Pronađeni posmrtni ostaci djece u domu za samohrane majke u Irskoj iz prve polovice 20. stoljeća izazvali su medijsku dramu u svijetu. Sve svjetske agencije su izašle s bombastičnim naslovima optužujući Crkvu i irske katolike za nemoral i licemjerje. Što je prava istina i što se krije iza medijske buke podignute protiv Crkve u Irskoj?
Katolicizam je dominantna vjera u Irskoj, zapravo na sjeveru i sjeverozapadu Europe jedino je Irska ostala katoličkom zemljom. Sve druge nordijske i britanske države odavno su se obračunale s Katoličkom crkvom i katoličkom vjerom, koja je u tim državama nakon progona ostala samo na marginama društva.
Irska je jedina zemlja zapadne Europe gdje je pobačaj i danas zabranjen, kako su Irci odlučili ustavnim referendumom 1983., poznatijim kao Osmi amandman.
Do 1997. u Irskoj je bio zabranjen i razvod braka, osim pod određenim okolnostima, a i danas nije tako jednostavno dobiti razvod braka kao u drugim europskim zemljama.
Kontracepcijska sredstva se dugo nisu prodavala u Irskoj, prva su počela tek 1992.
No, danas u Irskoj javni mediji i dobar dio javnosti snažno je okrenut protiv bilo kakvog utjecaja katoličkog morala ili Katoličke crkve u javnosti. Političari koji su „dojahali“ na valu mesijanski proklamirane multikulturalnosti, liberalizma i tzv. tolerancije stali su otvoreni gard protiv irskih biskupa i Vatikana, a medijski pritisak učinio je i da im se dobar dio javnosti pridruži. Stoga ne čudi da bismo uskoro mogli dočekati i povijesni paradoks: engleska kraljica bi mogla biti bolje dočekana u Irskoj nego papa Franjo.
Tuam – što se dogodilo u domu za samohrane majke?
Najnovija medijska galama digla se oko pronalaska posmrtnih ostataka djece umrlih u periodu 1925.-1961. u Tuamu (Galway, Irska), a ta izvješća prenio je u etiketirajućem i optužujućem tonu i dobar dio hrvatskih medija. To uključuje i objede o „licemjernom katoličanstvu Iraca“, „umrljanoj slici Irske“, „lažno pobožnoj naciji“ , a kao po pravilu u napadima prednjače britanski mediji.
Bombastični i senzacionalni naslovi preplavili su naslovnice svjetskih medija baš kao i 2014. kada je Catherine Cortless, irska povjesničarka, ukazala na mogućnost da je u Tuamu na sjeverozapadu Irske, pored doma za samohrane majke i njihovu djecu koje su držale katoličke redovnice pokopan velik broj umrle djece. Vijest i koja nije senzacija jer se to događalo tih godina, ne samo u Irskoj, već i diljem Europe i SAD-a. Sama Cortless je izjavila za The Irish Times da je šokirana načinom na koji mediji prate njezin rad.
Cortless je izjavila da je određeni broj djece i pokopan u napuštenoj septičkoj jami koja je preuređena u veliku grobnicu, što je istraga i potvrdila, a grobnica je otkrivena još davne 1975. Irska vlada, kao i svjetski mediji, 40 godina tom otkriću nisu pridavali baš nikakvu pažnju jer se vjerovalo da su unutra pokopana djeca koja su žrtva Velike gladi. Naime, tisuće masovnih grobnica djece i ljudi koji su umirali od gladi razasuto je diljem cijele Irske, koliko to god nama danas izgledalo nepojmljivo, kao i sam način ukopa te djece.
Te 2014. došlo je do velike hajke svjetskih medija u svezi ovog slučaja, pa i do mnogih izmišljanja i laži. Ugledna novinska agencija AP jedina je snašla snage i novinarskog morala da se ispriča za izmišljotine i laži kojim je napala irsku Crkvu, dok većina ostalih nije ni pomišljala na to.
