Sveti Kamilo de Lellis bio je veliki lutalac na svom životnom putu i morao je svladati brojne prepreke dok se posvetio djelotvornoj ljubavi prema bolesnicima i tolikima pomogao svojom družbom za dvorbu bolesnika.
Crkva službeno priznaje kako je sveti Kamilo bio urešen „posebnim darom ljubavi prema bolesnicima”. Otuda i zaziv: „Po njegovim zaslugama ulij i u nas duh svoje ljubavi da Ti služimo u braći te na času smrti spokojno k Tebi prijeđemo!”
U 12. godini života zatekla ga je smrt majke
Rođen je 1550. godine u mjestu Bucchianico, u Abruzzima u Italiji. Otac mu je bio u vojnoj službi i nije imao smisla za dobar odgoj djece, a uz to i često odsutan. Kamilo je imao tešku narav za odgoj. Kada je bio u 12. godini života, majka mu je umrla, što je također loše utjecalo na njegov odgoj. Za učenje nije pokazivo nikakve volje, nego se skitao, kockao i kartao. Kad je odrastao, otac ga je povukao u vojsku te su zajedno krenuli prema Ankoni s namjerom ukrcati se na brodi i sudjelovati u bici kod Lepanta.
Na putu je stari de Lellis naglo obolio i umro, a mladi Kamilo zadobio na nozi ranu koju će nositi cijeli život. Zbog te rane, umjesto u bitku kod Lepanta, došao je u Rim u bolnicu svetog Jakova, koja je u stvari bila prihvatilište za uboge, siromašne i nezbrinute bolesnike. Kamila su odatle brzo otpustili zbog njegove nedisciplintiranosti, svadljivosti, kartanja i kockanja.
Nakon toga, kako ne bi ostao na ulici, Kamilo je ponovno stupio u vojsku, i to venecijansku, ukrcao se na brod i u borbi protiv Turaka došao sve do Kotora. Kasnije je prešao u španjolsku vojsku i sudjelovao u jednom vojnom pohodu u sjevernoj Africi. Vrativši se iz Afrike, nastavio je živjeti u svojim strastvenim igrama te je prokockao i prokartao novac što ga je dobio u vojsci, pa čak i vojničku odoru. Tako je pao na prosjački štap.
Broj Kamiloviih suradnika naglo je porastao
Tada se zaposlio pri gradnji kapucinskog samostana i tu doživio unutarnja preokret i stupio među kapucine kao pripravnik za njihov red. Kapucini ga konačno otpustiše jer su smatrali kako je neprikladan za njihov red zbog rane na nozi.
Kamilo se tada vratio u Rim u bolnicu svetog Jakova i svom se dušom dao na njegu bolesnika tražeći suradnike u tom poslu. Prve suradnike našao je u četvorici svjetovnjaka i jednome svećeniku. To je bio početak njegove družbe. Kamilo se u dobi od 32 godine prihvatio učenja latinskog i teologije. Njega i njegove suradnike nisu shvaćali u bolnici svetog Jakova. Čak i sveti Filip Neri bio je mišljenja kako Kamilo nije pozvan osnovati posebnu družbu. Stoga Kamilo sa svojim suradnicima napušta bolnicu svetoga Jakova pa po drugim bolnicama i privatnim kućama dvori bolesnike.
Broj Kamiloviih suradnika naglo je porastao i bila je velika potreba družbe koja će se posvetiti njezi bolesnika, papa Grgur XIV. 1591. godine odobrio je i kanonski uspostavio Kamilovu družbu za njegu bolesniika, koja se službeno zove: „Ordo clericorum regularium ministrantium infirmis”. Kamila je imenovao za njezina generalnog poglavara. U nekim krajevima članove te družbe nazivaju: „Oci dobre smrti” ili jednostavno: Kamilijanci. Svećenici te družbe obvezuju se posebnim zavjetom kako će se prvotno skrbiti za duhovne potrebe bolesnika, a braća laici za njihove tjelesne potrebe. Dvije godine nakon odobrenja Družbe, Kamilo je zaređen za svećenika.
Velikom požrtvovnošću dvorio bolesnike
Kamilo je i kao generalni poglavar svoje družbe s velikom požrtvovnošću dvorio bolesnike. Uza sve to, doživljavao je nerazumijevanje od subraće, a neke su bolnice upale u teške dugove. Svetac je zbog toga trpio teške duševne muke i 1607. godine radi svih tih okolnosti dao je ostavku na službi generalnog poglavara družbe. Umro je u Rimu 14. srpnja 1614. U propis svetaca unio ga je Benedikt XIV. 1746. godine, a papa Leon XIII. proglasio ga je zaštitnikom bolnica i bolesnika 1886. godine. Njegovi posmrtni ostaci počivaju u Rimu u crkvi svete Magdalene. Prema podacima iz 1973. godine, družba svetoga Kamila imala je više od tisuću članova razdijeljenih u 13 provincija i 126 kuća.
Crkva službeno priznaje kako je sveti Kamilo bio urešen „posebnim darom ljubavi prema bolesnicima”. Otuda i zaziv: „Po njegovim zaslugama ulij i u nas duh svoje ljubavi da Ti služimo u braći te na času smrti spokojno k Tebi prijeđemo!”