Povodom otvorenja izložbe njegovih Smegrački i živopisnih skateboard dasaka u Ateljeu Antolčić 26.3. u Čazmi, u razgovoru ugodnim proveli smo sa svestranim mladim umjetnikom Nikolom Bolšecem, magistrom filozofije, doktorandom Fakulteta hrvatskih studija, piscem za djecu, prevoditeljem i predsjednikom Hrvatskog čestertonijanskog kluba.
Nikola Bolšec nam je što su to Smegračke, ali i otkuda ljubav prema skateboard daskama.
Narod.hr: Što su smegračke?
Nikola Bolšec: Ukratko, smegračke su igračke napravljene od smeća. Zvuči u najmanju ruku neobično – da ne kažem sumnjivo – ali doslovno se radi o igračkama napravljenima od starih, odbačenih, potrganih igračaka i plastičnog otpada (čepova, plastične ambalaže, boca, potrganih satova…) kojima sam udahnuo novi život.
Radi se o robotima raznih veličina, jedrenjaku, svemirskim brodovima koji su nekako zaživjeli u meni, a s kojima sam nastojao razveseliti svoje nećake. Tako da sam spojio ugodno s korisnim, ali sve to ima i blagu ekološku dimenziju. Papa Franjo kaže kako živimo u kulturi otpada, smeća, gdje s mnogim stvarima – ponajviše ljudima! – ne znamo što ćemo pa ih jednostavno bacamo daleko od sebe. Ovo je, usuđujem se reći, jedan moj vrlo malen i skroman doprinos cjelovitoj ekologiji.
Narod.hr: Kako ste došli na ideju da radite igračke baš od odbačenih stvari koje većina nas gleda kao nešto čega bismo se riješili?
Nikola Bolšec: Još kao djetetu mi je bilo žao potrganih igračaka koje su, budući da su se slomile, nekako izgubile svoju svrhu i naoko postale neupotrebljive. S druge strane sam uvijek promatrao razne stvari koje su završavale u smeću – plastične boce, ambalaža, čepovi i njima slične plastične sitnice – kao dijelove umanjene dijelove nečeg većeg, nečeg drugog. Recimo, tiple koje koristimo za učvršćivanje nečega u zidu… Kad ih se bolje promotri, one mogu biti nekakva raketa, ruka od robota ili ispušna cijev kakve letjelice. I kad imate hrpu takvih stvarčica ispred sebe i dobru sliku u glavu, ruka sama na neki način izvlači dijelove i sastavlja ih u skladnu cjelinu. Uvijek sam sve plastične sitnice promatrao u tom svjetlu…
S time na pameti, pokušao sam, kako sam rekao, razveseliti svoje nećake i njih potaknuti na igru i stvaranje. Jer upravo ljubav prema slaganju prvenstveno mogu zahvaliti svom ocu koji mi je prenio umijeće izrađivanja i igranja. To je nešto što se treba dalje dijeliti, pogotovo s bližnjima. A u drugom redu to mogu zahvaliti slaganju lego kockica, čitanju časopisa ABC Tehnike te svedostupnim srodnim YouTube kanalima.
Narod.hr: Izložili ste i svoje skateboard daske, što je još jedna vaša neobična zanimacija. Otkuda ta ljubav prema slikanju i izrađivanju skateboard dasaka?
Nikola Bolšec: Od malena, mislim od neke pete godine života, vozim na ovaj ili onaj način skateboard. To je poput odrastanja i učenja hodanja – u početku voziš na koljenima i tek kad stekneš sigurnost, staneš sigurno na svoje noge. Uglavnom, skejtam otkad hodam i shodno tome volim sve vezano uz daske. Budući da volim izrađivati stvari i slikati, odlučio sam prije nekih osam godina sâm napraviti svoje daske i oslikavati ih raznim motivima.
Oblik daske je poseban, gotovo ikonički, gotički – pravi „prozor“ u neki dublji (da ne kažem drugi) svijet. To ju ujedno čini pogodnom za prigodno likovno oblikovanje, preneseno na snažan način.
A ujedno je i nevjerojatan gušt voziti se na nečemu što ste u potpunosti sami napravili. To je nezamjenjivo iskustvo i autentičan doživljaj koji nas čini nekako čovječnijima.
Narod.hr: Koji su daljnji planovi?
Nikola Bolšec: Jedini konkretan plan je razvijati priču o smegračkama i skejtovima te vidjeti kako će se ona, na neki način, sama dalje razviti. Ako je priča dobra, ona će iznaći svoj oblik te će pronaći svoj put i svoju publiku – već na neki način… Na meni je samo dalje odgovarati na taj stvaralački zov.
Izložba u Ateljeu Antolčić u Čazmi traje do 10. travnja, a rad Nikole Bolšeca možete pratiti ovdje.