Nedavno sam prisustvovao briljantnom govoru u Cambridgeu izuzetno pronicljive kvazi-proročice, Mary Harrington. Govorila je o dobu društvenih mreža i predstavila u kojoj mjeri, po njezinu mišljenju, nismo toliko na rubu transhumanističkog svijeta, nego već živimo u njemu. Istaknula je kontracepcijske pilule kao prvu veliku transhumanističku inovaciju koja nas je, kako je rekla, “pomaknula u potpuno novu paradigmu s obzirom na to što medicina i zdravstvena njega zapravo jesu”. Harrington je započela kao feministička misliteljica, a danas sebe naziva “reakcionarnom feministicom”, što brzo postaje naziv za nekoliko javnih intelektualki koje određene feminističke kritike razvijaju u sveobuhvatni napad na kasni modernizam, piše Sebastian Morello za The European Conservative.
Kontracepcijske pilule, argumentira Harrington, promijenile su zdravstvenu skrb kao disciplinu koja je isključivo organizirana za liječenje slabih tijela kako bi uključila mijenjanje tijela koja dobro i pravilno funkcioniraju kao da su problemi koje treba riješiti. Dok kontracepcija per se sprječava prokreativni čin, pilula je jedinstvena u tome jer mijenja ono što bi inače bilo prirodno funkcioniranje tijela. Ona argumentira da nas je to pomaknulo u transhumanističku epohu, u koju smo sada daleko više ukorijenjeni nego što shvaćamo.
>Kulturno neutralne institucije su opasna zabluda klasičnog liberalizma – one nikada nisu postojale
Postoje različiti načini, primjećuje Harrington, po kojima smo već uvelike transljudi. Moderna osoba većinu svojih odnosa vodi na bestjelesan, tehnološki posredovan način. On je, u mnogim svojim ponašanjima, usvojio tehnologiju ne samo kao alat koji se koristi, već i kao učitelja pomoću kojeg se može formirati. Umjesto da razvija mišljenja kako bi živio bolje, on uopće ne živi, a po navici reagira na obavijesti društvenih medija o tome – shvaćate – kako živjeti bolje.
Avatari
Ne uspijeva svojoj djeci posvetiti pažnju koja im je potrebna dok “skrola” komentare na web stranicama za roditelje. Vlastito roditeljstvo prenosi na razne ekrane po kući. On više nema navike oštrog pamćenja jer svoje pamćenje prepušta svom telefonu, koji umjesto njega može pozvati bilo koju informaciju koja mu je potrebna. On se samo iz nužde kreće u svijetu predmeta; njegovo pravo ja je avatar koji se ‘povezuje’ s drugim bezličnim avatarima kibersvijeta, ‘svijeta’ koji se sada čini osjetno stvarnijim od domene “predmeta u stvarnoj veličini”; kako je filozof J.L. Austin nazvao naš svijet osjetila, to se sada čini dalekim i nezanimljivim područjem.
Ideje i događaji
U svom govoru, Harrington je citirala povjesničara i filozofa Yuvala Hararija, rekavši da je “Modernost u biti pakt koji mijenja smisao za moć.” Ona je pratila ovaj ‘pakt’ sve do Bacona i Descartesa, što je uobičajena tema među povjesničarima ideja. Nizvodno od njihovih filozofskih svjetonazora, tvrdila je, našli smo se iscrpljeni i ‘razočarani’ u kasnom modernizmu, pa stoga trenutno svjedočimo u ‘transhumanističkoj revoluciji’ posljednjem očajničkom pokušaju povratka smisla. Prema Harrington, u ovom transhumanističkom nastojanju tehnološkog preuzimanja, uglavnom vidimo novi oblik gnosticizma koji se pojavljuje kao konačna potraga za smislom, prije nego što pothvat bude potpuno ugušen paradigmom čiste moći. “Gnosticizam” ovdje uglavnom znači radikalno konceptualno odvajanje uma i tijela, razumijevanje “sebe” kao osobnog identiteta samo slučajno povezanog s tijelom, i borbu za emancipiranje sebe od utjelovljenog iskustva.
