Nevine žrtve uvijek su bile uzor i nadahnuće ljudima koji su se sjećali njihovih života. Prvi od njih je Gospodin Isus Krist, koji je dao svoj život kao nevina žrtva, za spasenje svijeta.
Hrvatski narod, samo u 20. stoljeću, ima stotine tisuća nevinih žrtava od kojih mnoge leže po jamama diljem hrvatskih, slovenskih, bosanskih i hercegovačkih polja. Danas, na Veliki Petak, sjećamo se nekih od njih. Posebno mjesto zauzima kardinal Alojzije Stepinac, najveća i najznačajnija osoba 20. stoljeća i vjerojatno hrvatske povijesti, koji ima najveće zasluge što je hrvatski narod i Crkva u Hrvata opstala u njegovo najteže vrijeme.
Zato je Stepinac svijetlo i stijena na kojem hrvatski narod gradi svoju sadašnjost i budućnost.
U rasvjetljavanju tijeka bolesti i smrti blaženog kardinala Alojzija Stepinca konzultirani su mnogi liječnici iz Hrvatske i inozemstva, koji su svojim stručnim znanjem pomogli zaokružiti konačne dokazne spoznaje o postupcima koji su doveli do kardinalove smrti. Među njima je i dr. Neda Aberle.
– Život kardinala Alojzija Stepinca bio je određen za likvidaciju. Izbjegao je nekoliko atentata, a kad to nije uspjelo, na montiranom sudskom procesu učinili su pravno ubojstvo nevinog čovjeka. Prijetili su mu, vršili pritiske, psihičke stresove. Kad ga nisu slomili, pribjegli su perfidnim metodama da bi fizički dokrajčili njegov život. Stepinac je rekao: ‘Radije umrijeti, nego popustiti’. Pet godina proveo je u zatvoru u Lepoglavi. Zatočen je 19. listopada 1946. g. Četiri godine se relativno dobro osjećao. Njegovo zdravstveno stanje bilo je zadovoljavajuće. U petoj godini, za boravka u Krašiću, kardinalu počinju tegobe, bolovi u nogama i trbuhu. Noge su mu oticale, a sestra koja mu je dolazila u zatvor jednom mjesečno, donosila je mast za noge i tablete protiv bolova u trbuhu. Kardinal je izašao iz Lepoglave nakon pet godina, 5. prosinca 1951. g. Toga istog dana, službeno priopćenje iz Beograda glasi: ‘Nadbiskup Stepinac pušten je zbog teške bolesti’. Kako su znali da je teško bolestan – pita dr. Aberle.
Visoki komunistički službenik u CK-u, Miha Marinko, jednom nizozemskom novinaru u razgovoru je rekao da će kardinal do proljeća biti lišen života, da se tome vesele drugovi ministri: “Još najdulje do proljeća, onda će nestati”, priopćio je to i Beogradu početkom 1953. g. Kad je kardinal čuo za te riječi, rekao je: “Zaboravljaju oni da Gospodin Bog upravlja sudbinom ljudskih života, a ne gospoda ministri. Uostalom, ako i umrem, sa mnom ne umire katolička Crkva! Ona će i dalje živjeti i procvasti“.
Pretpostavlja se da je kardinal zadnje godine u Lepoglavi bio diskretno radioaktivno ozračen, zbog čega se kasnije razvila bolest policitemija rubra vera.
– Mi nemamo dokaze da je on ozračen, ali imamo indirektne dokaze. To je ta bolest koja se razvila i koja nastaje radi mutacije određenog gena, pri čemu zračenje igra izuzetnu ulogu u razvoju te bolesti. Oni nisu mogli znati hoće li će se razviti bolest, jer kad se nekoga ozrači, taj može dobiti leukemiju, policitemiju, a ne mora ništa biti. No, za svaki slučaj, oni su onda dodali i teške metale i trovali su ga, da budu sigurni u ishod koji su htjeli – kaže dr. Aberle.
