“Stepinac: Kardinal i njegova savjest” dokumentarac koji potpisuje Višnja Starešina, iza kojeg stoji Hrvatsko katoličko sveučilište, a producent je Interfilm, prikazuje zapravo cijeli Stepinčev život, priča je kako se kao čovjek i zagrebački nadbiskup nosio s najvećim izazovima 20. stoljeća, o globalnom i univerzalnom značaju njegova djela, o korijenu kontroverzi koje ga prate do današnjih dana, o razlozima neprihvaćanja njegova lika i djela koji ga prate, o relevantnosti njegova primjera i univerzalnosti njegovih poruka u današnjem vremenu. Njegov osobni angažman u organizaciji spašavanja Židova u vrijeme holokausta u NDH prikazan je u intervjuu s povjesničarima – istraživačima, ali i osobnim svjedočanstvima preživjelih i njihovih potomaka, kao i potomaka obitelji koje su sudjelovale u operacijama spašavanja, prenosi Jutarnji list.
Kako je Stepinac spasio djevojčicu Renatu od nacističkog logora
Priča o djevojčici Renati, danas Carmeli, jedna je o tema kojom se bavi novi dokumentarni film o blaženom Alojziju Stepincu, koji će se premijerno prikazati sljedeću subotu u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, večer uoči 60. obljetnice njegove smrti, i koja vrlo zorno prikazuje njegov život i ulogu u NDH.
Dror do svoje 65. godine nije znao gotovo ništa o životu svoje majke prije njezina dolaska u Izrael. O tome se naime nije pričalo, a njegova majka o tome nije željela govoriti niti za Yad Vashem.
Znali su samo da je došla iz Zagreba. I to je tako trajalo godinama. Majka mu je uskoro oboljela od demencije, obitelj ju je smjestila u sanatorij i Dror je bio uvjeren da nikad neće doznati istinu o djetinjstvu svoje majke.
Ipak, stvari su se iznenada promijenile.
U majčinu ormaru pronašli su album s fotografijama iz djetinjstva i papirić na kojem je zapisala imena i adrese.
Ali Dror Levanon i njegova obitelj nisu imali pojma o čemu je riječ.
Nisu uspijevali povezati slike iz albuma, imena i adrese s papirića s događajima iz njezina života, jer kad bi im i natuknula neku crticu iz svojeg prijašnjeg života, Renata je pažljivo prikrivala identitete ljudi, nazive mjesta.
Znali su da je neko vrijeme bila u samostanu, da su je iz samostana odveli u bolnicu i izvadili joj mandule kako ne bi mogla reći Nijemcima da je Židovka, da je poslije samostana postojala “žena koja ju je spasila”, da je imala “dvorac negdje na selu”, “da je imala dva sina koji su bili liječnici i kći”, da je žena bila podrijetlom Židovka, da su Renatu odgajali u katoličkoj vjeri…. Ali njezin cijeli životni put bio je nepoznanica. Stoga su odlučili pronaći i njezine i svoje korijene.
Film osobito prati kako se zagrebački nadbiskup Stepinac, u svoje doba najmlađi nadbiskup na svijetu, nosio s izazovima jednog autoritarnog i dvaju totalitarnih režima: u Kraljevini Jugoslaviji, u Pavelićevoj NDH i u Titovoj Jugoslaviji, te kako se čovjek Alojzije Stepinac nosio s posljedicama svojih izbora. U njemu se prepleću ekspertni svjedoci, i svjedoci vremena, opći kontekst i osobne sudbine, a središnji su izazovi odnos prema dvama totalitarnim sustavima koji su obilježili 20. stoljeće, a i Stepinčev život i djelovanje: prema nacifašizmu i prema komunizmu.
Rektor Tanjić: Želja da se istina o Stepincu još više proširi svijetom
Rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta dr. Željko Tanjić kaže da je takva forma dokumentarnog filma predstavljala izazov jer je kao medij dostupnija u ovo digitalno doba široj publici nego knjiga ili simpoziji, kojih je na temu blaženog Stepinca na ovom sveučilištu uistinu bilo mnogo.