Neću pokušavati dalje predstavljati sadržaj Harringtoničine iznimno bogate analize onoga čemu svjedočimo u skoro potpuno tehnologiziranom dobu kasne moderne — ili onoga što je ona nazvala “hipermodernošću” — jer će njezine ideje biti predstavljene opširno, i s odgovarajućom strogošću po kojoj je poznata, u nadolazećim kolumnama za UnHerd (gdje se može pronaći većina njezina rada). Međutim, želim sugerirati da je jedan od stalnih problema povezanih s povjesničarima ideja općenito, i problem koji sam otkrio u njezinom prikazu, to što oni vide ideje kao učinkovite uzroke ideja i događaja, ali rijetko vide događaje kao učinkovite uzroke ideja. Ovo je, čini mi se, greška. Doista, nisam uvjeren da ideje posjeduju priličnu kauzalnu moć koju smo im skloni pripisati – budući da smo takvi kakvi jesmo, neumjereno oblikovani krnjom epistemologijom racionalizma.
Engleski građanski rat
Bez sumnje je istina, na primjer, da je ugovorni stav kojim je Thomas Hobbes proklinjao disciplinu političke filozofije silno utjecao na svijet i zauvijek promijenio politiku, i to sigurno nagore. Također je bez sumnje istina da je Hobbes bio duboko upoznat s političkom tradicijom zapadne Europe i svjestan da ju njegov um dekonstruira poput crva u drevnoj crkvi. Unatoč tome, želio je stati na kraj barbarstvu jednom zauvijek, iskorijeniti krvoproliće ljudske povijesti podčinjavanjem mahnitih strasti ljudske košnice “smrtnom bogu” drakonskog autarha. Ova univerzalna servilnost, na koju bi svi pristali kroz ugovor koji je čovjeka izdigao iz njegovog prirodnog atomiziranog stanja u društvo Levijatana, istodobno bi ga otkupila. Takvo gledište nije pretežito izazvano iz svijeta ideja, već krvlju engleskog građanskog rata, čije je zapanjujuće nasilje – s bratom koji ubija brata, i ocem koji ubija sina – potreslo Hobbesa do srži.
Vestfalski mir
Uzmimo još jedan primjer: bez sumnje je istina da je privatizacija vjerskih uvjerenja ili moralnih tvrdnji koje navodno proizlaze iz objektivnog shvaćanja dobra – proces privatizacije koji je glavna karakteristika liberalizma – nastala konvergencijom određenih ideja koje su propagirane u anglosferi naslijeđem Lockea, a na kontinentu nasljeđem Rousseaua i filozofa (op. prev. Montesquieu, Voltaire, Diderot). Ali ova privatizacija dobrog života također je nastala redukcijom vjerskih uvjerenja na nešto proizvoljno određeno nacionalnim granicama Vestfalskim mirom, koji je i sam bio odgovor na ideje proizašle iz iskustva Tridesetogodišnjeg rata.
Moja poanta je da genealogija liberalizma, koji se preobrazio u progresivizam, koji i sam brzo postaje transhumanistički utopizam, nije samo jedna od niza ideja u uzročnom lancu, već složena uzročna međuigra ideja i događaja. I te ideje i događaji obojeni su ljudskom patnjom, iz čega je proizašlo pitanje kako pristupiti problemu ljudske patnje, i u konačnici ga popraviti.
Izbjegavanje boli
Ne poričem glavni smisao Harringtoničine tvrdnje, da je transhumanizam i poseban razvoj transhumanizma na koji se ona usredotočila, primjerice naša bliža migracija u Metaverzum, nova vrsta drevne hereze gnosticizma. Međutim, mislim da postoji još jedan aspekt koji se manje temelji na genealogiji ideja, a više na iskustvu patnje i tekućem i zlosretnom projektu liberalizma za uklanjanje patnje.
Kada je John Locke, u svom Pismu o toleranciji, sugerirao da bi zakon zemlje trebao dopustiti svu vjersku praksu i vjerovanja (osim rimokatoličkog) sve dok takve vjerske obveze nisu u sukobu sa zakonom zemlje na taj je način – budući da je politika bila javna stvar, a religija privatna stvar, prema Lockeu – on je stavljao u prvi plan prvo načelo liberalne tradicije.
John Locke
To je načelo da sve tvrdnje o cilju zbog kojeg postojimo predstavljaju privatna mišljenja, koja državu ne bi trebala zanimati: država bi se trebala baviti samo onim moralnim zahtjevima koji maksimiziraju sigurnost i minimiziraju patnju. Suprotno predloženom Lockeovom političkom rješenju bilo bi bilo kakvo privilegiranje onoga što sada nazivamo ‘svjetonazorom’ nad bilo kojim drugim, što bi – prema Lockeu – uvijek imalo za posljedicu sukob i stoga patnju.
