Na prvu adventsku nedjelju donosimo propovijed bl. Alojzija Stepinca napisanu za vrijeme njegova uzništva u Lepoglavi.
„TADA ĆE UGLEDATI SINA ČOVJEČJEGA, GDJE DOLAZI NA OBLAKU S VELIKOM MOĆI I SLAVOM” (Lk 23, 27)
I. Nedjelja Adventa
Posljednji sud.
Dragi vjernici!
Četiri nedjelje Adventa, u koji nas danas uvodi sveta Crkva, sjećaju nas na one četiri hiljade godina, kad je ljudski rod, u tami groznog poganstva, željno iščekivao dolazak Spasitelja svijeta. Na današnju nedjelju, prvu nedjelju u Adventu, stavlja nam Crkva u sv. Evanđelju pred oči jednu ozbiljnu istinu, istinu o drugom dolasku Kristovom na svijet, da sudi svemu svijetu. Time nam želi Crkva odmah na početku nove crkvene godine staviti pred oči naš posljednji cilj, da nas potakne, da čitav svoj život na zemlji sprovodimo u misli na odgovornost, koja nas čeka, i iskoristimo prvi dolazak Kristov na svijet tako, da prigodom drugog Njegovog dolaska možemo vedra čela stupiti pred Njegovu sudačku stolicu.
Da će Isus Krist doći opet na ovaj svijet suditi svima živima i mrtvima, to je članak vjere, kojeg je svaki kršćanin dužan vjerovati. Govorimo naime u Vjerovanju Apostolskom: “Vjerujem u Isusa Krista…koji će doći suditi žive i mrtve.“ Još više se to ističe u takozvanom Atanazijevom Vjerovanju: „Kod čijeg dolaska imadu uskrsnuti svi ljudi sa svojim tjelesima, i položiti račun o svojim djelima.“ Možemo se pitati, čemu je potreban još jedan sud, kad je sudbina svakog pojedinog čovjeka zapečaćena zauvijek odmah iza smrti? Ako naime duša čovjekova ode s ovoga svijeta u teškom grijehu, ide zauvijek u pakao. Ako je umrla u milosti Božjoj ide u nebo, uz prethodno čistilište, ukoliko je potrebno, da se okaju još neke manje krivice. Čemu dakle još taj općeniti sud, na kojeg nas potsjeća sv. Evanđelje na ovu prvu Adventsku nedjelju?
Taj općeniti sud, dragi vjernici, potreban je s više razloga. Taj sud traži mudrost Božja, taj sud traži pravda Božja, taj sud traži dostojanstvo Isusa Krista.
1. Poznato vam je, da se po velikim gradovima svijeta gotovo svake godine priređuju izložbe, često puta u golemim razmjerima, gdje se pojedine države natječu, da pokažu napredak svoje zemlje i svoga naroda. Tu možete onda vidjeti proizvode ratarstva, stočarstva, vinogradarstva, tiskarsku i knjižarsku umjetnost, proizvode automobila, traktora, lokomotiva, aviona, tekstila: jednom riječi sve, što predstavlja život jedne zemlje.
I mudrost Božja traži, da se priredi jedna takova izložba svih moralnih čina pojedinih ljudi i svega čovječanstva, jer čovjek je ne samo zasebna osoba nego i društveno biće. Hiljade se pak i hiljade puta čuje sa strane nerazumnih ljudi kritizirati djela Božja. Koliko puta čujete jadikovati po gdjekoje roditelje, zašto je njihov sin morao u cvatu mladosti otići s ovoga svijeta? Koliko puta čujete prigovore, zašto Bog pušta, da umre majka brojne sitne djece, a ostaje na životu starica od sto godina, osamljena kao panj, koja je samo na teret drugima? Koliko puta možete čuti, zašto Bog pušta, da se nasilnici dočepaju kadkada vlasti, a dobri ljudi moraju trpjeti? Koliko puta možete čuti, zašto Bog pušta, da bude okraden jedan siromak i za ono malo što ima, a bogatome se ništa zla ne događa? Mogli bismo nabrajati takova pitanja bez kraja i konca, a koja zapravo diraju u čast i mudrost Božju, jer čovjek hoće biti pametniji od Boga.
Zato će Gospodin Bog na Sudnjem Danu prirediti golemu izložbu svih ljudskih čina, svih ljudskih misli, svih ljudskih želja, pa i najtajnijih; izložbu moralnih djela svega čovječanstva, od Adama do posljednjeg čovjeka na zemlji. Tada će svi ljudi vidjeti i morati priznati, kako je mudro vodio Bog čitavo čovječanstvo i svakog pojedinog čovjeka, da uzmogne polučiti svoj cilj, i biti sretan i na zemlji i u vječnosti; tada će svi ljudi vidjeti i morati priznati, da je Bog i same grijehe ljudske znao divno izrabiti za dobro čovjekovo; tada će svi ljudi vidjeti i morati priznati kako su oni ludo i krivo sudili, a kako je mudro radio Gospodin Bog. Općeniti je dakle sud potreban, da se oda priznanje mudrosti Božjoj, toliko puta nepravedno napadnutoj; onoj mudrosti, za koju kaže Psalmista: „Mudrosti Njegovoj nema granica“ (Ps 146, 5).
