Nekoliko dana prije velike zagrebačke promocije nove knjige Tihomira Dujmovića,(dvorana Vijenac na Kaptolu, ponedjeljak 1. travnja u 19 sati) na koju su najavile dolazak brojne poznate osobe hrvatske društvene scene, već je zavladala pomama za novom knjigom pa ju je naručilo nekoliko knjižarskim lanaca, (knjiga se kod izdavača izravno već može naručiti na broj 099 3996 011), a Dujmović je i prije zagrebačke premijere, dobio već desetak poziva za promocije širom Hrvatske. Riječ je o knjizi „Regija kao Treća Jugoslavija“ koja se tematski bavi vrlo zanimljivom i aktualnom temom kojom se nažalost kod nas sustavno nitko nije pozabavio.
Narod.hr: Čudi li vas veliki interes za zagrebačku promociju?
Svakako mi je drago zbog ovog očitog interesa i publike i knjižara i ja ih pripisujum činjenici da godinu i pol dana prisilno nigdje ne pišem. Tako da se publika očito zaželila mojih rukopisa što mi je istinski drago. S druge strane naslovna tema „Regija kao Treća Jugoslavija“ ne zadire toliko u najsvježije aktualne dnevnopolitičke relacije koje ljudima već idu na živce,no, s druge strane ova tema je svima zanimljiva, brojna rješenja iz te teme suspektna i iritantna i pri tom bez ozbiljnih odgovora. U riječ, intrigantno štivo i publiku će vjerujem zainteresirati.
Narod.hr: Živimo li u Trećoj Jugoslaviji?
Ha, ha, ovako: sadržajno ne živimo u hrvatskoj državi, živimo supstancijalno u regiji, a regija je zamišljena za početak kao meka jugo konfederacija i u knjizi imate obilje dokaza o tome. „Regija“ pak omeđuje granice bivše Jugoslavije, minus Slovenija, samo što je pojam topao i bezopasan, pa kad kažete regija ne pomislite na Jugoslaviju. Do jučer, kad ste govorili o zapadnom Balkanu sve je bilo jasno, ranije kad se spominjala jugosfera, isto je tako bilo sve jasno, no sad smo progutali udicu sa pojmom „regija“, pa je zato kompletan društveni život regionalno premrežen. Napokon su pronašli formulu koja neće izazivati revolt. Lukavo.
Narod.hr: Kakva je geneza ove problematike?
Hrvatska je vanjskopolitički gledano neželjeno dijete.Naime, međunarodna zajednica je još u lipnju 1991 bila protiv hrvatske samostalnosti i tek smo na vukovarskoj krvi probudili dio njihove savjesti i bili su prisiljeni priznati stanje fakata na terenu. Nakon Vukovara je čak i Budimiru Lončaru bilo jasno da nema povratka. No, činjenica da su nas na silu priznali nije ugasila stare silnice i stare interese.
Odmah nakon priznanja imate prve incijative međunarodne zajednice a one se od onda do danas svode na isto:kako ponovo uvezati područje bivše Jugoslavije, kako razviti što tijesniju suradnju na tom području, u riječ, kako vratiti priču na početak. Za taj cilj utrošeno je puno vremena, još više novaca i sve oni „paktovi o stabilnosti“, „jugosfere“, akcije „zapadni Balkan“, pa „jugoistok Europe“ i sada „regija“, sve je imalo isti cilj:vratiti film na početak. Dakako, Jugoslavija kakva je bila više nikad neće biti moguća, hrvatska država kao okvir je neupitna, no borba se vodi oko sadržaja tog pojma.
Narod.hr: Po Vama, ovo sadržajno dakle nije hrvatska država?
Ako pogledate deklarirane političke ciljeve, ako se sjetite kako smo zamišljali našu europsku budućnost, ako se sjetite ciljeva koji su deklarirani dok se država stvarala onda vidite da su današnja rješenja neusporedivo bliža onima iz jugoslavenske prošlosti. Uzmite šport: u gotovo svim popularnim momčadskim športovima imamo tzv. regionalne, a faktički bivše jugoslavenske lige. Jer, „regija“ je uvijek prostor bivše Jugoslavije, premda je zemljopisno Rijeci regija jedno, Čakovcu, drugo, a Dubrovniku treće. No, u ovom scenariju toga nema, „regija“ je uvijek bivša Jugoslavija, često minus Slovenija. Da je pojam „regije“ ovdje ubačen kao kukavičje jaje najbolje se vidi kada pogledate vaterpolu regionalnu ligu. Tamo riječko „Primorje“ igra u ligi zajedno sa vaterpolistima Šabca!
