Danas od ‘dežurnih antifašista’ i apologeta partizanskih pokolja nakon završetka II. svjetskog rata ne možemo čuti da je osnova borbe koju je proklamirala Komunistička partija Jugoslavije, kao nositelj partizanske borbe bila boljševička revolucija, po uzoru na ‘carstvo zla’ SSSR. U 2020. kada je propast komunizma u svijetu, bar u njegovom formalnom i legalnom obliku više nego očita, provlači se teza da je osnovni cilj Komunističke partije u Drugom svjetskom ratu bio navodni antifašizam.
A to je laž.
Osnovni cilj programa i borbe Komunističke partije Jugoslavije na čelu s Josipom Brozom Titom bila je boljševička revolucija.
Toga se sjećaju svi koji su živjeli u Jugoslaviji, tamo se školovali, gledali jednopartijsku televiziju i čitali jednopartijske novine.
Osnova borbe Komunističke partije je revolucija, obračun s klasnim neprijateljem i uspostava socijalističko-komunističkog društva.
To je važno reći da bi se znao pravi karakter partizanske borbe, koji je rezultirao genocidom nad Hrvatima, a nakon toga i skrivanjem istog.
Floskula o antifašizmu nastala je kao popratna pojava komunističke revolucije i neformalna je kopija uzrečice koju je prvi lansirao diktator i krvavi ubojica Josif Visarionovič Staljin. Stvari su išle toliko daleko do apsurda da je Berlinski zid nazvan „antifašističkim zidom“. To je zid na kojemu su pogibale ili bile uhićivane tisuće slobodoljubivih ljudi bježeći od terora komunističke Njemačke u zapadnu i parlamentarno/demokratsku Njemačku, koja je po boljševicima bila „fašistička“ Njemačka.
Floskule o antifašizmu su išle toliko daleko da su danas poprimile mitski oblik kao temeljni i jedini cilj partizanske borbe.
Nažalost, boljševici su bili i nositelji ideje jugoslavenstva, koje je u svojoj biti negacija hrvatske državnosti, ali i velikosrpstva jer je u vrhu Komunističke partije bio veliki broj Srba i Crnogoraca. Osim toga, veliki broj amnestiranih četnika u partizanima i sklonost Srba da u svoje ideologije unose ucjepljenje tradicionalne i općeprihvaćene ideje velikosrpstva (svetosavlja) bilo je uzrokom da je cijena boljševičke revolucije bio – genocid nad Hrvatima.
Bio je to u prvom redu revolucionarni rat za uspostavljanje novog poretka, umnogome po uzoru na boljševičku revoluciju u SSSR-u
Evo nekoliko dokaza.
Prvo, utjecaj Kominterne i SSSR-a na Josipa Broza Tita i Komunističku partiju bio je toliki da su oni prije rata bili ‘satelit’ ili ispostava Kominterne u Jugoslaviji. Svi značajni partizanski vođe, uključivo Tita, bili su godinama na „školovanju“ u Moskvi, gdje su svim srcem prionuli uz sve najgore aspekte totalitarizma, uključivo i masovne progone i ubijanja ljudi, kao i stvaranja diktature.
To je bila osnova njihove partizanske borbe – uspostava komunizma po uzoru na SSSR.
CK KPJ odnosno Josip Broz Tito imao je tijekom rata, od početka do kraja, intenzivne veze s Kominternom, kojoj je slao iscrpna izvješća i od nje primao upute. Sovjeti su zbog međunarodnopolitičkih razloga i odnosa sa saveznicima prepuštali Britancima javno vođenje politike prema Jugoslaviji.
Drugo, početak partizanske borbe bio je dan napada Njemačke na komunistički SSSR. Do tada su partizani i Tito mirovali, a tako bi sigurno i ostalo da je savezništvo Hitler-Staljin ostalo aktualno kao u prethodnu godinu i pol dana rata u Europi.
Treće, posljedica završetka II. svjetskog rata i pobjede Titovih partizana bila je uspostava komunističke diktature, a ne demokracije kojoj je temelj u antifašizmu, kao npr. u Francuskoj.
Jugoslavija je bila druga komunistička država u cijelom svijetu!
Ona je bila u potpunosti utemeljena na istim osnovama kao i SSSR: jednopartijski sustav, kult ličnosti, koncentracijski logori, politički zatvori, masovna ubijanja civila, progon i ubijanje svećenika i Crkve, montirani sudski procesi, povijesno-kulturna indoktrinacija i potpuni nadzor ljudi.
Da, Jugoslavija je prvih 20 godina funkcionirala kao SSSR, a i kasnije je imala u mnogim aspektima rigidne boljševičke stavove.
A to s istinskim antifašizmom nema nikakve veze.
Četvrto, progon „klasnih i društvenih neprijatelja“ bio je toliko intenzivan i opće raširen da se Jugoslaviji nije nitko osjećao siguran. Obračun s „klasnim neprijateljem“ i „diktatura proletarijata“ bile su desetinama godina temeljna dogma jugoslavenskog komunizma.
To je uključivalo potpunu negaciju ljudskih i osobnih sloboda, kao i rigidni boljševički teror.
Peto, država Jugoslavija je funkcionirala na sličnijem modusu društvenog ponašanja fašizmu, nego antifašizmu. Zbog toga se boljševička revolucija nikako ne može nazvati antifašizmom. U stvari, Titov ‘antifašizam’ bio je takva radikalna boljševička diktatura, i to sve veća što je kraj rata odmicao, da bi se čak i mnogi fašisti i nacisti posramili totalitarističkih metoda, represija i nadzora ljudi kakav je vladao 20 godina nakon završetka rata u Jugoslaviji.
Masovne likvidacije ticale su se seljaka, svećenstva, privatnih poduzetnika, profesora, liječnika, novinara i svega onoga što su revolucionari davno prije rata naveli kao ‘klasnog neprijatelja’.
Otimanje privatne imovine, stanova, kuća, tvornica sigurno nije obilježje antifašizma, već boljševičke revolucije koja je prije Titove Jugoslavije viđena jedino u SSSR-u.
Boljševici su u mnogim stvarima nadišli brutalnost fašizma.
Sve do rezolucije Informbiroa, pa i kasnije, pjevalo se u Jugoslaviji na sve strane: “Uz Tita i Staljina, dva junačka sina, nas neće ni pakao smest”. Staljinizacija ili boljševizacija ili komunizacija se u Jugoslaviji povećava upravo u poraću i posebice nakon 1948. godine.
Što se, pak, zapada i demokracije tiče, pjevalo se isto tako naveliko: “Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska”. Samo krajnje neupućenima nije jasno o čemu je tu riječ.
Danas je prisutno tumačenje ratnih i poratnih događanja vezano se uz pojam antifašizam, ali prava je istina da se radilo o radikalnoj boljševičkoj revoluciji.
U svemu tome najveću cijenu je platio hrvatski narod i Katolička crkva.
Cijena je bila genocid nad Hrvatima.
Oni koji to pokušavaju danas opravdati ili čak podržati često kao dio svoje „ljudskosti i humanizma“ ističu da je smrtna kazna na sudu nedopustiva.
A zar je dopustivo ubiti stotine tisuća ljudi bez suda i to u ime lažnog antifašizma koji je u stvarnosti bio rigidni boljševizam?
Tekst se nastavlja ispod oglasa