2. Općeniti sud traži i pravednost Božja. Prije nekoliko decenija ustrijelio se u Napulju mladi knez Strongoli, i to baš uoči svoga vjenčanja. Našli su ga mrtva kod pisaćeg stroja, a na stolu knjigu zloglasnog Nietzschea. Lijepa slika Majke Božje, „Majke milosrđa“, bila je okrenuta prema zidu, a visjela je nad stolom nesretnikovim. Jedan stari sluga, koji je ušao u sobu, okrenuo je opet sliku kako treba, i oči Bogorodice gledale su dolje na ustrijeljenoga i na knjigu Nietzschea, toga velikog preziratelja milosrđa.
A tko zna, koliko žrtava ima na duši Nietzsche i koliko će ih još imati do konca svijeta? Jer, njegove knjige i dalje ljudi čitaju, i ona i dalje donosi svoje smrtonosne plodove. Tko zna, koliko žrtava ima na duši i koliko će ih još imati do konca svijeta svojim djelima jedan Voltaire? Tko zna, koliko žrtava ima na duši i koliko će ih još imati do konca svijeta svojim djelima jedan Rousseau? Tko zna kolikim je dušama ugrabio i još će ugrabiti dar prave vjere jedan nesretni krivovjerac Luther? Tko će izbrojiti sve pisce prljavih romana po čitavom svijetu i sve žrtve tih romana? Tko će izbrojiti sve prljave slike, sve govore, radnje i spise tolikih ljudi, koji i nakon smrti i dalje ubitačno djeluju i strovaljuju u vječnu propast tolike duše? Sjeme dakle, koje su ti ljudi posijali svojim djelima; spisima, knjigama, govorima, slikama itd. to će sve potpuno dozrijeti tek prije Sudnjega Dana, pa će onda i pravednost Božja tek tada potpuno izjednačiti sve račune; pravednost Božja, za koju govori Psalmist: „Pravednost je Tvoja kao gore najviše, sudovi su Tvoji kao bezdana najdublja“ (Ps 35, 7).
I ta pravednost Božja ne zaboravlja ni dobra, koje su posijali sluge Božji, i koje će potpuni rod donijeti tek na koncu svijeta. Spisi jednoga sv. Augustina i danas se čitaju i privode mnoge duše k Bogu. Spisi jednoga sv. Jeronima i danas se čitaju i potiču duše na kršćanski život. Govori jednog sv. Ivana Krizostoma i danas se čitaju i oduševljavaju duše za Boga. Napori jednog sv. Ivana de La Salle, napori jednog sv. Ivana Boska, napori jedne sv. Angele Merici, i tolikih drugih oko osnivanja kršćanskih škola i kršćanskog uzgoja mladeži i danas proizvode i proizvest će još mnogo dobra do konca svijeta. Primjeri jednog sv. Vinka Paulskog, sv. Ivana od Boga, i tolikih drugih oko spasavanja bijednih i pomaganja sirotinje i danas djeluju i djelovat će do konca svijeta. Ogromni napori jednoga sv. Franje Ksavera za obraćenje pogana, jednog sv. Petra Klavera, sv. Dominika i tolikih drugih i dalje djeluju i djelovat će do konca svijeta. „Pravda Božja, koja je kao gore najviše, i sudovi Božji, koji su kao bezdana najdublja“, prema riječima Psalmiste, pokazat će tada svemu svijetu, da je slava Njegovih izabranih potpuno zaslužena, baš kao i kazna bezbožnika, i da u Bogu našemu „nema nepravde“ (Iv 7,18) ni trunka.
3. Općeniti sud traži i dostojanstvo Isusa Krista. Njegovo su dostojanstvo strahovito pogrdili Njegovi savremenici Ana i Kajfa; Njegovo je dostojanstvo strahovito pogrdio Poncije Pilat, kad Ga je kao zločinca osudio na sramotnu smrt na križu; Njegovo je dostojanstvo pred svim svijetom strahovito pogrdio bezbožni Arije, naučavajući, da je Krist samo čovjek, a ne i Bog; Njegovo je dostojanstvo teško pogrdio Voltaire, Rousseau i njima slični; Njegovo je dostojanstvo teško pogrdila poznata masonska sekta, stavljajući Krista u isti red sa jednim Budom, Muhamedom, Zaratustrom; Njegovo su dostojanstvo teško pogrdili bezbošci sviju boja. Pogrđeno dakle dostojanstvo Kristovo traži, da, kao što je bio Krist toliko puta javno uvrijeđen, javno bude i počašćen pred svim svijetom. I to će se zbiti na Sudnjem Danu, kad će se taj pogrđeni i popljuvani Krist pojaviti sa silom velikom i slavom, da sudi svemu svijetu, a napose svojim huliteljima.