Po čemu su Šabac i Rijeka – „regija“? Samo po starim jugoslavenskim receptima. Takve su vam lige osim u vaterpolu, i u košarci, muškom i ženskom rukometu, čak i u juniorskom nogometu. U svim tim regionalnim športskim ligama redovito igraju klubovi iz Srbije, BIH, Hrvatske, Crne Gore i Makedonije, vrlo rijetko iz neke druge države, a kad se to i dogodi iduće godine obično izlaze van. Pogledajte hrvatske filmove i vidjeti ćete da se gotovo redovito radi o koprodukciju, opet, samo u „regiji“.
Pogledajte tv serije i sapunice, gotovo da je u Hrvatskoj danas politički nekorektno snimati te forme ako nemate bar nekoliko glumaca iz Srbije. Na fakultetu dramskih umjetnosti u Zagrebu za svih pet godina studija mladi glumci u organizaciji akademije isključivo gostuju po famoznoj „regiji“. Mogu li pogledati mađarske glumce, poljska kazališta, češku dramsku umjetnost? Ne! Samo „regiju“! Sve su to zapravo rješenja iz prošle države. Da je Hrvatska uistinu dio Europske Unije, da je Hrvatska otišla sa Balkana, ovdje bi gledali austrijske, mađarske ili češke nogometne klubove, koprodukcije ne bi snimali isključivo sa Beogradom, a rektor sveučilišta Boras ne bi potpisivao ulazak hrvatskog sveučilišta u zajednicu sveučilišta zapadnog Balkana,već bi se zagrebačko sveučilište povezivalo sa talijanskim, austrijskim, poljskim ili mađarskim sveučilištima. Ne, sada se i ovdje vraćamo starim jugoslavenskim rješenjima, što je po meni na rubu nacionalne izdaje. Ali, od 3. siječnja 2000 u našoj vanjskoj politici je izvršen svojevrsni državni udar i to praktički u svim segmentima društvenog, a onda i političkog života i mi smo u cijelosti okrenuti prostoru bivše Jugoslavije.
Narod.hr: Govorite o krivnji Ivice Račana?
Ne samo njega. Pravi otac povratka Hrvatske u stare okvire je nesumnjivo Stipe Mesić i upravo su u njegova dva mandata udareni temelji današnjeg potpunog regionalnog umrežavanja svakog segmenta hrvatskog društvenog života. Mesić je do te razine gotovo patološki inzistirao na tome da je jednom izjavio kako sanja „cijeli taj prostor“ misli se na zapadni Balkan, kao prostor bez granica. Pazite taj san i to čiji san! San predsjednika države koja je jedva došla do svojih granica! On sanja da tih granica nema!
U tom političkom ludilu on je otišao tako daleko da je na Brijunima jednom organizirao vojni susret svih predstavnika zemalja u „regiji“ predlažući čak i tijesnu vojnu suradnju! Dok smo se pripremali na ulazak u Nato, Mesić se zalagao za vojnu suradnju na prostoru bivše Jugoslavije! Ispada kao da je mislio na konfederalnu JNA! Dok smo se pak pripremali na ulazak na zajedničko europsko gospodarsko tržište, ovdje smo razvijali i potpisivali dokumente o „zajedničkom regionalnom tržištu“. Imate dojam da smo imali dvostruku liniju zapovijedanja! S jedne strane smo išli u Uniju, sa druge strane smo se instuticionalno povezivali sa zapadnim Balkanom. Šizofreno.
Narod.hr: Dakle, Račan nije jedini krivac?
Ne, tamo gdje je Račan počeo, skladno je nastavio i Sanader, dakako i Milanović, ali i Plenković. Nema nikakve razlike u tim segmentima od 3. Siječnja 2000 do danas. To je jednostavno od tada hrvatski vanjskopolitički pravac na kojem međunarodna zajednica, nekada Britanija u prvom redu, danas Njemačka u prvom redu, inzistira. Nominalno, Unija i samo Unija, a stvarno „regija“ i samo „regija“. Dnevnik na HTV-u je za sve te naizgled različite političke mandate bio uvijek isti: red vijesti iz Hrvatske, red vijesti iz Srbije, pa aktualnosti iz BIH.Kao u doba kad je Miro Lilić vodio Dnevnik!O prosvjedima u Beogradu znamo baš sve, o prosvjedima recimo u Mađarskoj nismo imali jednu jedinu sliku.Taj teror tzv. „regije“ najvidljiviji je baš u medijima koji patološki inzistiraju samo na događajima i ljudima sa prostora bivše Jugoslavije. Recimo, na Jadranu ljetuje praktički pola mađarske, ali i češke vlade, a vrlo često i brojni ministri iz Poljske. Nema medija koji o tome jednog slova izvjesti. Ali, o srbijanskim i slovenskim političarima znamo točno kad ulaze u more!
