Kada se govori o navodnoj sličnosti reinkarnacije i uskrsnuća, u smislu zagrobnog života, tada kršćanin mora biti vrlo oprezan – radi se o dva bitno suprotstavljena pojma!
U stvarnosti ova dva pojma i vjerovanja o zagrobnom životu gotovo da i nemaju sličnosti, osim o tome da čovjek živi i poslije smrti.
Reinkarnacija potječe iz istočnjačke hinduističke filozofije o transmigraciji duše. Ona je ˝religijski˝ koncept o vječitom krugu rađanja, umiranja i ponovnog rađanja, pri čemu se duša seli iz tijela u tijelo. Kakvo će tijelo, ljudsko ili životinjsko, duša dobiti u budućem životu, ovisi o „kvaliteti života“ u prošlom. Kao što većina zna, karma je naučavanje da će naša dobra djela biti nagrađena, a zla kažnjena u idućem životu. Sve je kod reinkarnacije cikličko ili kružno poimanje vremena, sve se vrti u krug.
Nasuprot tome uskrsnuće je vjera u život vječni koji čovjek dobiva kao dar Božje ljubavi po smrti i uskrsnuću Isusa Krista, novog Adama, čije Utjelovljenje u krilu zemaljske majke i žene Djevice Marije slavimo baš ovih božićnih dana. Tako, kroz utjelovljenog Boga i uskrslog Krista, tijelo dobiva veliki značaj. Kršćanstvo čovjeka gleda kroz Krista kao cjelovito i holističko biće – duh, duša i tijelo.
U indijskoj filozofiji tijelo je gotovo potpuno bez vrijednosti, a koju vrijednost kršćanima osobito daje Isus Krist – Bog u tijelu.
Osim toga, krajnji je cilj reinkarnacijom postići najviši nivo postojanja u kojem duša postaje jedno sa svemirom, sa „bogom“. Reinkarnacija dakle ide ruku pod ruku s panteizmom, naukom da je „sve bog i bog je u svemu“. Nauk o karmi, reinkarnaciji i panteizmu središnje su doktrine hinduizma, varijacije kojih su u posljednjim desetljećima postale veoma popularne u Zapadnom svijetu gdje i mi pripadamo.
Nasuprot hinduizmu i cikličkom poimanju vremena, kršćanstvo shvaća vrijeme kao linearnu funkciju, što u našem materijalnom svijetu i jest: čovjek se rađa, živi i umire. Nakon smrti dolazi sud, određena je vječna sudbina i to po milosti: Isus Krist je svojim životom, smrću i uskrsnućem otvorio vrata Raja i vječnog života s Bogom.
Ali u proslavljenom i uskrslom tijelu!
Nažalost, ideja o neprestanom rađanju i bezbrojnim šansama da se „popravi šteta“ svidjela se mnogima na Zapadu.
New Age filozofija i njezini poklonici zapravo i skupljaju samo takve pričice koje uvijek iznova niječu Isusa kao jedini Put, Istinu i Život po kojem čovjek dolazi, bolje rečeno vraća se Bogu. S vjerom u reinkarnaciju, nemamo nekog bitnog i motivirajućeg razloga da se pitamo koji je smisao života u odnosu na Boga i druge ljude. Nedavna istraživanja pokazuju kako skoro 60% Amerikanaca vjeruje da je reinkarnacija moguća, a vjerojatno je slično i u Hrvatskoj. Ne samo da je reinkarnacija prodrla na Zapad kroz mnoga New Age naučavanja, nego je došla i u neke ˝kršćanske˝ crkve, pa se često i Biblija citira na način kao da podupire vjeru u reinkarnaciju, ili barem mogućnost njezine koegzistencije s kršćanstvom i uskrslim Kristom.
Reinkarnacija izjednačuje čovjeka sa životinjama. Nauk o reinkarnaciji, u New ageu pozapadnjačen i prilagođen našoj civilizaciji, istinski je spiritus movens ljudi koji se gotovo misionarskom gorljivošću zauzimaju za prava životinja i prelazak na vegetarijansku prehranu – što nije loše ako ne poprima obilježja fanatizma i izjednačavanja ljudi i životinja. Znamo da su puno kršćanskih svetaca bili bliski prijatelji životinja i uza sebe imali neku životinju (sveti Franjo, Sveti Rok, sveti Ivan Bosco). Znamo da svaki istinski kršćanin cijeni i voli životinje kao Božja stvorenja. Ali unatoč tomu, nikada ni za jednu životinju ne može se reći da je ona član ljudske obitelji, kako se sve učestalije može čuti u svakodnevnom govoru ljudi koji pod vjerom u reinkarnaciju pridaju životinjama ljudske osobine. Ovakvom formulacijom suptilno se uklanja granica između životinja i ljudi koja je dana već Božjim stvaranjem, ali i Kristovom otkupiteljskom žrtvom. To je paradigma koja se potkrada u svakodnevni govor, čak i među kršćane.
Tako je danas New age mentalitet prožima svijest masa i prodire u svakodnevni govor, medije, kulturu. Najkraće rečeno i najjasnije: New age se predstavlja kao alternativa kršćanstvu.
Ali ne samo kršćanstvu.
On se nameće i kao alternativa svim “institucionalnim” i “organiziranim” religijama. Uklanja granice između stvorenja i Stvoritelja, čovjeka i Boga. New age promiče paradigmu prema kojoj kruna stvaranja više ne bi bio čovjek, stvoren na sliku Božju, što je okosnica kršćanskog nauka i zapadne civilizacije, nego sam život kao takav.
I tu je ključno razmimoilaženje između kršćanstva i New agea.
Životinje smatra našom braćom i sestrama koje, prema istom naučavanju, imaju istu besmrtnu dušu kao i ljudi koja se samo seli jedne u druge nakon smrti. Kršćani vjeruju da je svaka ljudska duša besmrtna i da se nakon smrti ne seli u druga stvorenja, već ta ista i originalna duša čovjeka pojedinca, živi u uskrslom tijelu u zajedništvu s Bogom kroz cijelu vječnost.
Zbog toga su reinkarnacija i kršćanstvo nespojivi.
Tekst se nastavlja ispod oglasa