„Otac naime ne sudi nikoga, nego je sav sud predao Sinu, da svi poštuju Sina, kao što poštuju Oca.“ (Iv 5, 22).
Poznata vam je ona zgoda iz Sv. Pisma, kad su braća prodala svoga brata Josipa za roba u Egipat. Kad su pak, gladom pritisnuti, morali ići u Egipat, da kupe žita, i Josip ih stavio na gorku kušnju, i kad im se konačno otkrio, da je on njihov brat Josip, kaže Sv. Pismo, da mu od straha nisu mogli progovoriti ni riječi, tako su bili zaprepašteni. A ipak Josip nije htio njima nikakvog zla, nego ih je uvjeravao, da im je sve oprošteno i da će biti sretni uz njega.
Kakav će to dakle biti prizor na Sudnjem Danu, kad se Krist u neizmjernoj slavi pojavi pred svojim neprijateljima! Ne više kao blagi i milosrdni Samaritanac, nego kao strogi i neumoljivi sudac. Ne više na sramotnom drvu križa, nego uz pojavu blistavog križa na nebu, znamenom svoje pobjede. Ne više popljuvan od razularenih slugu, vojnika i svjetine, nego okružen milijunima i milijardama anđela i svetaca Božjih. Ne više okrunjen trnovom krunom sramote, nego s kraljevskom krunom na glavi, kao „Kralj kraljeva i Gospodar gospodara“ (Otkr. 19, 16).
Kuda će tada jedan Ana i Kajfa i njihovi suradnici u zlu? Kuda jedan Pilat? Kuda Juda izdajnik? Kuda jedan Arije? Kuda propagatori hula i poruga na Krista? „Tada će se dovikivati gorama: padnite na nas! i brežuljcima pokrijte nas!“ (Luk. 23, 30) Ali će ostati gluhi na te vapaje i gore i bregovi.
Kad je zloglasni razbojnik Maltivoglio bio konačno uhvaćen, nisu mu mogli kraj svih mnogih zlodjela dokazati jasno ni jednoga. Počeli su ga mučiti. Ali, da ne popusti u mukama, načinio si je Maltivoglio na nogi znak vješala. I kadgod je bila pogibelj, da popusti i prizna svoja krvava djela, onda bi pogledao na znak vješala na nogi i sam sebi potiho rekao: „Ovo te čeka, Maltivoglio, ako popustiš“.
Kad nam Crkva danas iznosi pred oči veliku i ozbiljnu istinu o drugom dolasku Kristovom na svijet i o općem sudu, onda nam želi time reći: ako misao na Isusa, kao blagog i milosrdnog Samaritanca, nije dovoljna, da koga odvrati od grijeha, onda neka mu lebdi pred očima misao na Isusa, kao strogog i neumoljivog Suca, koji će na Sudnjem Danu opet doći, da javno, pred čitavim svijetom, plati dobrima i zlima, kako je tko zaslužio.
Sjeti se dakle, čovječje, svojih zadnjih stvari, pa ne ćeš nikada griješiti! A te zadnje stvari su smrt, iza smrti sud, najprije posebni, a onda općeniti na koncu svijeta, te iza suda nebo ili pakao zauvijek. Na to nas sjeća i današnje sveto Evanđelje.
Propovijed bl. Alojzija Stepinca za prvu adventsku nedjelju preuzeta je iz njegove zbirke propovijedi “Homilije za sve nedjelje i blagdane u godini. I dio”, koje je bl. Alojzije napisao u vrijeme zarobljeništva u Lepoglavi (1946.-1951.), na koje ga je nepravedno osudio komunistički režim. Propovijedi su tiskane ciklostilom i objavljene od strane Nadbiskupskog duhovnog stola Zagrebačke nadbiskupije 1957. godine. “Nadbiskup je te propovijedi sastavio sa svrhom da budu na pomoć svećenicima u propovijedanju, jer komunistički režim nije dopuštao unošenje literature vjerskog sadržaja u zemlju, a nije dopuštao ni objavljivanje kršćanskog štiva za šire slojeve naroda. Nažalost, pri objavljivanju ovih propovijedi izdavač nije smio navesti ime autora, jer je komunistički režim zabranjivao spominjanje imena nadbiskupa Stepinca, osim u svrhu protucrkvene promidžbe” (Juraj Batelja, “Analiza i poruke zbirke “Propovijedi prema Litanijama Sv. Josipa” Blaženog Alojzija Stepinca”, u: Crkva u svijetu, Vol. 44 No. 3, 2009., str. 283.)
Tekst se nastavlja ispod oglasa