Narod.hr: Dakle, u prvom redu su mediji, kultura, šport i obrazovanje?
Da, vidite, sve su te integracije zamišljene dosta ranije. Recimo, davne 2004. godine, pišem o tome detaljno, je osnovana jedna važna međunarodna organizacija u kojoj su bili nazočni predstavnici svih zemalja iz „regije“. Osnovni deklarirani cilj te organizacije je bio „ujednačavanje, osnovnoškolskog, srednjoškolskog i visokoškolskog obrazovanja“, dakako u „regiji“. U sklopu rada iste te organizacije je po prvi put govoreno čak i o zajedničkoj kurikulnoj reformi, o čemu ovdje nitko nema pojma, tako da nije nimalo nelogično da je Crna Gora čim je Jokić završio svoju kurikulnu reformu preuzela i prekopirala njegova rješenja. Imate more ovakvih i sličnih primjera.
Narod.hr: Možete li ih navesti u drugim područjima?
Mogu, ali nemate vi toliko vremena. Mi smo primjerice imali Todorića i Agrokor koji je bio regionalni div. Nemate ga u drugim državama, ali je po „regiji“ mogao kupiti što je i koliko je htio. Kao da granice nisu postojale. Samo on i nitko kao on! Zašto baš on? Pa zato jer nitko nije tako skladno uvezivao gospodarski cijeli taj prostor „regije“ kao on kojem je to očito dano kao glavni zadatak. Kad govorimo o gospodarstvu, ključni problem je nastao u tome što mi nismo financijski premreženi kapitalom koji je premrežio istočnu Europu, taj je kapital počevši od auto industrije ostao na našim granicama. I nikakve sugestije oko toga da promijenimo zakone i olakšamo ulazak stranog kapitala nisu pomogle. Ali se zato Todoriću pomagalo jednako u Zagrebu, koliko u Beogradu i Sarajevu. Tome je tako jer postoji jasan plan koji je u najvećoj mjeri ostvaren. Plan o umrežavanju regionalnog gospodarstva.
Da se stvar ne iscrpljuje samo na športu i estradi valja podsjetiti da je Beograd već u dva navrata predložio zajednička veleposlanstva za zemlje u „regiji“ te su Makedonija, BIH i dakako Srbija to odmah i prihvatili. Hrvatska je ideju za sada odbila šutnjom. No, za deset godinu je pitanje hoće li Zagregb šutjeti zar ne? Pogledajte ovo nasilje oko zajedničkog jezika i opet povratak na jugoslavenska rješenja, pogledajte čak i glazbene nagrade ove godine, opet se kreću iskjučivo u „regiji“. Mislim, kad vidite Tonija Cetinskog i Karleušu na zajedničkoj bini kako dobivaju regionalne nagrade u glazbi, sve vam je jasno. A ove godine smo imali tek prvu dodjelu regionalnih glazbenih nagrada. Vidjeti ćete što će tek biti za deset godina! Državna televizija že to prenositi kao ultimativni spektakl. Za sada je to napravio jedino RTL čiji regionalni karakter prelazi svake granice pa su tako emitirali više partizanskih filmova od beogradskih televizija! I to je dio medijskog regionalnog terora, to da na RTL-u gledamo „Tesnu kožu“ i set partizanskih filmova! I famozni „Weakend media festival“ je u prvom redu regionalni menađerski Davos. Tamo vam odrede sve planove, financije i akvizicije za kompletnu „regiju“! Dakle, nema segmenta koji nije regionaliziran, a sve prolazi bez problema jer je pojam nevin – „regija“! Kako možete imati nešto protiv takvog nevinog, toplog, a opet internacionalnog pojma? Ništa naravno, no sve vam postaje jasnije kad vidite reklamu na N1: tko će biti prvak regije? Tada se sjetite da je istim tonalitetom kolega iz Srbije prije trideset godina vikao „tko će biti prvak Jugoslavije“!
Narod.hr: Što nam je činiti?