“Pogrešno smo izvijestili da djeca rođena u domu u Tuamu nisu primala sakrament krštenja, dokumenti pokazuju da je veći dio djece tamo bio kršten. Također, pogrešno smo izvijestili da je nauk Crkve u tadašnje vrijeme bio takav da djeca rođena izvan braka nisu mogla biti krštena niti su mogla imati kršćanski pogreb. Možda je takva praksa i postojala, ali to nije bio nauk Crkve. Osim toga, AP je citirao istraživača i izjavu po kojoj kako vjeruje da je 796 djece umrlih u domu pokopano o obližnjoj spetičkoj jami. Naime, istraživanja tek trebaju pokazati koliko posmrtnih ostataka djece jest u toj jami i ima li ih uopće”, stoji u isprici dublinskog ureda AP-a.
No, za razliku od Tuama slični slučajevi u medijskoj javnosti prolaze gotovo bez pridavanja pažnje. Tako rijetko tko zna za skandal iz iste 2014. s prestižnog sveučilišta Compultense u Madridu kada su otkriveni posmrtni ostaci stotina ljudi za anatomske demonstracije koji su držani poput razbacanih igračaka u podrumu dugi niz godina. Ili slučaj jedne od najboljih britanskih bolnica Addenbrooke u Cambridgeu gdje su pobačena djeca bacana u peći kojima se grije bolnica, iako je majkama rečeno da će djeca biti dostojno kremirana.
Dojučerašnja stvarnost Europe danas sablažnjava uhranjenog zapadnjaka
Međutim, stvarnost koja je današnjem dobro nahranjenom zapadnjaku nepojmljiva događala se donedavno čak i njihovim pradjedovima i prabakama gotovo kao svakodnevnica. Djeca su umirala od gladi, bolesti, siromaštva, zaraza: mnogo se djece rađalo, ali ih je i u odnosu na današnjicu i veliki broj umirao.
Nažalost, u to vrijeme su se vanbračna djeca pokapala van groblja, pa je u Irskoj veliki broj takvih „ilegalnih“ groblja diljem zemlje.
Irska ima na tisuće masovnih grobnica djece, beskućnika, odraslih neidentificiranih osoba koje su umirale tijekom teške irske povijesti. Samo regija Galway gdje je otkriven ovaj slučaj ih ima preko 500.
I u Hrvatskoj stariji ljudi pamte brojne smrti djece u vrijeme gladi, ratova, kao i smrti novorođenčadi i male djece u vrijeme kada se rađalo, ali i umiralo. Majke su pokapale djecu uz suze, a mnoge nisu niti znale gdje su grobovi njihove djece.
Poseban slučaj je Hart Island, otok u New Yorku koji je masovna grobnica stotina tisuća nerođene ili rođene djece, beskućnika i neidentificiranih osoba (po procjeni oko 900.000 ljudi) koji su tamo pokapani u masovne grobnice i bacani bez ikakvih tragova. Gledajući s današnje pozicije vrlo nehumano i neljudski, ali tako se događalo i to gotovo donedavno.
Elaine Joseph čekala je 36 godina da obiđe kćerkin grob nakon što je među prvima posjetila mali vjetroviti otok, mjesto gdje je pokopano “milijun duša”, piše Daily Mail.
Njena nevjerojatna priča ispričana je u dokumentarcu o Hart Islandu, otoku nedaleko od New Yorka, posljednjem počivalištu nerođenih beba, beskućnika i neidentificiranih osoba.
Ova medicinska sestra jedna je od osam žena kojima je bio dopušten posjet groblju. Njena kćerka Tomika, rođena 1978. dva mjeseca prerano, umrla je nakon samo pet dana. Kada je Tomiki u bolnici stalo srce, Elaine nije bila tu jer su putovi bili blokirani zbog snažne oluje. Kada je stigla do bolnice, tijela njene kćerke više nije bilo.