“Projekt je realiziran zahvaljujući potpori našeg osnivača, Zagrebačke nadbiskupije. Uvjereni smo da ćemo slikom, riječju i novim svjedočanstvima iznesenim u filmu poznavateljima blaženog Alojzija još jednom ukazati na veličinu čovjeka koji je u teškim godinama hrvatske i europske povijesti vjeran pozivu odlučno i hrabro, zalažući se posebno za ugrožene, vodio zagrebačku crkvu, a onima koji ga nisu upoznali, pružiti priliku da to učine, potaknuti ih da promišljaju njegovu osobu. A želimo i onima koji se s nama ne slažu u ocjeni njegova djelovanja dati još jedan dokumentirani uvid u njegov život i djelovanje. Osobna svjedočanstva i rekonstrukcija spašavanja djevojčice Renate bit će gledateljima, vjerujemo, najzanimljivija”, kaže rektor Tanjić.
“Naša je želja da lik blaženog Alojzija upozna što više ljudi, da potaknemo istraživače iz raznih država i nacionalnosti na istraživanje istine i ono što je i poslanje našeg Sveučilišta, da se istina o Stepincu još više proširi svijetom” uvjeren je rektor Tanjić.
Starešina: U spašavanje jednog čovjeka bilo je uključeno dvadesetak ljudi
Upravo ta priča o djevojčici Renati, kao tek jedna epizoda – preko koje je ispričan odnos nadbiskupa Stepinca prema holokaustu, i kad je riječ o njegovu javnom djelovanju i kad je riječ o spašavanju ljudi – pokazala se kao poveznica između različitih priča i modela spašavanja. Priča o Renati, danas Carmeli, kaže Višnja Starešina, zapravo ni na koji način nije bila planirana za film o Stepincu.
“Ona se dogodila na samom kraju snimanja“, govori Starešina i dodaje da je prošlo ljeto otputovala u Izrael obaviti razgovor i snimiti intervju s drugom osobom koja je preživjela holokaust u NDH. Nekoliko dana prije puta, u knjizi monsinjora Jurja Batelje pročitala sam priču o židovskoj djevojčici Renati Bauer koja se u vrijeme NDH neko vrijeme skrivala u samostanu sestara karmelićanki na Vrhovcu u Zagrebu, a čija je obitelj u travnju prošle godine došla u Zagreb, tražeći odgovor na pitanje tko je zapravo njihova mama i baka. Batelju je pitala za kontakt i otišla u kibuc Beit Zera. Nisam očekivala da ću moći uspostaviti izravnu vezu između Renate i kardinala Stepinca, tako da to može funkcionirati u filmu. I tako je počelo jedno od najneobičnijih i najemotivnijih istraživanja u mojem dosadašnjem radu “, kaže Starešina.
“Prvo se našla s Renatinim sinom i snahom, Drorom i Hayom Levanon te je tako počelo zajedničko istraživanje. Za početak, trebalo je pronaći obitelj Bruckner koja je sakrivala Renatu i još jednu židovsku djevojčicu, Ingu, u svome dvorcu, od svibnja 1943. godine. Ali Renatin evidencijski listić iz samostana navodio je na krivi trag – pisalo je da je “navodno odvedena u Dvor na Uni”. A u Dvoru na Uni nema dvorca obitelji Bruckner.
“Onda sam ja na nekoj maloj staroj razglednici u albumu vidjela dvorac Novi dvori Cesargradski u Klanjcu u Hrvatskom zagorju. I tu se otvorila priča, ali samo do prve prepreke. Jer komunističke su vlasti poslije rata oduzele i devastirale dvorac, u Klanjcu više nema obitelji Bruckner, a i njihovi nasljednici danas imaju druga prezimena. Ali korak po korak, uz pomoć ljudi koje je zaintrigirala priča, istraga je napredovala, našla sam gospodina koji je nasljednik Brucknerovih, vidjet ćete ga u filmu, pronašla sam časnu sestru Rafaelu, koja se sjeća Renate iz samostana… No, i dalje sam to tretirala kao zasebnu priču, sa željom da postane neki sljedeći film. A prije svega sam željela pomoći obitelji Levanon doznati što se zaista dogodilo Renati, povezati ih s njezinom prošlošću. No, kako sam ja gurala Renatu u stranu i iz filma o Stepincu, tako se ona u svakom sljedećem koraku istraživanja vraćala i gurala se u film. I na kraju se nametnula kao poveznica preko koje se vidi i sustav provedbe holokausta u NDH i mreža spašavanja, kao i uloga vjerskih prijelaza, Katoličke crkve i nadbiskupa Stepinca u toj mreži spašavanja”, kaže Starešina.
