Na današnji dan 21. lipnja 1970. proglašen je svetim Nikola Tavelić, hrvatski franjevac koji je umro mučeničkom smrću u Jeruzalemu u 14. stoljeću. Fra Nikola Tavelić je prvi Hrvat u povijesti koji je postao svetac Katoličke crkve.
Slučaj Nikole Tavelića, osim toga, ponovno je potvrdio Crkvu u Hrvata kao čuvaricu nacionalnog identiteta i hrvatske svijesti.
Nikola Tavelić rodio se vjerojatno između 1340. i 1350. u Šibeniku. O njegovu djetinjstvu i odrastanju ne zna se mnogo, kao ni o tome što je djelovalo na mladu dušu, te potaklo Nikolu da stupi u franjevački red.
Premda je Bosna bila misijska zemlja gdje je Nikola Tavelić djelovao prema bogumilstvu, ipak su se misije među opasnim Saracenima držale u franjevačkom redu bez sumnje za jedne od težih misija. Pravilo franjevačkog reda od svih nevjernika jedino imenuje Saracene. Sam sveti Franjo Asiški bio se zaputio u Svetu Zemlju da ih obraća. Ne treba se čuditi ako je i Nikola očekivao tu priliku koja mu se pružila tek u ovo vrijeme.
Došavši u Jeruzalem, Nikola se nije zadovoljio ispovijedanjem hodočasnika i još malobrojnijih vjernika koji su boravili u Jeruzalemu. On je htio privući Kristu i one koji ga ne poznaju. Poslije duljih razmišljanja i rasprava s braćom o propovijedanju Saracenima, o opasnosti takva pothvata, o opravdanosti izlaganja svog života mučeništvu držeći na umu onu Pavlovu: “Jao meni ako ne propovijedam”, Nikola je zaključio da je za njega “život Krist, a smrt dobitak”.
Mučenička smrt u Jeruzalemu
U društvu s vjernim subratom i prijateljem fra Deodatom iz Ruticinija, koji je već u Bosni dijelio s njim životne tegobe i radosti, i još dvojicom subraće, Nikola se odvažio na odlučan korak: javno propovijedati Krista. Držeći da će najlakše pridobiti Saracene ako pridobiju njihova poglavara kadiju, oni se, po primjeru osnivača Reda sv. Franje, najprije zaputiše k njemu. Ali kao sto je Franjina riječ ostala bez uspjeha, ostade tako i njegovih duhovnih sinova. Jedino što je Franjo poslije svog neuspjeha mirno mogao otići, dok su ova četvorica osuđena na smrt i izmrcvarena mučenjem prispjela u mračno podzemlje i u teške okove.
Tako je Nikola postigao krunu mučeništva i time postao slika svog hrvatskog naroda koji će kroz buduća stoljeća proživljavati mučeništvo zbog svoje vjere – biti “ostatak ostataka” – “plačuća”, “suha kao prut”, mala, pritiješnjena Hrvatska, ali ipak – pritisnuta, ali ne i pritiješnjena.
Crkva kao čuvarica hrvatskog identiteta u komunizmu
Papina bula ili apostolsko pismo Divini magistri koja potvrđuje Nikolinu svetost i koja se od 1970. godine čuva u matičnom Tavelićevu samostanu sv. Frane u Šibeniku, urešena je s razlogom papinim grbom, ali i hrvatskom grbom s prvim bijelim poljem! Za to vrijeme komunizma i mraka to se može smatrati i presedanom iz najmanje dva razloga: prvo, Hrvatska nije bila samostalna država, a na takve se bule obično stavlja grb države iz koje je podrijetlom dotični svetac; drugo, Sveta je Stolica svega tri mjeseca ranije uspostavila diplomatske odnose s Jugoslavijom pa je takvom simbolikom mogla ozbiljno ugroziti konstruktivan napredak u međusobnim političkim odnosima.
Osim toga, dolazak tisuća Hrvata iz Jugoslavije na kanonizaciju ozbiljno je zabrinuo komunističke vlasti koje su na svaki način nastojale uništiti hrvatsku nacionalnu svijest i katoličku vjeru. Uz prisutnost tisuća Hrvata iz dijaspore koji su donijeli u Jugoslaviji zabranjene hrvatske zastave s povijesnim grbom, situacija sa kanonizacijom podigla je alarmne lampice komunističkim i velikosrpskim ideolozima.
Ovom kanonizacijom hrvatski je narod u „tamnici naroda Jugoslaviji“ dobio veliki vjetar u leđa kako u vjerničkom, tako i u nacionalnom smislu. Nakon ove kanonizacije slijede i druga veća okupljanja Hrvata katolika, od kojih se najveća broje u stotinama tisuća ljudi: prvo u Solinu 1976. na proslavi Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata i osobito 1984. u Mariji Bistrici na Nacionalnom euharistijskom kongresu pred više stotina tisuća ljudi.
Time je hrvatski narodni i katolički identitet snažno javno istupio u totalitarističkom komunističkom režimu koji ga je htio uništiti. Ono što je slijedilo, Domovinski rat i agresija, značilo je samo potvrdu istog.