“Tada su mi rekli kako će troškove sahrane platiti grad, te da će djevojčica biti pokopana zajedno s mrtvorođenim bebama“, priča Elaine i dodaje: “Svatko tko je roditelj s time se ne bi pomirio. To dijete je, jednostavno, dio tebe.“
Elaine su ispočetka govorili kako je njezina kćerka pokopana u Potter’s Field, da bi kasnije saznala pravu istinu. Pokopana je na Hart Islandu, mjestu kojem vlasti nisu dale pristup i koje je odabrano za masovni ukop siromašnih i nerođenih zbog zemljišta kojeg je zbog gline bilo nemoguće obrađivati.
Leševi su na Hart Islandu pokopavani u velikim rovovima i nisu označavani.
Nadgrobni spomenici ne postoje, tek male bijele oznake koje označavaju da je na tom mjestu ukopano oko 150 tijela.
Tisuće djece i beba pokopani su zajedno u grobovima dubokim dovoljno da mogu u njih stati tri kovčega.
“Na otok su ih dovozili u kamionima. Ako bi se radilo o bebama i mrtvorođenima onda bi ih odjednom moglo u kamionu biti i 60.”
Zapravo, trećina ‘stanovnika’ Harta su bebe čiji roditelji nisu mogli priuštiti pokop dok drugima roditelji nisu znali što zaokružuju kad su zaokružili ‘gradski pokop’ na formularu. Mnogo je beskućnika ili jednostavno tijela po koje u roku nitko nije došao u mrtvačnicu. Ako je bilo riječi o više od dva tjedna, tijela su slana na Hart Island.
Što je zaključak – zašto cijeli svijet zna samo za Tuam?
Vratimo se na uvodni dio teksta: Irska je jedina država u zapadnoj Europi u kojoj pobačaj još uvijek nije legaliziran i u kojoj je sve donedavno katolički moral o braku, obitelji, djeci i dr. bio izrazito dominantan. Zapravo, Irska je do prije 10-20 godina liberalnoj Europi djelovala kao posljednja nazadnjačka i regresivna utvrda davno prevladanog morala i nepoželjnog načina života. Irska je također dugi niz stoljećima bila jedini otočki „protivnik“ britanskom imperijalizmu, a taj problem je u Sjevernoj Irskoj ostao do današnjeg dana. Utjecaj Iraca katolika u SAD-u, kao i u Katoličkoj crkvi u SAD-u, je više nego velik i kao takav bitno utječe na javno mnijenje i događanja u prvoj svjetskoj sili.
Budimo pošteni, Irsku je trebalo srušiti, a sada samo treba dovršiti plan i kada sve bude gotovo nestati će i „svjetskih skandala“, do poneke prigode ili teksta da nas podsjeti na „tamnu prošlost Iraca“.
Treba se okrenuti prema „novim Ircima“: Poljskoj, Mađarskoj, a možda čak i Hrvatskoj. Ovdje je ostalo mnogo posla koji je u Irskoj odavno dovršen.
Ili ipak nije?
I za kraj, ono što su svi, pa i hrvatski mediji, namjerno propustili napisati, da je službena Istražiteljska komisija slučaja Tuam potvrdila samo sljedeće:
- Istražiteljska komisija izjavila je da je nađen značajan broj smrtnih ostataka djece do starosti 3 godine, a niti približno nije licitirala brojkama koje se pojavljuju na naslovnicama hrvatskih i svjetskih medija
- U izvješću doslovno piše: „značajna količina ljudskih ostataka je otkrivena“
- Završno izvješće komisije biti će gotovo tek za godinu dana (veljača 2018.)
Što to vrijedi kada se već sada sve unaprijed zna. Ako će i biti drugačije, mediji će to prešutjeti i ostati će samo njihova brižno napisana izvješća iz 2014. i 2017. koja su osudila – licemjernu Crkvu i lažno pobožne Irce.
Tekst se nastavlja ispod oglasa