U prilog dokaza da je Stepinac zračen, na crkvenom sudištu svjedoci su bili kardinal Franjo Kuharić, nekoliko fratara i svećenika. Osim toga, agenti Udbe, Vinko Masle i Rifat Pašić, za što su također naknadno bili svjedoci na crkvenom sudištu, u svom su se društvu više puta hvalili da su imali “veliki partijski zadatak i čast da truju kardinala Stepinca“ u Lepoglavi. Kasnije su ‘nagrađeni’ direktorskim položajima u privrednim poduzećima te su obavljali zadaće za Službu državne bezbjednosti.
Jedno od tih ‘hvaljenja’ Vinka Maslea pristiglo je hrvatskoj sekciji Radio Vatikana: “Drugovi, ja sam od svih vas najviše zaslužan. Ja sam dobio zadatak da otrujem ratnog zločinca Stepinca. Od naših specijalista liječnika Ozne dobio sam specijalan otrov i osobno ga stavljao u njegovu hranu. Otrov je kumulativan i nije djelovao dok je Stepinac bio kod nas. Učinak je počeo kad je bio u Krašiću. Nitko nije mogao ustanoviti od svjetskih liječnika da je zločinac Stepinac otrovan i da je zbog toga morao umrijeti te da ga nijedna liječnička ekipa spasiti nije mogla”.
Kad je došao u Krašić, kardinal Stepinac počinje pobolijevati. Osjeća nesanicu, glavobolju, bolove u nogama i trbuhu, ima loš apetit, kašlje itd. Tijekom bolesti policitemije rubra vere javlja se gusta krv, trombi u nogama. Kardinal je imao veliki problem s trombozom. Čak su ga dva puta operirali na stolu u kući u Krašiću, jer su se bojali da će se tromb otkinuti i da će doći do nagle smrti.
O stanju karindalove bolesti doznao je i mons. Joseph Hurley, apostolski nuncij u Jugoslaviji. Nuncij je, uz podršku njujorškog nadbiskupa Francisa Spellmana i drugih biskupa u Americi, ishodio da jugoslavenske vlasti omoguće dolazak u Krašić dr. Johnu Lawrenceu, stručnjaku za policitemiju r. v. Dr. Lawrence je bio najveći stručnjak za nuklearnu medicinu, s kalifornijskog sveučilišta Berkely, i donio je injekciju radioaktivnog fosfora koji je dobro djelovao na tu osnovnu bolest, policitemiju r.v.
– I to je jedan od dokaza da se radi o malignoj bolesti, jer je kardinal nakon te injekcije bio u remisiji. Njemu je bilo bolje, što se tiče osnovne bolesti. Ali počele su djelovati nus pojave trovanja teškim metalima. Počeli su izraziti simptomi multiorganskih zatajenja. Kardinal je bio izložen i psihičkom stresu, morao je neprestano ležati. Imao je tegobe u nogama, stalno su mu radili punkcije, iskapanje krvi. Tijekom boravka u Krašiću, istočili su mu 36 litara krvi. Nekad bi mu izvadili i jednu litru krvi. Da bi se krv razrijedila, oko gležnja su mu stavljali pijavice. Nakon što su se nasisale krvi, pijavice su ugibale. I to je bio znak. Imao je uroinfekcije, česte mikcije, pred kraj po trideset mikcija tijekom noći, a tijekom poslijepodneva svakih pet minuta. Imao je krv u mokraći, oštećenja bubrega, jetre. Kardinal možda ne bi umro od osnovne bolesti, policitemije r.v., da nije imao teške metale. Smrt kardinala Stepinca bila je polagana, bolna, vrlo mučna. Umirao je jako polako, tri dana je trajala smrtna agonija. Bio je priseban do kraja i zadnje riječi su mu bile ‘Fiat voluntas tua’ – Neka bude volja tvoja – kaže dr. Aberle.
Cijelii tekst pročitajte na laudato.hr
