
“Riječ je o začaranom krugu gdje, gledajući veliki svijet koji se nikako ne ostvaruje u našim životima, postajemo duboko frustrirani i prepuni osjećaja krivnje prema sebi i prema drugima. Mislim da je to temeljni problem naše kolektivne svijesti: izgubili smo svaki optimizam jer neprestano okrivljujemo nekoga drugoga za naš neuspjeh”, dodao je. Kičmanovića glumi Igor Kovač, “koji ga upravo tako i tumači – kao čovjeka u kojega je upisana autodestrukcija”.
“Krutoj, mačističkoj strukturi svijeta u kojoj je jedino važno ostvariti određenu poziciju na hijerarhijskoj ljestvici” Harjaček suprotstavlja pitanje gdje se nalazi prostor intimne slobode. “Ono što je u temelju moje interpretacije toga teksta je pitanje može li neka osoba, koja je duboko okovana u nekim životnim okolnostima, sama za sebe pronaći vlastitu slobodu”, kazao je.
Tu potragu za osobnom slobodom utjelovljuje Laura: “Laura kroz svoju priču otvara mogućnost nekog drugog svijeta, ona neprestano traži vlastitu slobodu. Odlučili smo rehabilitirati njezin lik, koji Kovačić u svojoj interpretaciji pretvara u demona, ali samo zato što je ona slobodno misleća žena”. Utjelovljuje ju Ivana Roščić, i to “kao ženu s velikim životnim iskustvom, koju je život bacio u najmračnije zakutke i koja je iz toga stvorila jednu vrlo jaku karizmu”.
Ljubavni odnos između Ivice i Laure okosnica je Harjačekove predstave: “Ljubavna priča je kralježnica predstave, dramaturška autocesta kroz koju se provlači priča. Za mene je bio jako važan odnos muške i ženske sudbine, kao i pitanje na koji se način prelama sudbina jedne ljubavne veze, na koji se način ona razara zbog različitih principa, doživljaja života”, pojasnio je.
Metaforika koreografije, glazbe i jezika
Na predstavi je okupio ambiciozan glumački ansambl, ukupno dvadesetak glumaca, a osim Kovača i Roščić, glume još Ivana Bolanča, Siniša Ružić, Sven Medvešek, Sven Šestak, Nenad Cvetko, Janko Rakoš, Živko Anočić, Filip Križan, Zoran Gogić, Nikola Baće, Perica Martinović, Ksenija Pajić, Nela Kocsis, Jelena Miholjević, Antonija Stanišić Šperanda, Ivan Grčić, Ana Kvrgić i Anica Kovačević. Ivicu Kičmanovića u dječjoj dobi utjelovljuje Branimir Bobinac, odnosno, Matko Jakovljević.
“Krenuo sam od toga da postoje dvije uloge u predstavi: jedna uloga je grad, a druga selo. Kolektiv uvijek funkcionira kao jedno biće, kao grad s velikim ‘g’ i selo s velikim ‘s’, gdje glumački ansambl funkcionira jedinstveno kao opća slika grada, odnosno, sela”, kazao je Harjaček.
U tom je smislu koreografija jako važna jer se kolektiv kao jedno biće konstantno prelijeva kroz scenu, odražavajući dramske situacije, strukturu Kičmanovićeve svijesti i slično. “Jedan od najvećih dometa predstave je upravo to unisono funkcioniranje ansambla i tu je koreografkinja Ana Kreitmeyer napravila zaista velik posao”, napomenuo je.
Važan je i jezik, koji “nije ni govorni ni književni ni dijalektalni jezik, već jedan vrlo specifičan, mitski jezik”. “Htio sam da Kovačićeva neobična, izuzetno bogata jezična konstrukcija u predstavi doživi neki svoj scenski život, da dobije monumentalnost, da u njoj otvorimo jedan zaboravljeni korpus našeg jezika koji otvara prostor strasti, emocija i psihologije”, kazao je.
U tome mu je pomogla dramaturginja Ivana Sajko, “prava čarobnica jezika i velika stilistica, koja me je neprestano poticala na micanje jezika, oslobađanje prostora”.
U predstavi važnu ulogu ima i glazba, osobito u njezinom drugom dijelu, kao još jedan ključan posrednik atmosfere i psihičkih stanja: na sceni je čitavo vrijeme glazbenik Martin Turšić. “Koristimo snimke narodne glazbe iz ranih 60-ih godina prošloga stoljeća koja, kad je se izmakne iz konteksta, dobiva jedan začudan, čak morbidan karakter”, pojasnio je redatelj.
Glazba nije korištena kao romantična kulisa selu, već njezina sirovost i korpus tema kojima se bavi, interpretirana iz svijesti jednog sofisticiranog uma kao što je Kičmanovićev, postaju kulisa noćne more – pa glazba funkcionira kao kontrapunkt Kičmanoviću, dodao je.
Tekst se nastavlja ispod oglasa