Svetozar Pribičević – vizionar koji je uočio razlike između prečanskih Srba i Srbijanaca!? (2)

Foto: Snimka zaslona

Nakon što smo u prvom članku o Svetozaru Pribičeviću nešto rekli o njegovom školovanju i stvaranju misli s kojom se je vodio kroz život u ovome ćemo članku detaljno opisati Pribićevićevo političko djelovanje.

Počinje se završetkom studija direktno politički angažirati pristupanjem Srpskoj samostalnoj stranci 1902. godine. Svojim intelektom jača u krugovima stranke i zbog općih političkih strujanja početkom 20. stoljeća u hrvatskim zemljama dolazi do izražaja u Hrvatsko – srpskoj koaliciji u kojoj vidi priliku za ostvarenje svojeg vlastitog idejno – političkog programa. Pod utjecajem Svetozara Pribićevića se u programu koji nastaje pri osnivanju kolicije spominje neodređeno da su Srbi i Hrvati jedan narod. Zbog međunarodnih okolnosti i suđenja nad Franom Supilom koji odlazi iz koalicije tada već iskusni političar jasnih ciljeva Svetozar Pribićević postaje neformalni vođa Hrvatsko – srpske koalicije.

Shvaćajući da otvoreno protivljenje i sukob s mađarskim vlastodršcima i njihovim oportunistima u Hrvatskoj neće uroditi ostvarenjem ciljeva počinje okretati politiku koalicije oportunizmu s tim da to ne utječe na temeljnu ideju iz studentskih dana. Taj je politički manevar primijetio Frano Supilo koji je javno počeo napadati spomenutu politiku misleći da novi „vođa“ koalicije želi uzdignuti srpske partikularističke interese nad hrvatskim.

U daljnjem će se tekstu vidjeti je li dubrovački, odnosno riječki novinar bio u pravu. Proučavajući neke izjave iz toga vremena ili osvrte na to vrijeme dolazi se do zanimljivih pojedinosti. Gledajući tadašnje držanje premijera Kraljevine Srbije Nikole Pašića može se naslutiti da je bio u prijateljskom odnosu sa Svetozarom preko njegove braće i da je po njegovim uputama vođena politika pomirbe koalicije i Mađara radi pripreme za buduća djelovanja Kraljevine Srbije i mogućeg političko – teritorijalnog širenja.

Za razliku od takvoga stajališta Svetozar Pribićević u svome djelu iz emigracije navodi da je politika HSK zasjenila svojim djelovanjem programe Veliku Hrvatsku i Veliku Srbiju i postavila uz kompromise tijekom Prvog svjetskog rata program južnoslavenskog jedinstva. Uzimajući u obzir vrijeme nastanka spomenutog osvrta na razdoblje 1910 – ih godina može se prihvatiti s određenom zadrškom, ali ipak uzimajući u obzir osobnost protagoniste prihvatimo tezu da je i dalje bio vjeran svojoj prvotnoj ideji jedinstva bez dominacije nekoga. Ovisno o stajalištu sljedeće se razdoblje do početka 1919. godine u životu Svetozara Pribićevića različito interpretira. Neki u historiografijama i u javnosti smatraju da je svoju ideju jugoslavenstva prvenstveno koristio u svrhu nametanja hegemonije Kraljevine Srbije nad prečanskim krajevima što će rezultirati ujedinjenjem, a drugi opet navode da je prvenstveno sve radio za svoje osobne interese.

O toj dilemi što je zapravo istina možemo procijeniti kroz Pribićevićev govor na skupu 15. veljače 1919. u Sarajevu i kroz njegove poneke osvrte na to razdoblje u knjizi Diktatura kralja Aleksandra. U spomenutoj knjizi navodi da je Narodno vijeće trebalo nakon 1. prosinca 1918. godine potvrditi ujedinjenje, ali nažalost nije s čime djelomično priznaje i svoj udio u „krivnji“ što se to nije dogodilo i što je od samih početaka počela dominacija političkih aktera iz Srbije.

Što se tiče već spominjanog govora njega možemo gledati kao više relevantnog za prosuditi što mu je 1919. godine bio plan i program i u kojoj se mjeri držao svoje prvotne ideje. Spomenuti se govor dogodio na zboru u Sarajevu 15. veljače 1919. godine prigodom osnivanja Jugoslavenske demokratske stranke.

Na početku spominje da još u novoj državi ima mnogo različitih pogleda i orijentacija. Svjestan je da je država nastala od mnogo posebnih krajeva i da je za napredak države potrebna jasna orijentacija, odnosno ideja jedinstva. Iz do sada navedenoga vidljivo da javno zagovara i dalje viziju, odnosno ideju narodnog jedinstva koje je sada po njemu lakše omogućeno jer sada svi žive u istoj državi.

Vidljivo je da je svjestan da i dalje postoje i druge ideje, odnosno da ideja još nije u potpunosti utkana u po njemu dijelove jednoga naroda. U nastavku teksta napada te prethodno spomenute druge ideje da su „ne pametne“ i da ipak priznaje da mogu i drugi imati svoje mišljenje o uređenju, ali da on već sada ima „izrađeno mišljenje“. Iako je prije spomenuo da još treba „utkati“ u narod ideju jedinstva smatra da on govori u ime naroda.