(Ovo je, naravno, bilo samoporažavajuće stajalište, jer se privatizacija svjetonazora sama temelji na svjetonazoru koji tvrdi da je univerzalan, čije smo katastrofalne učinke morali gledati kako se odvijaju tijekom posljednja tri stoljeća.) U bilo kojem slučaju, ovaj Lockeanov projekt označio je prvi veliki korak prema oslobađanju javne arene od svih pitanja o značenju i svrsi, dovodeći do vrlo razočaranog, sivog svijeta koji je Harrington tako vješto dijagnosticirala.
Tri teme o kojima se ne smije raspravljati
Kad sam odrastao, naširoko se govorilo da postoje tri teme o kojima se nikada ne bi smjelo raspravljati: politika, seks i religija. Vrijedno je razmisliti o tome na trenutak, jer ova tri aspekta ljudskog života zajedno pokrivaju determinante našeg postojanja. Kako se ponašamo i živimo zajedno u izgradnji zajednica; kako stvaramo odnose, uspostavljamo stabilne obitelji i proizvodimo potomke kojima možemo predati našu civilizaciju; i koja je zapravo svrha našeg postojanja ovdje – to su temeljna pitanja ljudskog postojanja.
Činjenica da je engleska etiketa zabranjivala da bilo tko raspravlja o svrsi našeg postojanja ukazivala mi je na to da je u nekom trenutku u povijesti jedna patologija zarila svoje kandže toliko duboko u psihu moje nacije da je uspjela nikada ne popustiti.
Posljedica prijezira prema istini
Posljedica ovog prezira prema istini, onog koji smo uspješno izvezli u gotovo svaki kutak svijeta, jest da ljubaznost – ‘vrijednost’ koja odbacuje uvredljive istine, što će reći, sve istine – tretiramo kao najveću moguću vrijednost (čak i ako ljubaznost produžava najužasnije nepravde, posebno prema djeci – kao što je vidljivo u primjerima razvoda i pobačaja, koji se rutinski brane na temelju ‘ljubaznosti’).
Liberalizam kao politički i društveni svjetonazor usvojio je paradigmu koju su namjestili Bacon i ‘znanstvena revolucija’ iz 17. stoljeća, koja nije samo davala prednost dominaciji prirode nad razumijevanjem prirode, već i dominaciji radi ljudskog ‘napretka’. Kada je čvrsto postavljen unutar okvira liberalizma, ovaj se ‘napredak’ uglavnom shvaća kao tekući proces privilegiranja tehnike i tehnološkog napretka kako bi se eliminirala patnja — patnja koja se uglavnom doživljava kao bol.
Ne treba gledati dalje od evolucije medicinske znanosti
Iz tog razloga, onima od nas koji su skeptični prema cijelom konceptu ‘napretka’ kao teoriji moralne povijesti – među kojima je i Mary Harrington – obično se kaže da ne trebamo gledati dalje od evolucije medicinske znanosti da bi se uvjerili u ovu teoriju. To je, naravno, zato što liberali shvaćaju da ‘moralni napredak’ prvenstveno, možda i samo znači – smanjenje patnje shvaćene kao bol. Opet, to je razlog zašto nestanak ljepote iz naše civilizacije i njezina zamjena masovnom proizvodnjom, junk umjetnošću i staklenom, šaljivom arhitekturom ne predstavlja problem za liberalnu koncepciju ‘napretka’ – takve stvari su jednostavno izvan neposredne brige kako ukloniti patnju.
Treba samo razmotriti kako se nosimo sa smrću u našoj kulturi
Treba samo razmotriti kako se nosimo sa smrću u našoj kulturi. Umjesto zrelog suočavanja sa smrću koje je karakteriziralo veliki dio umjetničkog naslijeđa Zapada (i ne samo Zapada), mi skrivamo smrt, ostavljajući ljude da umiru sami u ćelijama bolnica, ili ćemo, uskoro, slati ljude na eutanaziju (do toga će doći u sljedećem desetljeću —zapamtite moje riječi). Zatim, odbijamo pogledati mrtvo tijelo. Umjesto toga, spaljujemo ga u pepeo i bacamo u vjetar, kako bismo se mogli pretvarati da pokojnik nikada nije postojao, pa stoga nije ni nastupila njegova smrt.
Danas je jedan od rijetkih načina na koji se možemo zrelo i ceremonijalno suočiti sa stvarnošću patnje i smrti lov, pa je stoga to aktivnost koju naša liberalna kultura prezire i ismijava. Široko rasprostranjen prijezir prema lovu ne proizlazi iz istinske brige za dobrobit životinja, budući da će se većina onih koji ga osuđuju rado jesti kokoš uzgojenu u baterijskom uzgoju – čija smrt nije bila tragedija za to stvorenje, već oslobađanje od jadnog života mučenja za koje je znalo otkad se izleglo, kao mutant, u tamnom metalnom spremniku.
