Današnji sveti zaštitnik u hrvatskim krajevima poznat je kao Vjenceslav ili Većeslav (od germanskog Wenzel), a Česi svoga prvog sveca nazivaju Václav. Dolazi iz češke kraljevske obitelji Přemyslovića (češki Přemysl), rodio se oko 907. u Stochovu kraj Kladna. Ova kraljevska obitelj dugo je vladala Češkom, a naslijedili su je Luksemburgovci, pa Habsburgovci.
Već kao dijete rano bi znao ići u crkvu. A kad bi crkva bila zatvorena, klečeći ispred vratiju bi se klanjao Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Bio je jedan od najpobožnijih i najmudrijih vladara Europe, kakvih se danas ne može naći.
U kršćanskom duhu odgojila ga je baka – sveta Ludmila. Ona je prva pokrštena češka kneginja, koja je s velikom vjerom i ljubavlju primila Evanđelje i to prenijela na svog unuka Vjenceslava. Vjenceslavovu baku osobno je krstio misionar sveti Metod.
Vjenceslav je bio vrlo uzoran kršćanin i prijatelj siromaha, pravedni i revni vladar, u sebi je ujedinio dvije misionarske predaje, slavensku iz Velike Moravske i njemačku iz Regensburga te znatno pridonio pokrštavanju Čeha. Težio je duhovnom savršenstvu i redovničkom zvanju. Ubili su ga iz zasjede na putu prema crkvi poganski velikaši, pristaše njegovog mlađeg brata Boleslava I., na današnji dan, 28. rujna 935, u mjestu Stará Boleslav.
Ostatci svetoga Vjenceslava čuvaju se u katedrali Sv. Vida u Pragu, a koliko je cijenjen i čašćen među katoličkim pukom, ali i općenito Česima, svjedoči i njegov spomenik na najljepšem praškom Trgu sv. Vjenceslava, koji ga prikazuje kako jaše na konju, okružen drugim češkim svetcima (sv. Prokopije, sv. Adalbert, sv. Ljudmila i sv. Agneza). Stoga je i razumljivo što se štuje kao zaštitnik Češke, Praga i Praške nadbiskupije. Ipak, današnje mjesto katolika u toj državi i njihov udio među ostalim stanovništvom ipak svjedoči da je riječ daleko više o kulturnom utjecaju i spomenu, nego o stvarnom vjerskom značenju koje je svojevremeno sveti Vjenceslav htio dati toj zemlji.
Tako danas deklarirani katolici u Češkoj čine tek oko 10 % stanovništva, s ubrzanom tendencijom još većeg smanjivanja, ateistima se izjašnjava oko 35 %, a na zadnjem popisu stanovništva (2011.) preko 45 % uopće se nije htjelo izjasniti o svojoj religioznosti. Podatci su to koji upozoravaju ili ostatke velike represije prema vjernicima koja je zaostala i nakon službenog raspada komunističke ideologije ili na utjecaj forsiranja ateističke misli koja je ljude učinila praktički ravnodušnima prema transcendentnom.
Za vrijeme komunizma Katolička Crkva je bila pod velikom represijom i prisilnim utjecajem države, tako da je praktično djelovao podzemni Katolički pokret u tajnosti.