Iz ovoga je dijela govora vidljivo da govornik misli da je ideja u velikom dijelu naroda prihvaćena ili ako baš nije prihvaćena da ga ljudi slijede. Politički izbori koji će uslijediti će ga demantirati. Na kraju govora spominje da je vrijeme za početak stvaranja velike narodne osobnosti i da će tako nestati Hrvatske, Srbije, Bosne i Dalmacije. Na kraju možemo zaključiti da je početkom 1919. godine vjerovao i htio pod svaku cijenu provesti ideju narodnog i političkog jedinstva smatrajući da ga već dobar dio ljudi slijedi i da će kako vrijeme bude prolazilo sve više ljudi shvatiti da je jedinstvo dobro za napredak Kraljevine SHS. Ne ulazeći sada detaljno u političko djelovanje tijekom 1920 – ih godina jer to nije tema članka možemo samo napomenuti da je u spomenutom razdoblju provodio svoju ideju često koristeći metode koje u današnje, a i u tadašnje vrijeme nisu dopuštene i suzbijaju čovjekove slobode.

Čitajući sinteze povijesti 20. stoljeća od mnogobrojnih autora poput Dušana Bilandžića, Hrvoje Matkovića i Ive Goldsteina vidljivo je da nije uspio pridobiti široke krugove ljudi za svoju ideju i da je zbog tvrdoglavog provođenja ideje ušao u mnogobrojne sukobe s različitim političkim frakcijama u Kraljevini SHS. Između ostaloga je političar Mate Drinković izjavio za „našega protagonistu“ da ne želi ući u Pašićevu vladu dok je Svetozar Pribićević u njoj „zbog njegove mržnje na sve što je hrvatsko”. Krajem 1920 – ih godina je od čovjeka na vlasti postao čovjek u emigraciji koji je samo zahvaljujući prijateljskim međunarodnim vezama uspio otići u Prag i Pariz. Par je godina prije spomenutog odlaska u inozemstvo sklopio sa Stjepanom Radićem Seljačko – demokratsku koaliciju unatoč koje, kako ćemo u nastavku teksta vidjeti nije napustio ideju jedinstva nego je u određenim segmentima „evoluirao“, ali i dalje ustrajući u temeljnim „točkama“ ideje jedinstva.

Dok je boravio u Parizu krajem je prosinca 1933. godine napisao „Pismo Srbima“. Na početku pisma napada kralja i njegovu elitu da nije ništa dobro donijela narodu i da sadašnja vlast u Kraljevini Jugoslaviji ne proizlazi iz naroda. Postavlja mnogobrojna retorička pitanja s kojima napada kralja i daje do znanja ljudima da lošije žive. U drugom se dijelu teksta direktno obraća Srbima i napominje im da su kralj i dvor iskoristili njegovu ideju narodnog jedinstva za širenje svoje hegemonije nad ljudima, pretežito Hrvatima u državi i samim time da štete i Srbima jer su i oni dio toga naroda. Iz svega je navedenog vidljivo da Svetozar Pribićević za sve nedaće u državi optužuje dvor i sebe uz Hrvate i Srbe prikazuje kao mučenike ne odričući se ideje jedinstva.

Kao što je navedeno u prvom članku serije o Svetozaru Pribičeviću članak je prvenstveno bio namijenjen da kroz neke povijesne izvore približi i objasni ideju jedinstva Svetozara Pribićevića. Iz svega je navedenoga vidljivo da od studentskih dana, pa sve do sredine 1930 – ih godina ustraje u viziji koju je formirao krajem 19. stoljeća. Zbog svoje je ideje i tvrdoglavog ustrajanja na njoj od političkog pobjednika postao političar u emigraciji koji iz daleka kroz knjige i članke piše negativno o režimu u jugoslavenskoj državi. Kroz retke se tih djela može primijetiti da i dalje vjeruje u svoju ideju, ali uz određeno poštovanje povijesnih činjenica i procesa koji su formirali hrvatski i srpski narod. Na temelju te činjenice možemo tvrditi da je ideja s vremenom evoluirala iako je na njegovu žalost trebalo proći tri desetljeća i na neki način „marginaliziranje“ njegove ličnosti. Kao zaključak se još samo treba navesti da je sve do sada navedeno uzrokovala Pribićevićeva vjera u ideju jedinstva koja je nastala u drugačijim uvjetima nego u kojima ju je htio provesti i urođena tvrdoglavost koja ga je gurala prema zacrtanom cilju.

Više o opisanoj temi u:

Dušan Bilandžić, Hrvatska moderna povijest. Zagreb : Golden marketing, 1999.

Hrvoje Matković, Povijest Jugoslavije. Zagreb : Naklada Pavičić, 2003.

Mate Drinković, Hrvatska i državna politika. Zagreb: vlast. nakl., 1928.

Svetozar Pribićević, Izabrani politički spisi, izbor i uvodna studija Hrvoje Matković. Zagreb: Golden marketing, 2000.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr