Jedan od najčitanijih hrvatskih kolumnista – Nino Raspudić – objavio je novu knjigu “Čitat ćemo se još”.
Ovaj profesor talijanistike, filozof, književni kritičar, prevoditelj i publicist u novoj knjizi objavljuje “95 plus jednu kolumnu” u kojima je proispitivao domaću društvenu i političku zbilju.
Raspudić je jedan od najznačajnijih suvremenih hrvatskih političkih analitičara koji se ujedno ne libi otvoreno progovoriti o svojoj kršćanskoj vjeri i stavovima, a u novoj knjizi svoju “plus jednu” kolumnu posvetio je Zvonku Bušiću. Ističe da mu je taj tekst posebno važan jer bi se u nekoj drugoj zemlji o Bušiću snimali filmovi i pisale knjige, dok se kod nas – prešućuje.
“Naime, ljudi pogrešno misle da su Bušić i suradnici postavili eksplozivnu napravu s namjerom da ubiju. U avionu su imali nekakav lonac koji je glumio bombu, a nesretna okolnost da se izgubi ljudski život u konačnici je silno opterećivala i Bušića, jer to jednostavno nije bio cilj. Ostala mu je stigma terorista i krivnja za neželjenu smrt, što ostaje neizbrisivo. Ideja kolumne bila je tragedija peha i ljubav koja je opstala više desetljeća, pa i priča o Julie Bušić, djevojci iz fine američke obitelji, koja je osjetila tu vatru i na koncu posvetila život Hrvatskoj.”
Raspudić je svojim kolumnama izazvao brojne poleminke, a čak ga je tužio i Stipe Mesić zbog afere Patria, iako se to pokazalo neosnovanim. Iako napominje da po prirodi nije konfliktna ni svadljiva osoba, neosnovane napade ne može prešutjeti.
Jednu od niza polemika tako trenutačno vodi s Viktorom Ivančićem, koji je napisao za Raspudića da “šljaka u tri smjene kao dio intelektualne posluge vladajućeg aparata”, što je Raspudić za Večernji list komentirao ovim riječima: “Ako “intelektualna posluga” znači predavati talijansku književnost i pisati novinsku kolumnu gdje ovisiš o tržištu, ili pak nastupati na javnoj televiziji gdje za sitan honorar iznosim svoje mišljenje zbog kojeg i dobivam takve nasrtljivce za vrat, onda to jest tako. Paradoksalno je da nikada nisam bio vezan ni uz jednu vlast, da nikada nikakav novac nisam dijelio ni dobivao. Pišući tu kolumnu, bilo mi je čudno što se u srpskom tjedniku uhljebila gotovo cijela redakcija Ferala, redom etnički Hrvati koji su, smatram, neosnovano zauzeli taj dotok državnih sredstava namijenjenih za artikuliranje problema i tema vezanih uz srpsku manjinu. Na to sam dobio Ivančićevu tezu da sam ja glup, a u kasnijem odgovoru nije dotaknuo nijedan moj argument, već se uhvatio teze da valjda nisam baš glup ako sam u Jugoslaviji dogurao do saveznog natjecanja iz matematike, gdje nije prepoznao ironiju. Uhvatio se i činjenice mog podstanarstva, koju nisam navodio da bih kukao, nego kao paradoks da ja, koji pripadam “hrvatskom, državotvornom, vladajućem mainstreamu” živim život akademskog proletera, a on se kao veliki panker i buntovnik, pogotovo u to strašno Tuđmanovo vrijeme, tako obilno i dobro stambeno zbrinuo, a i sve kasnije vlasti brinule su se o njemu.”