Reći da je samo jedna osoba spasila Renatu, tvrdi autorica, značilo bi banalizirati i holokaust i spašavanje. Istražujući različite modele spašavanje Židova u NDH, objašnjava Starešina, povjesničarka Esther Gitman izračunala je da je u spašavanje jednog čovjeka trebalo biti uključeno dvadesetak ljudi.
“I to se vidi na Renatinu slučaju. Renatu je ponajprije spasila njezina majka Silvija. Nakon što joj je muža i Renatina oca Vladimira Bauera odveo i ubio ustaški režim već u travnju 1941., vjerojatno zato što je bio i Židov i pripadnik komunističkog pokreta, Silvija je smogla dovoljno odlučnosti i snage da se odvoji od svoje petogodišnje djevojčice i tako je pokuša spasiti. Bilo je to u srpnju 1942., kad su u NDH počeli popisi za veliku deportaciju Židova pod nadzorom Nijemaca, u sklopu provedbe protokola Konferencije u Wannseeu. Renatu je spasio nadbiskup Stepinac koji je poslao Silviju da ostavi djevojčicu u samostanu”, objašnjava Starešina pa nabraja dalje mrežu onih koji su bili uključeni u spašavanje.
Naime, Renatu je, prema tom zaključku, spasio onaj tko je poslao Silviju nadbiskupu Stepincu.
“Vjerojatno je to bio rabin Freiberger, jer tako je funkcionirala mreža”, smatra Starešina.
Spasile su je i sestre karmelićanke koje su je skrivale u samostanu i koje su je nakon godinu dana, u noći velikih racija 2. svibnja 1943., za Himmlerova posjeta Zagrebu, otpremile iz samostana u bolnicu na operaciju krajnika.
Brojni sugovornici
U dokumentarcu, dodaje autorica, povjesničari Robin Harris, dr. Esther Gitman i dr. Jure Krišto na temelju odjeka u zapadnim medijima, osobito u američkim, objašnjavaju Stepinčev odnos prema nacifašizmu i NDH, kao i komunizmu i Titovoj Jugoslaviji, njegovu osudu rasnih zakona i akcije spašavanja Židova koje počinju puno prije uspostave NDH. Osim toga, u dokumentarcu se ističu i Stepinčeve antirasne propovijedi 1943. s posebnim naglaskom na to kako o njima izvještavaju New York Times, Židovska telegrafska agencija i BBC, kao o rijetkoj pojavi u pokorenoj Europi.
“Zbog zavjeta šutnje u vrijeme jugoslavenskog komunističkog režima, za koji su Stepinac i Katolička crkva bili neprijatelj broj jedan, kao i zbog novohrvatskog nemara i djelomične okupacije javnog prostora starim paradigmama, o tome se i danas u nas malo zna i govor”, kaže Sterešina i dodaje kako su je u pripremi filma vodila dva kriterija.
“Prvo, izbjeći uobičajeni naš lokalni pristup kardinalu Stepincu i sagledati njegovo univerzalno značenje. Vidjeti zašto je o njemu samo u američkim novinama između 1943., kad ga New York Times prvi put spominje i njegove smrti 1960. godine, objavljeno više od 20.000 članaka. Zašto su deseci tisuća ljudi u SAD-u prosvjedovali nakon montiranog procesa, zašto su deseci tisuća potpisivali peticije za njegovo oslobađanje, zašto je za slobodni svijet tada bio neupitna ikona otpora komunizmu u Europi, zašto je 80-ih godina prošlog stoljeća prema vrlo rigoroznoj njujorškoj gradskoj proceduri po njemu imenovan trg na Manhattanu? A još nema trg ili ulicu u Zagrebu. I drugo, željela sam izbjeći pristup Stepincu iz stare paradigme, čiji korijeni sežu u montirani proces i montirane optužbe, i njegovo suočavanje s izazovima vremena pokazati iz perspektive iz koje ga je doživljavao slobodni svijet u njegovu vremenu, iz izvornih dokumenata i dakako iz njegovih propovijedi, pisama, predavanja”, kaže Starešina koja je na ideju o filmu došla prije deset godina. Sam producent Ivan Maloča iz Interfilma to potvrđuje.
Tekst se nastavlja ispod oglasa