Na kraju, liberal će prihvatiti patnju, sve dok je nikada ne vidi. Prihvatit će smrt, sve dok je skrivena. Kada bi netko u pristojnom društvu objavio da drži svinje i odlučio ih sam zaklati, ubrzo bi se našao kao izopćenik. Čovjek koji se može zrelo suočiti s patnjom i smrću, prihvaćajući ih kao nepoželjne, ali neizbježne životne činjenice, u licemjernom liberalnom poretku smatra se čudakom.
Univerzalna patologija
Naravno, ishod ove patološke averzije prema patnji i boli je apsolutno davanje prioriteta užitku i senzaciji. A budući da su određena zadovoljstva neraskidivo povezana s patnjom, a druga zadovoljstva uključuju patnju ako se za njima teži do krajnjih granica, završavamo s vrstom besmislenog bio-asketizma koji sada karakterizira zapadnu kulturu u cjelini. Upravo je apsolutno davanje prioriteta užitku i stimulaciji apetita dovelo do pornifikacije naše kulture, s najneobičnijim perverzijama koje su odmah podvrgnute našem voajerstvu sa samo nekoliko klikova na našim uvijek prisutnim prijenosnim uređajima. Sada smo iznervirani, izmučeni i iscrpljeni. Zauzvrat, i ta patnja mora biti eliminirana.
Metaverzum – krajnja faza liberalističke duge povijesti jedenja samog sebe
Metaverzum je, dakle, čini mi se, krajnja faza liberalističke duge povijesti jedenja samog sebe. Otkrivši da ne možemo eliminirati svu patnju, pokušali smo je sakriti, a nakon što smo je sakrili, otkrivamo da se stalno iskrada i pronalazi nas. Dođe pandemija i sve nas protrese, a mi mislimo da možemo strpati patnju natrag u kutiju i sakriti je samo ako su mjere dovoljno stroge i histerija prevelika. Ono što ne možemo dopustiti je povratak boli, jer bi to značilo da je mesijanski pothvat liberalizma doista propao.
Pokušali smo se emancipirati od svih mogućih izvora boli: sada smo u razdoblju post-povijesti, post-nejednakosti, post-religije, post-metafizike, i samo smo jedno ili dva cjepiva udaljeni od post-patnje! … Ali prokleta stvar se stalno vraća! Konačno, sada smo pronašli način da se nosimo s patnjom našeg svijeta jednom zauvijek: pobjeći ćemo iz ovog svijeta u potpunosti i ući u svijet koji smo sami stvorili, gdje neće biti povijesti, budućnosti, mišljenja , nema boli, nema patnje, nema smrti, a jedina vrijednost će biti ‘ljupkost’ Ovdje, u Metaverzumu, postojat će samo užitak, a svaki užitak bit će odvojen od bilo kakve korelativne patnje. Gle, kraj procesa Napretka.
Liberalizam je prirodni impuls pretvorio u univerzalnu patologiju
Neizbježno je da mi, kao i sve životinje, trebamo težiti minimiziranju patnje i težiti užitku. Međutim, ono što je liberalizam učinio jest da je uzeo prirodni impuls – a činjenica je da je to prirodni impuls koji je odgovoran za uspjeh liberalizma – i pretvorio ga u univerzalnu patologiju. Moramo imati hrabrosti reći, riječima Johna Savagea Mustaphi Mondu u Huxleyjevom Vrlom novom svijetu: “Polažem pravo biti nesretan.” Alternativa je sivi i izjednačeni svijet, svijet bez smisla, bez svrhe i uronjen u mjehurićasti očaj koji će prije ili kasnije eksplodirati poput eksplozivnog ekspres lonca. I dok ne sumnjam da je neognosticizam dio prikaza toga kako smo se našli u turobnom stanju u kojem se sada mučimo, patološka strepnja s kojom pristupamo boli mora biti ključni dio priče. I vrijeme je da napišemo novu priču, po mogućnosti onu koja govori istinu.
Sebastian Morello je predavač, javni govornik i pisac. Objavio je knjige o filozofiji, religiji, politici, povijesti i obrazovanju. Živi u Bedfordshireu u Engleskoj sa suprugom i djecom te je urednik rubrike eseja za The European Conservative.
Tekst se nastavlja ispod oglasa