Samo osvijestiti narod do kraja o tome što se krije iza pojma „regija“. Naime, Hrvatska je bila dva puta ugaoni kamen Jugoslavije i sada je ključ „regije“. U vremenima koje dolaze pojačati će se pritisak u prvom redu na hrvatski jezik, paralelno s tim će onaj sramni Borasov potpis početi davati prve rezultate u visokoškolskom obrazovanju i nastaviti će se daljnja regionalizacija preostalih segmenata društvenog života. Paraleno s tim imate kako vidimo gotovo u svakoj hrvatskoj vlasti predstavnike srpske manjine koji je redovito u izvrsnim odnosima sa svakom beogradskom vlašću i to je ključno političko sidro našeg regionalnog parkiranja. Paralelno s tim imamo kako vidimo fenomenalne odnose sa Dodikom i u tako postavljenoj stvari mi smo sa svih strana debelo usidreni na taj prostor. Kako su silnice međunarodne zajednice, njihov kapital i njihovi ovdašnji kooperanti izvrsno organizirani i moćni, inicijativa hrvatske Predsjednice Kolinde Grabar Kitarović o našem povezivanju sa srednjom Europom koje je jedino rješenje za ovo neojugoslavensko rješenje, nije dalo ploda. Ne znate tko je taj plan više ignorirao: Milanović ili Plenković.
Narod.hr: Dakle, izlaz postoji, ali ne sa ovom elitom.
Točno. Sa ovom elitom se ništa ne može u ovom kontekstu promijeniti.Ovdje imate koaliciju Plenković-Pupovac, u BIH imate tijesnu suradnju Dodik-Čović i imate u Beogradu Vučića koji sve to nadzire i kormilari. Dok se iz toga zagrljaja ne maknemo nema nam pomoći, premda moram reći da ja razumijem hrvatske frustracije u BIH, posve mi je jasno o čemu se radi, ali pogledate li stvari iz nešto šireg konteksta, ova ljubav sa Dodikom sigurno nikamo ne vodi. S druge strane, ja razumijem i slažem se sa Plenkovićem u tome da svako selo sa srpskom manjinom mora imati struju i vodu, ali to ne znači da Pupovac mora u vlasti imati visoke položaje u ključna četiri ministarstva i raspravljati o kupovini F 16! Pita li netko Hrvate u Srbiji kakve će kupiti helikoptere? Vukovarski gradonačelnik Penava je savršeno dobro analizirao Pupovca i Penavina upozorenja kako se njegovom politikom štite beogradski, a ne hrvatski interesi je posve točna. Dakle, ovo o čemu govorim je politički okvir koji betonira Hrvatsku kao ključnu nosivu gredu regije i dok lajbek obzirom da je krivo skopčan kako je govorio Maček ne raskopčamo pa ponovo skopčamo, ništa se neće promijeniti.
Narod.hr: Kako napreduju probe na Vašoj novoj kazališnoj predstavi?
Odlično, probe idu sjajno i nova predstava „Mali noćni razgovori“ će se pojaviti u istom kazalištu na Trešnjevci gdje smo igrali „Tko je ubio Zvonka Bušića“, negdje krajem svibnja. Ne bih sada o detaljima, ovu predstavu radi jedna posve nova ekipa, no, sad sam posve koncentriran na ponedjeljak i ovu promociju, dosta ljudi mi se najavilo izvan Zagreba koji će doći u ponedjeljak u dvoranu Vijenac, idući tjedan već idem u Slavonski Brod, Vinkovce, pa onda u Rijeku i Split, imam još nekoliko dogovora o promocijama ove knjige, tako da će predstava doći na red malo kasnije. Ali, silno joj se veselim, radi se o odvažnom, iskrenom, povijesnom razgovoru hrvatske ljevice i desnice, dramaturgija i režija su sjajni i mislim da će se puno govoriti o tom projektu.
Narod.hr: Pomalo odlazite iz novinarstva?
Iz onog dnevnog odlazim. Obzirom na sve moguće zabrane doista se osjećam kao u medijskom kućnom pritvoru i u njemu me čak više od glavnog cenzora ljudski smeta i boli činjenica da se u njegovom ministarskom društvu nalaze neki ljudi koji me izvrsno poznaju, koji dakako znaju da ni po čemu nisam zaslužio ovaj sadizam po kojem baš nigdje ne smijem raditi, ljudi koji pri tom mirno gledaju nepravdu koja mi se nanosi i bez grižnje savjesti svako jutro sjedaju u svoj ministarski Audi praveći se da ništa ne vide. “Gdje će im duša“ rekla bi da je živa moja baka!
Tekst se nastavlja ispod oglasa