Danas slavimo svetoga Polikarpa, biskupa Smirne (današnji Izmir u Turskoj), mučenika i apostolskog oca.
Rodio se godine 69., a o njemu je oko godine 190. pisao sveti Irenej, lyonski biskup i prvi sustavni apologeta Crkve, a koji ga je upoznao u mladosti: “Bio je učenik apostola te prijatelj mnogima koji su (osobno) vidjeli Gospodina (Isusa). Sami apostoli postavili su ga za biskupa Azije u crkvi Smirne”. Obratio ga je oko 80., a za biskupa postavio oko godine 96., sveti Ivan apostol, njegov učitelj i Isusov učenik. Sačuvana je njegova „Poslanica Filipljanima“, u kojoj vjernike potiče na molitvu, na vjernost evanđelju i nauku njihovog učitelja svetoga Pavla.
Njegova mučenička smrt je tako duboko dojmila kršćane da su generacije crkvenih spisatelja i povjesničara uvijek spominjale Polikarpovu smrt kao jedan od najljepših mučeničkih izvještaja kojeg rese trijeznost, dostojanstvo i nesebična ljubav. A tko ga pročita ostaje pod trajnim dubokim dojmom koji nikada ne zaboravlja.
Polikarp se štuje kao svetac u Katoličkoj, Pravoslavnoj i svim starim istočnim kršćanskim Crkvama na područjima gdje danas prevladava islam.
Polikarpova smrt – smireni starac odlazi na lomaču uz samo jedan zahtjev
Iako je sveti Polikarp umro na lomači sredinom drugog stoljeća, postoje autentični spisi sačuvani koji svjedoče o njegovom mučeništvu.
U „Polikarpovom mučeništvu“ piše da je bio uhićen od rimskih vojnika i da je tražio da mu ispune samo jednu želju prije smrti. Kada su ga pitali što je to, rekao je:“Dopustite da se još jednom pomolim svom Gospodinu“. Nakon dopuštenja, starac je kleknuo na koljena i u dubokoj životnoj dobi od 86 godina ostao dva sata na koljenima hvaleći i slaveći pri tome Gospodina, zahvaljujući mu za čitav svoj život, moleći za sve pa i one koji su ga došli odvesti u smrt, te prikazujući Gospodinu čitav svoj život, Crkvu i sve ljude. Kako svjedoče spisi, i sami vojnici su bili ganuti do suza takvom vjerom i ljubavlju jednog nemoćnog starca.
Kada su ga doveli na stadion pred razbješnjelu svjetinu bio je upitan da se odrekne i prokune Isusa. Odgovorio je smireno: „Ja sam 86 godina služio Kristu i nikada me nije izdao. Zašto bih ja sada njega izdao?“.
Kada su ga vodili na lomaču i htjeli ga prikovati, tražio je da ga puste jer „Gospodin će se pobrinuti da sve izdržim i bez tih vaših pomagala (čavala)“.
Polikarpova molitva na lomači – autentični zapis vjere prvih kršćana
Tada je izgovorio je molitvu pred svima koja je ostala zapisana do dana današnjeg gotovo 1900 godina (citat iz „Polikarpovog mučeništva“):
„A on (Polikarp), otraga vezanim rukama kao ovan-zvonar izlučen iz velikog stada i pripremljen za žrtvu Bogu ugodnu, divnu, pogleda na nebo i reče: ‘Gospodine, Bože svemogući, Oče ljubljenoga i blagoslovljenoga Sina Tvoga Isusa Krista! Mi smo Te po njemu upoznali. Bože anđela i nebeskih sila, svega stvorenja i svih pravednika koji žive kako Ti hoćeš. Hvala Ti, što si me učinio dostojnim da baš danas i baš u ovaj čas budem zajedno sa svetim mučenicima dionik čaše Tvoga Krista, da jednom i tijelom i dušom uskrsnem na vječni i neuništivi život Duha Svetoga. Bože istiniti, o da me danas primiš među svoje mučenike kao žrtvu divnu i ugodnu, kako si je pripravio, predodredio i sada ispunio! Za sve to hvalim Te, blagoslivljam Te i slavim Te po vječnom i nebeskom svećeniku Isusu Kristu, Tvome ljubljenom Sinu, po kojem neka je slava Tebi, zajedno s njim i Duhom Svetim, sada i u sve vjekove. Amen!“.
Kada je plamen bio zapaljen svi prisutni su, prema pisanom svjedočanstvu, vidjeli da ga plamen okružuje i ne zahvaća i čini luk oko starca. Bilo je to istinsko čudo, a svi prisutni su osjetili ugodan miris sličan tamjanu. Zbog toga su ga usmrtili bodežom, a tijelo zapalili i bacili na nepoznato mjesto da kršćani ne bi došli posjed njegovog tijela kojeg su već za Polikarpova života smatrali da je bilo ukrašeno izuzetnom svetošću.
, mučenika i apostolskog oca.){kind=link}